Udruga RODA objavila je priopćenje za javnost o predloženim promjenama Zakona o radu, koje prenosimo u cijelosti.
Kao udruga koja se predano zalaže za zaštitu prava trudnica, rodilja, djece i roditelja, RODA-Roditelji u akciji protivimo se usvajanju predloženog Zakona o radu. Smatramo da je prijedlog Zakona štetan i tražimo njegove promjene. Zajedno s drugim udrugama i ženskim sindikalnim grupama okupljenima u Ženskoj fronti za radna i socijalna prava, predlagateljima Zakona uputile smo 35 amandmana na prijedlog Zakona, upozoravajući da će se promjene radnog zakonodavstva posebno negativno odraziti na žensko radništvo i radnike s obiteljskim obvezama. Nažalost, moramo zaključiti da je predlagatelj Zakona, ne usvojivši niti jedan od naših prijedloga, pokazao potpunu nezainteresiranost i neosjetljivost za ovaj dio radničke populacije, koji čini većinu radno aktivnog stanovništva Hrvatske.
U 12 godina Rodinog sustavnog rada na zakonskoj zaštiti trudnica, rodilja, roditelja i djece, obratilo nam se na tisuće žena koje su diskriminirane temeljem trudnoće i roditeljstva, ali i očeva čija su radna prava kršena. Umjesto da ispravi te nepravde, novi ZOR im daje legalnu formu. U tom naglavce postavljenom sustavu prioriteta i vrijednosti, zaštita najranjivijih skupina proglašava se diskriminacijom. Zadovoljavanjem forme u članku 3., u kojem je objašnjeno kako ‘radnik’ u tekstu Zakona podrazumijeva i ‘radnicu’, istrošila se, nažalost, sva rodna osjetljivost zakonodavca. Izdvajamo neke odredbe Zakona koje će se posebno negativno odraziti na prava roditelja, budućih roditelja i obitelji u cjelini i tako pridonijeti njihovom sve većem socijalnom isključivanju.
Jedan od najvećih problema mladih koji ulaze u svijet rada beskrajni su ugovori na određeno vrijeme, od kojih bi svaki, za radnicu koja ostane trudna, mogao biti zadnji. Iako bi zapošljavanje na neodređeno vrijeme trebalo biti norma, ugovori na određeno postali su uobičajeni oblik radnog odnosa u Hrvatskoj. Samo u 2012. godini, 92 % novopotpisanih ugovora bili su ugovori na određeno vrijeme. Nestalnost i nestabilnost takvih kratkoročnih poslova onemogućuju financijsko osamostaljivanje i osnivanje obitelji. Propuštajući preciznijim zakonskim uređenjem ograničiti rad na određeno vrijeme i zaštititi ovu ranjivu skupinu od zloupotrebe takvih ugovora o radu, olakšavajući poslodavcu davanje otkaza nakon rodiljnog i roditeljskog dopusta, te potičući fleksibilne oblike radnih odnosa kao što je rad preko agencija za privremeno zapošljavanje, zakonodavac širom otvara vrata nesigurnim, privremenim i povremenim oblicima zapošljavanja. U odsutnosti jasne ekonomske strategije, pretvaranjem redovnih i stabilnih radnih mjesta u privremena i nesigurna mjesta rada kako bi se lakše otpuštalo radnike i smanjila cijena rada, zakonodavac nastoji oživjeti gospodarstvo i privući ulaganja stavljanjem vlastitih građana na dražbu i smanjivanjem njihovih radničkih prava. Ovakva strategija najteže će pogoditi neke od najranjivijih skupina približavajući ih ivici siromaštva: trudnice, majke i njihove obitelji.
Novim prijedlogom Zakona povećava se trajanje prekovremenog rada na 56 sati tjedno, odnosno 180 do čak 250 sati godišnje, što će imati razorne posljedice za obitelj: od organizacijskih, za radnike koji svoju djecu jednostavno neće imati kome ostaviti na čuvanje, do emocionalnih i psiholoških, iscrpljujući radnike i radnice, otuđujući djecu od roditelja i skraćujući njihovo zajedničko vrijeme. Jedino sredstvo zaštite od zloupotreba koje zakonodavac ostavlja trudnicama, roditeljima djece do tri godine starosti i samohranim roditeljima djece do šest godina starosti, jest obaveza poslodavca da ishode njihovu pisanu izjavu o pristanku na prekovremeni rad i nejednaki raspored radnog vremena, što će se u uvjetima gospodarske krize i galopirajuće nezaposlenosti malo koji radnik i radnica usuditi odbiti. Istovremeno nas sustav koji je desetljećima bio neuspješan u kontroli prekovremenog rada zakonski ograničenog na 48 sati, sada nastoji uvjeriti da će postati učinkovit ako se ta brojka poveća na 56 sati.
Pogledamo li 5, 10 ili 20 godina unaprijed, jasno je da će prihvaćanje ovakvog zakona biti praćeno daljnjim urušavanjem radničkih prava te se sa zabrinutošću moramo upitati: kakva je budućnost djece, roditelja i obitelji u Hrvatskoj?
