U ponedjeljak 23. prosinca Nadežda Tolokonjikova je po objavljenoj amnestiji izašla na slobodu. Već u utorak se srela s Marijom Aljohinom, drugom članicom grupe Pussy Riot koja je također amnestirana. Aljohina je svoju kaznu izdržavala u Nižegorodskoj oblasti i radi dogovora o “zajedničkim projektima na zaštiti ljudskih prava”, odmah je doletjela kod svoje prijateljice u Krasnojarsk. Prvo čime se njih dvije imaju namjeru baviti je inzistiranje na ostavci generala Olega Simčenkova, načelnika uprave Federalne službe za izdržavanje kazni u Mordoviji. U protivnom, tvrdi Nadežda Tolokonjikova, u mordovskim se zatvorima ništa neće promijeniti. Tamo će i dalje “ubijati ljude – moralno i fizički”.
Ostatak kazne Tolokonjikova je izdržavala u krasnojarskoj bolnici. Članica grupe Pussy Riot prebačena je u Krasnojarsk nakon žalbe na rukovodstvo mordovskog zatvora IK -14 (tamo se nalazila do studenog 2013.) i poslije dugotrajnog štrajka glađu. Krajem rujna 2013, lenta.ru je objavila pismo aktivistkinje u kojem ona navodi masovna kršenja prava žena osuđenih na prisilni rad. Pismo je imalo veliki odjek u Rusiji i na Zapadu.
Dok sam te čekala, u lobiju hotela sam prisluškivala razgovor dvojice ljudi banditskog izgleda, u bijelim košuljama, crnim leptir mašnama i s debelim cigarama u zubima. Kada te vidio kako ulaziš, jedan od njih je upitao: “I koliko je ona odležala?” A ovaj mu odgovara: “Dvije godine”. Drugi je ljutito opsovao: “U Staljinovo vrijeme bi je za to odmah streljali! Ona je ušla u crkvu i na sve ikone se posrala. I za tako nešto – samo dvije godine? “Da li se često susrećeš s agresivnim reakcijama?
Ne. Meni u pravilu takve stvari ne govore u oči. Za to je potrebna posebna vrsta hrabrosti.
Što pod tim podrazumijevaš?
Kada ne vide čovjeka o kojem je riječ, ljudi o njemu lako donose zaključke, često uvredljive. Jako je malo onih koji su spremni tako nešto reći gledajući me u oči, a ljude koji nemaju hrabrosti svoje mišljenje preda mnom izgovoriti ne primijećujem. Za svaku izgovorenu riječ mora se snositi odgovornost, a na one koji nisu spremni ta pitanja zajedno sa mnom pretresti ne obraćam pažnju.
Dobro, a što ako neki slični njima ipak odluče da ti te iste stvari govore gledajući te u oči?
Ništa. Onda ćemo porazgovarati. Nešto slično mi se već događalo sa zatvorenicima u istražnom zatvoru i tada sam uspijevala obraniti svoju poziciju. Ukazivala sam im na političke elemente naše akcije, objašnjavala im da u stvarnosti cijela stvar stoji malo drugačije, kao i to da je osnovni smisao naše akcije bio nešto drugačiji od onoga kako se to prikazuje na državnoj televiziji. I po pravilu, moji argumenti su stizali do svijesti ljudi. Ne kažem da su oni odmah promijenili svoje mišljenje, ali nesumnjivo je da su razumjeli da pred njima ne stoji nekakva histerična ludača s budalastim antireligiozni idejama u glavi, već netko tko je spreman boriti se za svoj stav i svoje poglede na svijet.
A ja mislim da je to uvredljivo: ti uz pomoć suvremene umjetnosti hoćeš svijetu pokazati svoje ideale, a svijet će – ” Ma ona se na ikone posrala! “
Prvo, da bi se bilo što u tom smislu promijenilo, neophodno je da se vlast nad federalnim televizijskim kanalima preda u ruke ljudi čija su politička uvjerenja drugačija od onih koje je usvojila država. Drugo, reakcija na suvremenu umjetnost je bila, jest i uvijek će biti negativna. Suvremeni umjetnik nije novčanica od sto dolara pa da se svima sviđa. Od samog početka 20. stoljeća, suvremeni umjetnik je čovjek koji postavlja nezgodna pitanja koja provociraju društvo, pitanja koja ga razotkrivaju. Počelo je s avangardom, a potom su to vrlo uspješno preuzeli dadaisti koji su bez okolišanja govorili da je umjetnost bomba koja mora eksplodirati. Kada se događa suprotno, to više nije umjetnost. I sviđalo se to nekom ili ne, dadaisti su klasici suvremene umjetnosti. Danas se s tim mora računati. Ima i onih kojima se ne sviđa kako je slikao Ajvazovski…
A nekome se ne sviđa to što je radio Marcel Duchamp. Smatraš li da i vaša akcija pripada klasici suvremene umjetnosti?
