Navodno grupno silovanje tinejdžerke iz zapadnog Sidneyja gotovo u cijelosti je promatrano iz rasne perspektive. Neophodno je promijeniti kut promatranja, piše Siv Parker za Guardian.
Seksualni napad je ozbiljan zločin koji, kao i svi drugi oblici nasilja, pobuđuje snažne emocije. Javnost, uključujući i mene, očekuje i ima potrebu biti informirana i sigurna da je uložen maksimalni napor kako bi se zločinci uhitili, a pravda bila zadovoljena.
No, je li moguće učiniti naše društvo sigurnijim bez demonizacije osoba tamnije boje kože? Navodno grupno silovanje četrnaestogodišnje djevojčice u zapadnom predgrađu Sidneyja promatrano je gotovo u cijelosti iz rasne perspektive. Na djevojčicu se referiralo kao na osobu podrijetlom s Pacifičkih otoka, dok su njezini napadači opisani kao ‘osobe afričkog izgleda’.
Uz pretpostavku da, kad je riječ o osobama čiji ‘izgled ima afričke karakteristike’, nitko ne govori o osobi bijele boje kože podrijetlom iz Afrike. Koji je točno cilj ovakvog načina opisivanja. Je li cilj nagovijestiti da je potrebno ‘pripaziti na crnog muškarca’, na one drugačijeg izgleda? I koja bi bila subliminalna poruka nego ‘crni muškarci su opasni’? Ili ako proširimo ovaj model ponašanja – svi i sve oni i one koji/e se ne uklapaju u sliku ‘normalnog’, ‘većinskog’, mogu biti smatrani/e opasnim.
Da bi fizički opis navodnog počinitelja bio od pomoći, mora biti precizan i detaljan. U suprotnom, sasvim realna posljedica je poticanje predrasuda koje štete našem društvu. Teško je zamisliti da bi u multikulturalnom društvu kakvo je australijsko referiranje na (navodnu) rasnu pripadnost počinitelja pomoglo u njihovom otkrivanju.
Dok ovo pišem, medijski natpisi koji se odnosne na osumnjičenog napadača uključuju izjave poput ‘sudski dokumenti pokazuju da je tinejdžer rođen u Sudanu’. Moguće je naslutiti da autor/ica ovih riječi pridaje poseban značaj ili relevantnost ovoj činjenici. Međutim, budući da je poruka nije eksplicitna, prepuštene smo same sebi u otkrivanju što je zapravo trebalo biti naglašeno.
Neposredno nakon napada, zajednica zapadnog Sidneyja organizirala je javnu raspravu na kojoj su iznesene sve dostupne informacije vezane uz zločin, a pripadnici/e obje etničke skupine javno su istupili/e i dali/e svoj komentar na rastuće tenzije između njihovih etničkih grupa. U četvrtak navečer organizirana je i protestna šetnja koja je za cilj imala smirivanje tenzija na ulicama Blacktowna, zapadnog predgrađa Sidneyja, i sprečavanje uzimanja pravde u ruke pojedinaca ili pojedinki.
U osnovi, pripadnici/e zajednice željeli su pozvati na pravo svakog građanina i građanke da sigurno hoda ulicama, koristi javni prijevoz i obavlja svoje svakodnevne aktivnosti. Cilj protesta je također bio odgovoriti na nepotrebno i nepravedno pitanja postavljeno s mnogih strana – što etničke skupine čine kako bi odgovorile na tenzije prouzrokovane zločinom?
Polazište da određena etnička skupina koju ne čine osobe bijele boje kože kolektivno snosi odgovornost za svaki zločin počinjen od strane nekog od njezinih pripadnika/ce, sveprisutno je i razočaravajuće. Kao žena aboridžinskog podrijetla, i sama sam bila svjedokinjom vrlo realnih posljedica koje su rasni stereotipi imali po moju obitelj i zajednicu. Vidjela sam kakav su utjecaj stereotipi imali na samopoštovanje i vlastiti osjećaj sigurnosti i zaštite mog naroda.
Mi i ostali ‘različiti’ stalno smo pod nazorom, zaštitari nas bezobzirno slijede u supermarketima, a prolaznici/e izbjegavaju na nogostupima – sve na temelju karakteristika po kojima je kreiran stereotip o našoj ‘različitosti’. A koje su točno osobine različitih? Svi izgledaju isto: sumnjivo, devijantno, opasno, kriminalno. Naše zajednice su tajne, a među sobom štitimo kriminalce I kriminalke.
Postoji jedna stara anegdota, koju je netko čuo prolazeći pored policijskog auta s čijeg radija se čula sljedeća tjeralica: Čovjek aboridžinskog izgleda bježi niz Redfren ulicu i odgovara na ime ‘Cuz.
Osobe uvučene u tsunami rasnih stereotipa većinom su pristojni/e građani/ke koji/e se ponašaju u skladu sa zakonom. Čemu onda ovakva identifikacija i kako ista doprinosi postizanju sigurnijeg društva? Zašto bi pripadnik/ca demonizirane skupine želio/ljela biti identificiran/a, posebice u slučaju sumnje za počinjenje kaznenog djela, kroz istragu provedenu iz perspektive rasnih predrasuda?
Naš zajednički problem nije rješiv kroz kreiranje novog problema. Moramo djelovati drugačije. Osobe koje izvještavaju o ovakvim događajima moraju usvojiti nove vrijednosti i biti sposobni vidjeti život kroz drukčiju prizmu. Potrebno je ohrabriti etničku raznolikost policijskih snaga, tako da se različite društvene skupine ne susreću uvijek iznova s istim situacijama.
Premda je javnost bila osupnuta ovim užasnim incidentom, isti za sobom povlači niz pitanja mnogo šire tematike od rasnih tenzija između dvije etničke skupine.
Zločin je počinjen, krivci trebaju biti privedeni, pravosudni sustav treba obaviti svoj posao, dok nama preostaje hladnih glava nastaviti sa svojim aktivnostima izvan sudnice.
Prevela i prilagodila Olivera Jovanović
