Abortus nije popularna riječ. To je delikatna tema, posebice u zemljama u kojoj se većina stanovništva izjašnjava kao katolici/kinje. Kao što je to Hrvatska. Međutim, to je tema od koje se ne smije bježati, nego o njoj otvoreno, argumentirano i stručno raspravljati. Posebice u svjetlu sve učestalijih restrikcija koje polako, ali sigurno ograničavaju pravo žene na izbor i odluku o vlastitom tijelu kojih smo svakodnevno svjedoci/kinje. U životu često moraš jasno odabrati stranu na koju ćeš ići sukladno svojim uvjerenjima, odgoju, iskustvu. Iako je, moram priznati, žalosno da po pitanju reproduktivnih prava i zdravlja žene moraš birati strane, moja je : pro – choice. Iz jednog vrlo jednostavnog razloga: ljudi imaju potpuno pravo i slobodu odabrati svoj životni put, donositi informirane odluke pa iako na koncu zažalili zbog njih. Ljudi imaju pravo odlučivati o svom životu i tijelu. Užasavam se pomisli da netko drugi, bila to država, Crkva ili netko deseti odlučuje o mom životu, mojim reproduktivnim pravima te smatra da zna bolje od mene što želim, kako želim živjeti i što je za mene dobro. To me, kao ljudsko biće, prije svega vrijeđa. A ako niste znali – žene su ljudska bića.
Žena ima pravo na izbor. Moje tijelo je moje vlasništvo, ja odlučujem o njemu. To je temeljno ljudsko pravo, civilizacijska vrijednost. Ako želite smanjiti stopu abortusa – rješenje nije zabrana nego edukacija, jednaka dostupnost modernim, efikasnim i ekonomski dostupnim kontracepcijskim sredstvima, informirana i argumentirana rasprava.
Rasprave o pravu na pobačaj odnosno o pravu na izbor i odluku o vlastitom tijelu prečesto su obilježene poluinformacijama, strahovima i čistom propagandom koja nema veze s činjenicama i argumentima. Svatko ima pravo na svoj stav, ali nema ga pravo nametati drugima. Poštujem činjenicu da smo pretežito katolička zemlja. Odgajana sam u tom duhu, ali jednako tako odgajali su me da mislim svojom glavom, donosim svoje odluke i preuzimam odgovornost za njih. Zakoni države ne temelje se na svjetonazoru. U sekularnoj državi vjerovanja i vrijednosti jedne religije nemaju mandat nad zakonima koji se odnose na sve građane/ke u zemlji. Nitko mi ne brani da živim sukladno svojoj vjeroispovijesti, svjetonazoru, u krajnjoj liniji, savjesti, ali od države očekujem da poštuje i unaprjeđuje moje pravo na izbor, pravo na odlučivanje o vlastitom životu. Ništa više, ništa manje.
Važnost razbijanja mitova o abortusu u borbi žena za pravo na izbor naglašava i autorica teksta “6 Abortion Myths Debunked” Erin McKelle, aktivistica, spisateljica i studentica Women and Gender studija na Ohio University. Autorica govori o šest mitova o abortusu. To naravno nisu svi, ali kao što i sama McKelle ističe borba za pravo izbora mora početi razbijanjem mitova, jednog po jednog.
Pa krenimo redom:
Mit br.1 Abortus je ubijanje djece
Kratko i jasno: abortus ili pobačaj nije ubijanje djece.
Po meni, tu i leži ključan problem. Pitanje abortusa prečesto se stavlja u kontekst rasprave: da li je fetus ljudsko biće, kada počinje život?, umjesto u kontekst rasprave o ljudskim pravima, individualnom izboru, zdravlju žene i njezinim zdravstvenim potrebama. Svatko ima pravo na svoj stav, ali potrebno je ipak držati se činjenica.