Da. Mislim da je to već gotova činjenica.
Kako ja razumijem, ti si glavna ideologinja grupe Pussy Riot.
Mi smo se kontinuirano i na razne načine počeli izjašnjavati onog trenutka kada se dogodila ona monstruozna rokada i kada je postalo jasno da Putin ima namjeru realizirati svoj treći predsjednički mandat. Oni nikoga ništa nisu pitali. Jednostavno su sve nas, ogromnu većinu ljudi diljem zemlje, stavili pred gotov čin. Ta činjenica je inicirala osnivanje grupe Pussy Riot i naše akcije su bile diktirane jakim emocijama. Ta njihova rokada se naravno tiče svih, a njeni neposredni sudionici ama baš nikoga ništa nisu pitali.
Tog trenutka sam shvatila da više neću moći živjeti onako kako sam živjela do tada i da sve vrijeme koje mogu otrgnuti od života moram utrošiti na to da što glasnije, iz sve snage o tome vičem. Koji arsenal sam za to imala? Na raspolaganju mi je bio uobičajeni arsenal sredstava suvremene umjetnosti – aktivizam. Grupa tada još uvijek nije imala ime i budući da je bilo malo vremena, odlučili smo da iskoristimo ono što imamo. Reagirale smo onako kako smo znale.
U razgovor se umiješao Pjotr Verzilov, muž Nadežde Tolokonjikove: “Da naručim nešto? Što bi htjela jesti? “Tolokonjikova odgovara: “Potpuno mi je svejedno. Ono što bih htjela je da me nitko ne prekida dok govorim.” Verzilov: “Sorry, sorry.”
Zbog čega baš ti, Nadežda Tolokonjikova, ne voliš Putina ?
Čini se da bi meni trebalo biti lako odgovoriti na ovo pitanje, poslije toliko vremena provedenog iza rešetaka, gdje sam prošla kroz dosta ozbiljna iskušenja zahvaljujući tom čovjeku. Ali kada izgovaram Vladimir Putin, ja ne mislim na određenog čovjeka. Umjetnici se izražavaju u metaforama: kada izgovaramo “jedro”, mi mislimo na “brod”, a kada govorimo “Putin”, mislimo na politički sustav koji je on stvorio. Taj čovjek mi je oduzeo nekoliko godina života i to je lako izmjerljiva i teška činjenica. Istina, to nam je istovremeno pomoglo da steknemo i neka iskustva koja ćemo ubuduće koristiti u pozitivnom ključu i svim silama se truditi da ta iskustva ne zaboravimo.
A što je bilo do tih iskustava? Ja sam dosta rano počela se interesirati za politiku. Tako se dogodilo. U politiku me je možda uvukao moj tata, koji je inače odličan tip. Bilo mi je nešto više od 10 godina i ja sam ga zamolila: “Tata, kupi mi Cosmopolitan”, a on mi je odgovorio: “Ma kakav Cosmopolitan?! Čitaj Vlast ili Itogi”. On me je naučio slušati radio Eho Moskve. U početku mnogo toga nisam razumjela, ali sam vremenom naučila.
Zatim sam se upisala na filozofski fakultet, gdje me je najviše interesirala socijalna filozofija. Jer bez prethodnog osmišljavanja političkih sustava, u filozofiji se malo što može postići. I tada sam doživjela duboko razočaranje. Pokazalo se da je filozofski fakultet, na koji sam se upisala nošena bezumnom radošću i nadom, u stvari nevjerojatno nazadna ustanova. Ogromna količina ključnih tekstova ni do danas nije prevedena na ruski jezik. Vidjela sam i tko se bavi prevođenjem tih tekstova. To su neki sumanuti ljudi kojima taj rad nitko ne plaća i koji za svoj novac izdaju knjige koje su neprocjenjivo važne za suvremenu rusku kulturu. To su neki čudaci, maltene jurodivi koji te svoje prijevode izdaju s gotovo religioznim ushićenjem.
