Hvaljena i lovorikama ovjenčana lezbijska drama Adelin život (Adele’s life) znana i pod nazivom Plava je najtoplija boja (Blue is the warmest color) pamti će se kao prvi film Canneskog festivala koji je osvojio Zlatnu palmu dodijeljenu i redatelju (Abdellatif Kechiche) i glavnim glumicama (Adele Exarchopoulos i Lea Seydoux) koje su ujedno prve žene dobitnice te prestižne nagrade uz Jane Chamipon . Može se reći da je film nagradu dobio u pravo vrijeme, par dana nakon što su Francuzi ozakonili istospolne brakove, pa se njegovo dodjeljivanje može tumačiti i kao politički potez. Iako je film ‘odradio’ svoju europsku i američku turneju te je mnogo toga o njemu već (na)pisano, vidjevši ga prije tjedan dana u kinu Europa nešto je kliknulo do te mjere da sam odlučila dati svoj skromni obol.
Film tematizira lezbijsku ljubav od samih početaka do točke loma, stavljajući naglasak na ključne događaje odnosa prikazanih kroz razdoblje od nekoliko godina. Eksplicitne snimke seksualnog odnosa dodatno su uzburkale javnost, ali ono što ostaje nakon epopejskog trosatnog pothvata nije karnalna strast dviju glumica, već osjećaj tjeskobe i nepripadanja. Redatelj je filmu pristupio veoma ambiciozno, on poput promatrača snima glumice dok su na pauzi, kamera je neprestano upaljena, briše granicu privatno/javno (film je nazvan prema jednoj od njih), konstantno produžuje vrijeme snimanja (koje se od planirana tri mjeseca odužilo na šest), scene seksa traju i po nekoliko sati, ponavljaju se do iznemoglosti, a same glumice priznaju da su koristile protetičke vagine da bi sačuvale i ono malo identiteta. Takav pristup iscrpljivanjem doveo je do skandala pri čemu su glumice odlučile da više nikada neće surađivati s redateljem. Iznenađujuća je činjenica da redatelj, pripremajući se za film, nije pogledao niti jedan uradak lezbijske tematike. Njegov pristup tumači se željom uranjanja u život i naturalizmom, bez ikakva prijašnjeg iskustva, a na pitanje koji su mu bili uzori odgovara, smijući se posprdno, Ben Hur. Ono što mi se nameće kao pitanje jest kako muškarac poima lezbijski odnos, kako mu pristupa i nisu li scene seksa Adele i Emme zapravo scene odnosa muškarca i žene, jer čak i glumica Lea Seydoux priznaje, pomalo ishitreno (neću reći glupo), da je ona ta koja je jača, da je ona ta koja je glumila ‘muškarca’. Nije li to samo još jedno umnažanje predrasuda da je lezbijski/homoseksualni odnos (ljubavni/seksualni) samo puka kopija heteroseksualnog (jer prikazano je veoma je blisko pornografiji)? Postoji nešto veoma izrabljivačko u pristupu, kameri, trajanju scena. Isto tako, scene hranjenja traju neopisivo dugo do točke iritantnosti, tako da dolazi do svojevrsnog preklapanja tih dvaju potreba (jer i u scenama seksa dolazi do prezasićenosti viđenim). Kamera je nasilnička, snimano iz ruke sve djeluje u isti mah odbojno i erotsko. Svjedočimo mljackanju, žvakanju i svim onim naoko odbojnim momentima. Motiv hrane proteže se kroz čitav film, on je metafora odnosa dviju glumica, njihove komunikacije, kulturno-sociološki moment.
Druga strana hrane jest glad kao bitno obilježje mlađe i neiskusnije Adele koja je prikazana nagonskom i ovisničkom; jede šunku s kožicom, ne zna ništa o Sartreu i želi biti učiteljica. Od početka je vidljiv njihov jaz kako u odnosu spram hrane (spaghetti/kamenice) tako i umjetnosti. Redatelj se igra binarnostima: ovisnost/moć, skriveno/javno. Emma je starija, umjetnica u usponu iz liberalne familije. Adele svoju vezu taji, kod nje se pritajeno osjeća premaz srama, srama zbog onoga što jest (lezbijka) i onoga što nije (umjetnica). Klasna razlika očita je u komunikaciji protagonistkinja; čine to pomoću tijela, nesigurnosti se ne ‘krpaju’ razgovorom, već tjelesnošću što jasno dolazi do izražaja u sceni prekida kod kojeg nema puno objašnjavanja. Stoga usamljenost i odbacivanje u okružju gdje se Adele ne osjeća ‘na nivou’ nastupa brzo i bezbolno. Nesigurnost umnaža štetu. Nakon prekida Adele nastavlja svoju svakodnevicu prilično turobno. Radi se o preživljavanju, trpljenju, nastavljanju s rutinom (jer rutina je utočište), dok Emma svoj emotivni i profesionalni vrhunac dostiže izložbom u cijenjenoj galeriji.
Prijateljice s kojima sam gledala film zamjeraju mu nejednakopravnost u odnosu, ali zašto bi ona postojala samo zato što se radi o ženama i kao da je to ikada bilo pitanje spola? Moć se iskazuje i u prijateljstvu, samo je tiša ili je sakrivamo malo bolje. Pitanje koje se proteže jest mogu li dva različita kulturna svijeta supostojati? Sociolozi i sociologinje bi rekli ne, ali tko je njih ikada slušao? Ljubav je ionako stvar odluke i hrabrosti. Drago mi je što na kraju redatelj nije pribjegao heteronormativnom stereotipu – ljubav života samo čeka iza ugla i muškog je roda. Adele odlazi s izložbe, pretpostavljamo plačući (vidimo je s leđa), vraća se svojoj rutini, svom utočištu. Možemo samo navijati da bude dobro.