O njima govori i autorica teksta “6 Abortion Myths Debunked” McKelle: Fetus je nerođeni kralježnjak u razdoblju fetalnog razdoblja. Fetalno razdoblje kod čovjeka počinje od 9. tjedna trudnoće. Fetus ne može preživjeti bez majke i potpuno ovisi o ženskom tijelu. Dijete je rođeni ljudski potomak, autonomno ljudsko biće koje može preživjeti i bez majke.
Zigota ili oplođena jajna stanica usađena u maternicu nije isto što i ljudsko živo biće koje je došlo na svijet.
Mckelle ističe kako je ključna razlika: razvoj. Fetus je dio majke, dio njezinog tijela i njegovo postojanje čini dio nje, njezina je odluka i samo njezina što će učiniti. Autorica ističe kako odlukom o pobačaju ne uzimate život autonomnog ljudskog bića, kao što je to slučaj čedomorstva, nego uklanjate dio vlastitog tijela. Ovdje ima potrebu istaknuti kako ljudi imaju pravo odbiti donirati organe, iako znaju da će time nekome spasiti život. Dakle, pravo na život ne uključuje pravo korištenja drugog tijela za održavanje života, niti pretpostavlja nametanje tuđe volje na nečije tijelo? Zar žene to pravo nemaju?
Mit br. 2 Pobačaj – sredstvo kontracepcije
Autorica se u svom tekstu bavi mitom: ako je pobačaj legalan, žene će ga koristiti kao sredstvo kontracepcije te ističe: “Prosječna osoba koja bi koristila pobačaj kao kontracepcijsko sredstvo ostala bi u drugom stanju 2-3 puta godišnje što znači da bi imala 2-3 abortusa godišnje.”
Što svakako ne zvuči nimalo logično, ali ni financijski razumno. Međutim, podaci za Hrvatsku, koje objavljuje HZJZ, pokazuju kako se abortus kod nas još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije posebice kod žena koje imaju jedno ili dvoje djece. A to ukazuje na potrebu edukacije o odgovornom spolnom ponašanju i planiranju obitelji cijele spolno aktivne populacije, a ne samo mladih.
Ovaj mit ukazuje na još jednu važnu temu, posebno za Hrvatsku: jednaka dostupnost kontracepcijskih sredstava i abortusa svim ženama. Kao što i sama autorica smatra mit pretpostavlja da je abortus ženama dostupniji od kontracepcije. Kontracepcija je jeftinija, jednostavnija i dostupnija, odnosno trebala bi biti dostupnija. Žene će uvijek posezati za abortusom, bio on legalan ili ilegalan, ali ako su kontracepcijska sredstva dostupna, stopa pobačaja opada.
U Hrvatskoj abortus je legalan na papiru, ali nije jednako dostupan svim ženama kao niti svi oblici kontracepcijskih sredstava. Podaci koji se prikupljaju su nevjerodostojni, a svijest o važnosti seksualne edukacije i odgovornog ponašanja nije dovoljno osviještena.
Prema podacima HZJZ-a za 2012. (Izvješće o prekidima trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2012.) u Hrvatskoj je prijavljeno 10 088 prekida trudnoće od toga legalno induciranih pobačaja (pobačaja na zahtjev žene bez medicinskih indikacija, malformacija ploda, posljedice incesta ili silovanja) zabilježeno je 3 572 ili 35 % u ukupno registriranim prekidima trudnoće. Što je pad u odnosu na prethodnu godinu kada je zabilježeno 4.347 ili 41,8%. Broj i udjel abortusa kroz niz godina je znatno smanjen. Hrvatska ima najmanju stopu legalno induciranih prekida trudnoće u EU, ona za 2012. iznosi 85,5 i po prvi puta je jedna zemlja EU pala ispod 100. Da li je to posljedica bolje edukacije? Možda je to djelomično i točno, međutim podaci imaju puno “rupa”.