Dio programa sam morala savladati koristeći se literaturom na engleskom, i tada se u mojoj glavi javilo pitanje: kako je moguće da na filozofskom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta (MGU), najprogresivnije visokoškolske ustanove u zemlji, vlada takvo nazadnjaštvo, takvo duhovno mračnjaštvo.
I kako to povezuješ s Putinom?
Vrlo jednostavno: sustav koji vlada zemljom tijesno je povezan s time kako funkcionira sustav obrazovanja u cjelini. Forma i struktura funkcioniranja filozofskog fakulteta se može usporediti s bilo kojom ustanovom u zemlji. Na filozofskom fakultetu nigdje nećeš naći bilo kakav oblik javno deklarirane namjere kojom bi studenti bili potaknuti na razvoj vlastitog mišljenja. O drugim institucijama i da ne govorimo. A kada se nešto tako i pored svega ipak dogodi, to je uvijek unatoč, a ne zahvaljujući sustavu.
Nekoliko dana poslije tvog čuvenog otvorenog pisma o uvjetima života u zatvoru, druga zatvorenica, nacionalistkinja Evgenija Hasis, napisala je odgovor. U njenom pismu je pisalo da je zatvorenički život tekao skladno i mirno, sve dok se odjednom nije pojavila nekakva luđakinja koja je s madracem u rukama počela trčati po hodnicima i vikati: “Ja ću vas sve spasiti!
To nisu riječi koje sam ja uzvikivala. Ja nikome nisam nametala svoju pomoć. Bila je to moja osobna, duboko otpaćena etička odluka. Shvatila sam da ako ne učinim neku zaista radikalnu gestu, ako ne pokušam promijeniti sam stil odnosa koji vlada između zatvorenica i zatvorske administracije, u dogledno vrijeme se u našem zatvoru ništa dobro neće dogoditi. Zatvorski režim je postajao sve suroviji, a broj radnih sati se iz mjeseca u mjesec povećavao.
Što misliš, zašto je baš tvoje pismo imalo toliki odjek? Do tebe su mnogi zaštitnici ljudskih prava pokušavali privući pozornost javnosti na stanje koje vlada u ženskim zatvorima. Tebi je uspjelo, a njima ne.
Vjerojatno zato što je moje pismo bilo inicirano osobnim iskustvom. To pismo je pratio i štrajk glađu i ja sam tada bila izravno izložena mnogim opasnostima. Jedna je stvar kada aktivist/kinja za zaštitu ljudskih prava uđe u zatvor, pogleda kako sve to izgleda, izađe iz njega i potom govori ili piše o tome što je tamo vidio/la, a sasvim druga kada o tome piše netko tko živi u tim uvjetima i tko zbog toga svakog trenutka može biti surovo kažnjen od strane predstavnika zatvorske administracije.
Jesu li te zatvarali u samicu?
Mene su smjestili u samicu s obrazloženjem da je to ‘sigurno mjesto’. I kao što obično biva u samicama Mordovije, tamo je bilo neopisivo hladno. To je stara zatvorska tradicija: zatvorenike u samicama kažnjavaju ne toliko činom izolacije, koliko nevjerojatno teškim životnim uvjetima, u prvom redu zvjerski surovom hladnoćom. Za ovu mjeru su najzgodniji jesenji i zimski mjeseci. Na primjer, u kazneno – popravnoj koloniji IK -2, u susjednoj republici Čuvašija, jako vole zamrzavati zatvorenice. Oni drže sva vanjska vrata zatvora širom otvorena i smrzavaju ljude metodom nekada korištenom za uništavanje kućnih insekata. I čuvarima je hladno, ali osuđenici (valjda) moraju se smrzavati, i to je administraciji sasvim dovoljan razlog za primjenu ove odgojne mjere. Čuvari po zatvoru hodaju u opaklijama, a zatvorenice skakuću u svojim ćelijama imajući na sebi samo gaćice i tanke narančaste haljine. Do tada se nikada nisam srela s takvim haljinama. Zatvorenicima obično dopuštaju nositi običnu odjeću, kao recimo hlače, veste, sakoe ili jakne u kojima se čovjek koliko – toliko ipak može zagrijati. A kada vas obuku u te američke haljine od gumiranog platna, to postaje apsolutno nemoguće.
