Kada feministkinje kritiziraju objektivizaciju žena, većina ljudi automatski pomisli na slike koje preplavljuju naše časopise, filmove, reklame i Internet – slike žena razodjevenih u različitim stupnjevima, uređene i predstavljene za muške poglede. Međutim, dok seksualna objektivizacija zaista jest ogroman problem, ona je, nažalost, samo dio objektivizacije žena koja se širi u svijetu, od trenutka kada kročimo u njega.
Budući da je sve to preočito i nemoguće ignorirati, stavljamo svoj fokus na seksualnu objektivizaciju. Razlika između načina kako su žene predstavljene i kako su muškarci predstavljeni u nacionalnim novinama i drugim medijima je očigledna – žene su prečesto reducirane na zbroj dijelova tijela, jako fotošopirane kako bi odgovarale idealu ženske ljepote. To privuče našu pažnju, shvatimo da nešto nije u redu i samouvjereno okrivimo seksizam za takve prizore.
I naravno da smo u pravu. Ali, prenaglašavanje seksualne objektivizacije može staviti u sjenu mnogo problematičniji aspekt objektivizacije, gdje je seksualna objektivizacija samo vrh ledene sante. Na kraju krajeva, biti predstavljen na seksualan način ne znači nužno objektivizaciju. Seksi slike muškaraca, za usporedbu sa seksi slikama žena, često ih prikazuju kao seksualne subjekte, glumce koji vježbaju svoju seksualnost, umjesto kao objekte koji služe zadovoljavanju tuđe seksualnosti.
Dakle, na što točno mislim kada kažem da je seksualna objektivizacija jednostavno najvidljiviji dio objektivizacije? Počnimo od diferencijacije između statusa subjekta i statusa objekta. Dok je subjekt aktivan, ima namjeru i cilj, objekt je pasivan, nad njim se provodi volja. Ta se dihotomija ogleda i u gramatici: kada čujemo “Fiona je pogladila mačku”, shvaćamo da Fiona ima status subjekta, dok mačka ima status objekta. U idealnom svijetu, svi bi mi ponekad bili subjekti, a ponekad objekti, ovisno o situaciji, i to bez ikakvih problema. Međutim, u dominantnom narativu društva, subjekt i objekt je izrazito rodno određen, pri čemu muškarci imaju status subjekta većinu vremena, a žene su izuzetno objektivizirane.
Takve poruke počinju još u kolijevci. Istraživanje koje je provela Janice McCabe pokazalo je da je broj muških likova u dječjim knjigama daleko veći od broja ženskih likova i da čak i kada su likovi (najčešće životinje u knjigama) rodno neutralni, roditelji ih čitaju kao muške likove. Taj uzorak se pojavljuje i u dječjim serijama, gdje je svega trećina glavnih uloga namijenjena djevojčicama. Princip Štrumfete, gdje je samo jedna ženska junakinja prisutna među muškim likovima, i dalje vrijedi za većinu serija.
Kada smo odgajani/e na pričama koje se vrte oko dječaka i muškaraca, taj se muški centralizam nastavlja provlačiti kroz ostatak naših života. Većina filmova priča priču muškarca, sa ženama koje se pojavljuju kao nečija djevojka, supruga, majka ili neka druga sporedna uloga. U prosječnoj godini, svega 12 do 15 posto najgledanijih filmova u Hollywoodu se fokusira na žene i njihove priče.
Nisu samo mediji krivi za to. U svakodnevnom razgovoru, muške imenice dominiraju našim govorom i idejama. Svaki pas kojeg vidimo je ‘on’, svaki nacrtani čovječuljak je ‘on’ i slično. Doduše, postoje neke iznimke, no teško da će nas to utješiti kada se uglavnom radi o stvarima koje najčešće posjeduju muškarci.
Uglavnom, konačni efekt svega toga jest da socijaliziramo svaku novu generaciju tako da svijet, i žene u njemu, gledaju iz perspektive muškaraca. To rezultira time da se jedino muškarci promatraju kao potpuna i kompletna bića, ne i žene. Žene su objektivizirane – to znači da nas se negira i da se na nas gleda izvana, bez obzira na našu vlastitu svijest, naše misli i osjećaje.
Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, producent Tomb Raider’sa, Rob Rosenberg, smatra da je prirodno zaključiti da se igrači “ne poistovjećuju s karakterom Lare Croft” i da misle da “idu na zajedničku avanturu s njom u kojoj je pokušavaju zaštititi”. Unatoč tome što igraju u Larinom liku.
Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, Stephen Hawkings može izjaviti da su žene ‘potpuna misterija’, nakon čega se sve novine uhvate te rečenice, proglašavajući žene ‘najvećom misterijom poznatom ljudima’. Muškarcima je normalno naklapati kako ne razumiju žene, ali tomu je tako zato što nikad nisu ni pokušali jer ih društvo nikad nije naučilo da gledaju na svijet kroz oči žena.
Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, kada se društvu predstavi slučaj zlostavljanja žena od strane muškaraca, svi na to gledaju iz njegove perspektive: “Ah, sigurno ga je isprovocirala”, “On je inače drag čovjek koji je puknuo”, “Sigurno ga je zbunila s pogrešnim signalima”, “Možda je krivo optužen, kako je grozno što mora u zatvor zbog toga”. Sa svakim komentarom koji krivi žrtvu, društvo otkriva kroz čije oči gleda, a to su definitivno muške.
Zato što nam društvo govori da su žene objekti, a ne subjekti, čak i muškarci koji ustaju protiv nasilja nad ženama govore drugima da je zamisle kao ‘nečiju suprugu, majku, kćer ili sestru’, a ne jednostavno kao ‘ljudsko biće’.
Zastrašujuće je samo i pomisliti koliko daleko objektivizacija žena ide. Svakako se moramo boriti protiv seksualne objektivizacije, ali borba ne staje na tome. Žene su objektivizirane na mnoge načine kojih nismo niti svjesni/e i zbog toga moramo uništiti i zadnji znak patrijarhalnosti, kako bi postigle svoj cilj da budemo prepoznate i tretirane kao ljudska bića.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