Od 3 572 prijavljena abortusa u 2012. 51,5% žena bilo je u braku, a među ženama koje su tražile prekid trudnoće 25,7% bile su one koje još nisu rodile, a najviše je bilo onih koje imaju dvoje djece (28,6%) ili jedno dijete (22%). Čini se da Hrvatska nažalost ne pobija mit iz naslova budući da ovo pokazuje kako se prekid trudnoće još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije najčešće ako žena ima već jedno ili dvoje djece. Broj legalno induciranih prekida trudnoće najvjerojatnije nije točan. Kroz godine bilježi se porast spontanih pobačaja i čudnovate kategorije “ostalo” što znači da se ne zna što je uzrok pobačaja. Diskrepancija u podacima ukazuje ili na ozbiljne javnozdravstvene probleme ili na potrebu strože kontrole od stane državnih institucija. Ako ovim podacima dodamo podatke o sve manjem broju djece te podatak kako npr antibebi pilule, kao najsigurniju kontracepcijsku metodu, koristi samo 8% žena u fertilnoj dobi a više od polovice žena ne koristi nikakvu kontracepciju, tada je stvarno vrijeme da se netko ozbiljno pozabavi ovim pitanjima.
Cijena abortusa nepravedno je visoka. U bolnicama ona se kreće od 990 do 2500 kuna. Ovdje treba istaknuti kako je Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece iz 1978. godine propisano kako se pobačaj može izvoditi jedino u državnoj bolnici u zakonskom roku tj. prije 10. tjedna trudnoće. To znači da su pobačaji u privatnim ordinacijama ilegalni. Društvena stigma je jedan od razloga zbog kojega se žene odlučuju na nelegalno obavljanje zahvata. Jedina razlika u proceduru je da u bolnici možete dobiti punu anesteziju u privatnoj ordinaciji ne i da se pobačaj službeno ne prijavljuje. I, naravno, razlika je cijena koja može dosegnuti i cifru od 4000 kuna, pa i više. Potreba strože kontrole nije smo zbog adekvatnog prikupljanja podataka i informacija, nego i zbog prostora korupcije. Naime, žena koja dolazi na abortus u bolnicu plaća 2500 kuna za postupak, ako se pobačaj zavede kao npr spontani troškove pokriva HZZO, a novac spremaju doktori i sestre. I to je tema od koje se ne smije bježati.
Cijena pobačaja varira od regije do regije, od bolnice do bolnice, kao i broj prijavljenih legalno induciranih prekida trudnoće, uključimo li u to i sve učestalije “prigovore savjesti” liječnika, koje često nemaju u svojim privatnim ordinacijama, abortus je sve nego dostupan ženama u Hrvatskoj.
Ništa bolje nije ni po pitanju jednake dostupnosti svih modernih, efikasnih i ekonomski dostupnih kontracepcijskih sredstava. Kontracepciju zdravstveno osiguranje ne pokriva, žene same plaćaju punu cijenu. Cijena antibebi pilula kreće se oko 100 kuna što stavlja u loš položaj žene s niskim primanjima, studentice, žene u nasilnim odnosima te ih prisiljava ili da odustanu o kontracepcije ili posegnu za kontracepcijskih sredstvima niske kvalitete koji su jeftiniji što ne znači da su prikladni i pouzdani.
Dostupnost i edukacija o kontracepciji je ključna. Zato je, između ostalog, važan seksualni odgoj. Ako ne želite abortuse, educirajte. Učinite kontracepciju dostupnom. Ovdje samo jedna kratka napomena: niti jedna kontracepcija nije 100 % sigurna.
Mit br.3. Žene koje su imale abortus kasnije požale ili padaju u depresiju.
McKelle smatra kako je to najčešći mit koji dominira raspravama o abortusu: abortus je emotivno turbulentan događaj, za abortusom posežu emotivno nestabilne osobe, a krajnji rezultat je žaljenje.