Kada su me vratili u samicu, za mene je pozitivan detalj bio taj što sam mogla obući moju običnu zatvorsku uniformu. Sljedećeg dana sam zbog neizdržive hladnoće napisala žalbu o tome kako zatvorska administracija nada mnom provodi torturu i oni su mi donijeli grijalicu. Tamo sve vrijeme moraš koristiti radikalne mjere da bi dobio minimum onoga što bilo koji čovjek mora imati.
Kako ti je izgledala impresivna PR kampanja koju je provodio tvoj muž Pjotr Verzilov? To je povremeno izgledalo kao umjetno podgrijavanje interesa javnosti.
A svima vama nikada nije padalo na pamet to da su pisma koja piše zatočenica kazneno – popravne kolonije motivirana isključivo njenim vlastitim pobudama i razlozima, da se treba samo na trenutak staviti na njeno mjesto? S takvog mjesta se može predati samo to što se nalazi duboko u tebi, nešto što je motivirano isključivo ogromnom patnjom.
Što se dogodilo s trećom članicom vaše grupe, Ekatarinom Samucevič? Tebe i Mašu su pred sam kraj isticanja kazne amnestirali, a ona nakon presude praktički ni dan nije odležala i sada se s vašim bivšim odvjetnikom Nikolajem Polozov sudi za 1,5 milijuna rubalja odštete.
To ćeš morati nju pitati. Kaća ima svoju glavu, svoje misli, svoje postupke i djelovanja. Ja se prema svojim bivšim odvjetnicima normalno odnosim i zahvalna sam im za svu pomoć koju su mi pružili.
Ali nije riječ o odvjetnicima. Pitanje je da li je ona još uvijek članica grupe Pussy Riot?
Ja ni sama ne inzistiram na tome da budem članica grupe Pussy Riot. Ja sam Nađa Tolokonjikova, a grupa Pussy Riot pripada svima, ona pripada cijelom svijetu. Od samog početka je bilo zamišljeno da se grupa neće vezivati za ličnosti i da naše prisustvo u njoj ni na koji način ne bi trebalo biti obznanjeno. A to da sam ja, Nađa Tolokonjikova, jedna od članica grupe je bila stvar koju nitko nije ni trebao znati. Mi smo, ako se sjećaš, nastupale pokrivenih lica i nigdje nismo objavljivale naše biografije.
Danas mi je prišla administratorica vašeg hotela Kupičeskaja i upitala me: “Vi ste novinarka i vjerojatno ste došli da nešto napišete povodom ove dvije (Aljohine i Tolokonjikova)? Možete li u svom tekstu ne spominjati ime našeg hotela?
Postupak tipičan za sustav koji nešto krije. I pod tom gestom se ne skriva nikakav konkretan , racionalan podtekst. To se vjerojatno vuče još od sovjetskih vremena kada su otvorenost i transparentnost bili uvijek nešto loše zbog čega se od načelništva uvijek mogao dobiti ukor.
Ili se možda plaše da će izgubiti goste. Gosti više neće htjeti boraviti u hotelu u kojem su živjele “bogohulnice”.
U razgovor ponovno stupa Pjotr Verzilov: “Mislim da na ovu situaciju postoje dvije reakcije. Prva je da vam ljubazno govore: “Izvolite vaše stvari. Nažalost, moramo vas zamoliti da napustite hotel” i druga, kada su sami protiv, ali iz nekog razloga odlučuju na to zatvoriti oči i šutjeti.”
Kakav je to novi projekt koji se spremaš realizirati zajedno s Marijom Aljohinom?
Naziv projekta je Teritorij prava (Zona prava) i njegov osnovni zadatak je primorati zatvorski sustav da radi onako kako bi trebao raditi. Kako to učiniti? Za početak će biti dovoljno da precizno udarimo po konkretnim prekršajima kojih je zaista mnogo, a koje smo nas dvije uočile. Radi se o prekršajima koji su već fiksirani. Koliko je meni poznato, situacija u Mordoviji se već malo popravila. Pojavila se nada da će plaće zatvorenica postati razumnije. Sada je glavno da se na tome ne zaustavljamo. Tim ljudima koje smo tamo srele želimo pomoći. I ne samo njima. Pomagat ćemo i svima onima koji odluče nam se odluče obratiti. I ako postoje ljudi koji imaju što nam priopćiti, ja molim da nam se jave.
Tebe tek što su amnestirali, ali kao da povodom toga ne osjećaš zahvalnost.
