“Postoji samo jedan grijeh i to je krađa… Kada govoriš laži, kradeš nečije pravo na istinu.” To je, između ostalog, napisao Hosseini u svojoj knjizi Lovac na zmajeve. Idealan citat za početak priče o njegovoj domovini, o Afganistanu. Afganistan je, u svakom pogledu – ukradena zemlja. Razjedinjeno stanovništvo shrvano je desetljećima sukoba, infrastruktura je uništena, gospodarstvo nerazvijeno.
Rendezvous brojki
Prema posljednjim podacima CIA-e, afganistanske statistike iz 2013. godine su sljedeće: oko 36 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, gospodarstvo je slabo razvijeno i većina stanovništva (oko 75 posto) bavi se poljoprivredom, iako je obradivo samo 12 posto površine. Gotovo polovica stanovništva mlađa je od 14 godina, a tek 5 posto je onih starijih od 55 godina. Urbanoj populaciji pripada tek 20ak posto stanovništva, od kojih većina živi u Kabulu, glavnom gradu koji broji više od 3 milijuna stanovnika/ca.
Uvjeti života u Afganistanu su katastrofalni, procjenjuje se da svaki sat jedna žena umre od komplikacija u trudnoći, druga od tuberkoloze, a četrnaestero djece umre od bolesti koje su uglavnom izliječive. Zdravstvo ne funkcionira i to je jedan od razloga zašto zemlja i dalje ima najveću stopu smrti novorođenčadi na svijetu, već nekoliko godina zaredom. Smrtnost djece pri rođenju je u brojkama – 119 smrti na 1000 živih poroda. Afganistan je i deseta zemlja svijeta po broju pothranjene djeca mlađe od 5 godina, kojih je oko 33 posto. Tek je 28 posto stanovništva pismeno (prema definiciji: osoba starija od 15 godina koja zna čitati i pisati). Poseban problem predstavljaju trzavice i previranja u Paštunskom pojasu. Prosječna životna dob muškarca u Afganistanu je četrdeset i dvije godine, a žene četrdeset i pet godina. Tu brojkama nije kraj. Afganistan je četvrta zemlja s najviše mina na svijetu, otprilike deset milijuna neoznačenih prijetnji ispod tla. To je posljedica sukoba koji dugi niz godina haraju zemljom. Plemensko uređenje i unutar religijska podjela, edukacijske razlike i razlike između urbanog i ruralnog stanovništva, traumatiziranost godinama sukoba, čimbenici su koji rezultiraju surovom činjenicom da je afganistansko društvo razdijeljeno, shrvano, bez velike nade u bolju budućnost i bolji suživot.
{slika}
Uvijek gledaj na svjetlu stranu života
Nije sve (toliko) crno. Postoje i neke pozitivne stavke. Prva su mnoga rudna bogatstva, nalazišta zemnog plina, ugljena, željeza, srebra, bakra i nafte. Tu je i proizvodnja vune, voće i orašasti plodovi, opijum, dragulji. Druga je velebni grad Kabul, koji kao glavni grad jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta ima najskuplje stambene kvadrate na svijetu. Prva stavka osigurala je afganistanskom stanovništvu prisutnost američkih vojnika posljednjih dvanaest godina. Velike nevladine organizacije, medijske kuće, kojekakvi uglednici i borci za ljudska prava – svi su oni htjeli svoje mjesto na ovoj spektakularnoj predstavi. Pritom su, kako to često biva, pristajali samo na sjedala u prvom redu. Tako je Kabul prerastao u savršeno mjesto za ulaganja, banke, poslovne centre, zgrade, hotele, restorane. Napravljeno je sve potrebno kako bi se zapadnjaci osjećali kao kod kuće. Afganistansko stanovništvo rijetko si može priuštiti boravak u glavnom gradu, gdje uglavnom rade kao sluge pridošlica, njihovi vozači, čistači, kuhari. Sveučilište u glavnom gradu preskupo je da bi ga pohađao prosječni stanovnik/ca Afganistana, tako da su i rijetke edukacijske oaze rezervirane za neke druge ljude. I ono što se naizgled činilo dobrim za njih, afganistanskom stanovništvu zapravo nije mnogo pridonijelo, dapače.
Zamisli na trenutak
Zamislimo na trenutak kako bi sve bilo da nije bilo mnogo toga što je bilo. Da nije bilo sovjetskih i američkih invazija. Da su one crno – bijele fotografije Afganistana 50ih (muškarci i žene na odlasku u kino, teatri, književna društva) dobile priliku razvijati se i u boji. Da je Band e Amir, prvi afganistanski nacionalni park, šest predivnih jezera u Hindu Kush planinskom lancu, svjetska turistička atrakcija, koja nam je negdje na listi mjesta koje moramo posjetiti. Moglo je biti ljepše. Čemu se sada zamarati onime što je moglo biti? Valja zamišljati takve scenarije, zato što su oni potvrda potencijala koji postoji, još uvijek postoji, iako je sustavno uništavan desetljećima. Uvijek postoji mogućnost, a najgora stvar koja se toliko često radi je negiranje mogućnosti promjene, determinativni, apokaliptični scenariji. Da, Band e Amir čami prazan, nema hotela i hostela koji bi dočekivali goste/gošće, prilaz je često otežan zbog intervencija raznoraznih militanata, i ove prirodne ljepote uglavnom pormatraju vojnici u prolazu. Možda je trenutno takva situacija, no mala iskra nade uvijek postoji, rađa ju žilavost naroda koji proživljava i preživljava sukobe koje mu godinama donose nova jutra. Samo na njih treba obratiti pozornost. “Postoji način da opet budemo dobri“, zapisao je Hosseini.