Žena može osjetiti tugu, žalost. Mnogo faktora utječe na njezinu odluku o prekidu trudnoće. Jednako tako žena ne mora imati te osjećaje, što je isto tako potpuno normalno niti je to jedino iskustvo koje žena može imati. Međutim, sve to ne znači da će žena nakon abortusa požaliti što je to učinila. Erin McKelle navodi podatak studije koju su proveli istraživači na Sveučilištu San Francisco koja ističe kako 95% žena koje su imale abortus smatra da je to bio pravi izbor.
Ako pođemo od pretpostavke kako bi Vlade trebale donositi zakone koji će građane/ke spriječiti da čine ono radi čega će kasnije zažaliti, zapravo vidimo apsurdnost mita. Banalan primjer: Vlada bi me trebala spriječiti zakonom da ipak prihvatim posao koji zahtijeva preseljenje u drugi grad, jer bi mogla kasnije požaliti. Vlada bi trebala donijeti zakon koji će me spriječiti da izađem van s poznanikom iz kvarta, jer će se kasnije pokazati da je totalni kreten? Zvuči glupo? Da, zvuči užasno glupo i svatko normalan bi rekao: imam pravo odlučivati o svom životu, moje odluke su moje odluke, pa makar bile i krive. To je moj život. E sada takav stav primijenite i na pravo žene da odlučuje o svom tijelu. I bit ćemo na pola puta.
Mit br. 4 Samo sebične žene idu na pobačaj
Slažem se s autoricom da je ovaj mit čisti seksizam koji proizlazi iz tipičnog patrijarhalnog odnosa prema ženama i definiciji žene i ženstvenosti u našoj kulturi. I da se razumijemo to je čisto DNO kojim se želi reći kako žena zato što ima seksualni život ima i obvezu roditi dijete. Sve to previše podsjeća na osudu ponašanja i načina života žena, a ne na borbu za život djeteta.
McKelle ističe kako naše društvo i okolina očekuje od žene da sebe uvijek stavlja na zadnje mjesto. Njoj je predodređena uloga hraniteljice i skrbnika. Napominje kako je ovaj mit rezultat načina na koji je u društvu izgrađen pojam ženstvenost: žene se vrednuje prvenstveno zbog ljepote i njezine uloge kao majke. Žene koje odluče da neće imati djece su sebične, jer biraju sebe što je suprotno kulturi u kojoj je žena nesebična i brine za sve.
Odluka o abortusu nije jednostavna odluka, a ponajmanje je sebična i neodgovorna.
Sama autorica ističe kako se u velikoj većini slučajeva kao razlog za pobačaj navodi mladost i/ili mala primanja. Dakle žene se odlučuju u većini slučajeva za abortus ako nisu spremne i/ili nisu u najboljem ekonomskom položaju za roditeljstvo i odgovornost odgoja djeteta. U tekstu Erin McKelle navodi podatak za SAD gdje 58 % žena koje su imale abortus je u 20-tim godinama života, 69 % žena je u teškoj ekonomskoj situaciji, a 61% ima već djece.
Ako majka zna da nije u mogućnosti brinuti za svoje dijete, za mene je odluka o pobačaju odgovorna i nimalo sebična. Ovdje bi možda trebalo raspraviti i o još jednom mitu: usvajanje kao rješenje protiv abortusa. Takvu ideju niti podržavam niti smatram ikakvim rješenjem. Ali o tome nekom drugom prilikom.
To što sam žena koja ima seksualni život i maternicu, ne čini me automatski obaveznom imati i dijete. Zbog toga nisam sebična niti neodgovorna. Samo znam što želim. I to je moje pravo. Pobačaj nije bježanje od odgovornosti, baš suprotno ono je preuzimanje potpune odgovornosti za svoj život, ali i ozbiljno promišljanje: kakav život mogu pružiti novom ljudskom biću kada se rodi?. Za mene je to više nego odgovorno.