Apsolutno nikakvu. Osjećam se kao vreća krumpira koju su podigli i premjestili s jednog mjesta na drugo. Da nas je netko pitao, i Maša i ja bismo se odrekle ove amnestije. Ona je potrebna drugima, a ne nama. Ona je potrebna optuženima za protest na Bolotnom trgu. Ona je prijeko potrebna ljudima kojima su prikačili članak 318. Vidjela sam kako se u zatvoru odnose prema političkim zatvorenicima. To je vrlo specifičan odnos. Oni se nalaze pod posebnom pažnjom zatvorske uprave i ta pažnja, i neprekidni pritisak, čine da rok izdržavanja kazne postaje sve duži. Po zatvorima taj pritisak na političke zatvorenike traje 24 sata dnevno i ja zaista ne želim da ljudi koji danas ni zbog čega sjede iza rešetaka, već sutra počnu prolaziti kroz paklene muke koje su im namijenili.
Ovdje, u Krasnojarsku, na svim televizijskim kanalima padaju oklade da li ćete organizirati neku novu akciju ili ne.
Nisam imala vremena gledati televiziju Krasnojarska. Odspavala samo par sat, a usput me neprekidno proganja nekakav grozan osjećaj da ništa ne uspijevam učiniti.
A što ako se odjednom pojave neke djevojke maskirane u balaklave i nadmaše vas u svemu što ste do sada učinile? Da li bi te to pogodilo?
Ni u kom slučaju. Bila bih presretna.
Prije godinu dana sam spremala nekakav materijal o Olgi Zeleninoj, ekspertici za poznati ‘slučaj maka’, koja je s tobom bila u istražnom zatvoru. Ona mi se tada žalila da si je ti korila zbog toga što je suviše staromodna i religiozna.
Nijednom je nisam vidjela da se križa. Nas dvije smo stvarno vodile raspravu, ali tema je bila sasvim druga. Razgovor se vodio o visokom stupnju homofobije u ruskom društvu. Tog trenutka je zajedno s nama bio i Kurt. Taj lik se pojavio u mom životu kada su me neposredno poslije presude s ocjenom ‘dvojka’ (Putinova šala na presudu od dvije godine zatvora djevojkama iz grupe Pussy Riot: ” Svakoj po dvojka za nestašluk.”), vratili u istražni zatvor. Ja se iz sudnice potpuno razbijena vraćam u istražni zatvor, a u mojoj ćeliji sjedi neki nepoznati muškarac. On se pridiže i obraća mi se s akcentom: “Dobar dan, ja se zovem Kurt”. Saznala sam da je on Šveđanin, da se baš tih dana spremao promijeniti spol, ali je na nesreću pao u istražni zatvor s optužbom po članku 159 stavak 3, prijevara sa zlouporabom službenog položaja. S njim sam razmatrala pitanja o socijalnim sustavima, o mogućnostima očuvanja socijalne samosvijesti koju ljudi u sebi nose od samog djetinjstva i o tome kako se ti modeli primjenjuju u skandinavskim zemljama. Otvorenih usta sam grozničavo bilježila sve što mi je govorio. I dan danas čuvam te dragocjene bilješke. A Zelenina, koja je s nama boravila u istoj ćeliji, s vremena na vrijeme je…
Verzilov ponovo prekida Tolokonjikovu: “Slušajte, ovo je zaista zanimljivo! Časopis Time se sprema u svom prvom novogodišnjem broju na naslovnu stranu staviti Nađinu i Mašinu sliku! Časopis Time – prvi časopis na planeti. Od Rusa su na naslovnoj strani do sada bili samo Staljin, Gorbačov i Putin.”
Ma dajte, nemojmo o tome. Kurt je neusporedivo interesantniji! Gdje sam ono stala… Da, otvorenih usta gledam u Kurta i sve zapisujem. A Olga Zelenina povremeno upada u naš razgovor s pričom kako žena mora biti u sjeni svog muža i sličnim koještarijama.
Donose jelo. Nađa, ne videći vilicu: “Što oni misle – da sam još uvijek zatvorenica?!” A onda nalazi vilicu i nož: “U zatvorskoj blagovaonici sam redovito koristila nož i vilicu i svi su mislili da izvodim kerefeke. A ja sam im uvijek govorila: Probajte i vi. Vidjet ćete, bit će vam puno zgodnije”.