Odluka da li, kada i koliko ćete djece imati je vaša odluka. Samo vaša!
Mit br. 5. Ukoliko se abortus zabrani i učini ilegalnim, on će nestati.
Erin McKelle ističe kako je 13% maternalne smrtnosti tj. smrtnosti majki vezano za abortus odnosno posljedice loše napravljenih pobačaja. Gotovo svi su se dogodili u zemljama u kojima je abortus ilegalan.
Povijest i život nas uči – zabrane nikada nisu donijele ništa dobroga. Kriminalizacijom pobačaj neće nestati, samo će se ugroziti sigurnost i zdravlje žene, ali i djeteta. Točka. Zaista je besmisleno pitanje: Hoće li biti abortusa? Uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Jedino pravo pitanje je: Kakav je pobačaj ženama na raspolaganju? Stručan, siguran, dostupan ili nestručan, nesiguran, skup, opasan, nedostupan. Države moraju biti usmjerene prema potrebama žena, a ne protiv njih.
Ako ćemo već pričati o moralnosti, da li smatrate moralnim i pravednim da je zbog zabrane pobačaja Poljakinje Alicje Tysiac oslijepila? Da li smatrate moralnim da je u 23 godine zabranjenog pobačaja u Rumunjskoj umrlo preko deset tisuća žena?
Kao što i sama autorica teksta ističe, jedini način da se eliminira abortus je dostupnost i informacija o kontracepcijskim sredstvima i seksualni odgoj.
Mit br. 6 Samo žene idu na abortus
Erin McKell ovdje upozorava kako ne smijemo pitanje pobačaja svesti jedino na žensko pitanje, jer se ovim mitom zanemaruju prava i glas transrodnih osoba. I njihove priče moraju se čuti i biti važne u okviru rasprave o ljudskim i zdravstvenim pravima. Svaki oblik marginalizacije je za čistu osudu, stoga niti u ovoj temi ne smijemo biti isključive te zaboraviti glas i iskustva transrodnih osoba.
Ovo su samo neki od mitova koji uokviruju raspravu o pobačaju. Neki od njih, nažalost, otkrivaju samo površinu problema po pitanju zdravstvenih prava i brige za zdravlje žene u Hrvatskoj. Ovo je delikatna i prečesto emotivna tema, zato je važno da rasprava o pobačaju bude uokvirena jasnim znanstvenim činjenicama i podacima u svrhu argumentiranog dijaloga usmjerenog prema ljudskim pravima, zdravstvenim i reproduktivnim pravima, a manje u smjeru propagande zasnovane na lažnoj znanosti i mentalitetu straha.
Pobačaj ili abortus je pravo žene, to je odluka žene da sama raspolaže svojim tijelom. Tijelo žene je njezino vlasništvo i samo njezino. Pravo na život ne podrazumijeva korištenje tuđeg tijela u održavanju života niti nametanje tuđe volje nad nečijim tijelom. Žene, samo zato što su žene, nemaju automatsku odgovornost biti i majke. To nije jedina i isključiva uloga žena. Zabrana pobačaja je opasna i za žene i za djecu te jedino relevantno pitanje mora biti: da li je pobačaj legalan, siguran, dostupan i sastavni dio kontrole žene nad svojim životom. Potrebna je sustavna seksualna edukacija i jednaka dostupnost svim modernim, efikasnim kontracepcijskim sredstvima. To je jedini način da se pobačaj, ne eliminira jer će ga uvijek biti, smanji na najniže razine.
Pravo na pobačaj je civilizacijska vrijednost i ono se mora poštivati kao i ostala ljudska prava poput jednakosti, ravnopravnosti, ljudskog dostojanstva, tjelesnog integriteta.
Stoga ne činimo korak u nazad, jer to nikome ne koristi.
I za kraj: Don’t like abortion? Don’t have one! Ali nemojte zato svima drugima ograničavati mogućnost i slobodu biranja svog životnog puta.
