Socijalističko samoupravljanje gledano iz današnje perspektive prava radnika izgleda kao bajka. Neki se s time neće složiti no današnje preživljavanje od vlastita rada daleko je od onodobnog života u kojemu je radnik bio čovjek, a ne potrošna roba. Od uvjeta rada preko stanovanja do odmora, radnik-čovjek kao stvaratelj dobara bio je u fokusu. Današnji radnik-potrošna roba uglavnom je sveden na stvar bez prava.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Sisku je izgrađeno naselje tipskih kućica s vrtom, dijelom za životinje i dijelom za odmor radnika budući da je velika pažnja posvećivana odmoru, a živjelo se po principu: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna. Ispred kućica planiran je drvored, a u blizini sportski tereni za rekreaciju radnika. Plan nije realiziran u cijelosti, ali je i tako djelomično ispunjen stambeno zbrinuo dio radničkih obitelji.
Pedesetih godina prošloga stoljeća počela je izgradnja stambenog naselja u Capragu koje je šumom bilo odvojeno od samog Kombinata, a vrlo dobrom pratećom infrastrukturom stvoren je grad u gradu. Izgrađene su samačke zgrade i zgrade sa stanovima za obitelji, do trosobnih stanova. Zajednički nazivnik bilo je ugodno stanovanje s ostakljenim otvorima stanova koji su mogli propustiti puno svjetla u domove, ali i poslovne prostore. Radničko je naselje naslonjeno na nekadašnju Željezaru s jedne strane i šumu s druge strane. Nekad je na mjestu današnjih zgrada bila šuma. Izgradnjom naselja dio šume pretvoren je u park, a stabla su uklopljena u parkovnu arhitekturu što je dobar primjer planske izgradnje budući da je stanovnicima radničkog naselja osigurao velika stabla kako bi mogli odmarati u hladu starih krošanja. Danas, uza svu mehanizaciju, tehnologiju i kemiju, park je zapušten i jadan. Počelo se malo voditi brigu o njemu, ali kroničan problem je novac. Nekad je u fokusu bio radnik, danas je novac. {slika}
U stambenom naselju radnim je akcijama izgrađen i olimpijski bazen koji je danas samo dio lijepih sjećanja stanovnika Capraga, ali i cijeloga Siska. Iako izgrađen društvenim novcem i snagom, danas je privatiziran. Naselje je imalo i praonicu rublja s peglaonicom kako bi se rasteretilo radnice koje su osim posla imale i obitelji o kojima su brinule..
Naselje Caprag bilo je predgrađe s gradom povezano željeznicom i javnim gradskim prijevozom no potrebe za odlaskom u grad nije ni bilo budući da je naselje imalo vrlo dobru infrastrukturu. Vrtić, osnovna i srednja škola, zubna i liječnička ambulanta, knjižnica, robna kuća, brijačnica koja je radila 24 sata dnevno, frizerski salon, restoran u kojem su se hranili i samci, ali i obitelji. Topli je obrok bio vrlo važan, što nam pokazuje i brojka od 6.000 toplih obroka koji su dnevno podijeljeni radnicima Kombinata.
Uz zdravu prehranu, računa se vodilo i o sportu. Sportski sadržaji poput gimnastičke dvorane, kuglane i sportskih terena bili su sastavni dio života naselja i njegovih stanovnika. O važnosti sporta i rekreacije govori nam i podatak da je sindikalnim organizacijama preporučeno da veću pažnju poklone sportu i u sportske aktivnosti uključe i radnike, ali i njihove obitelji, a u krugu same Željezare bila su odbojkaška i rukometna igrališta, kuglane i streljane. Danas se svi divimo velikom Googleu koji vodi računa o interijeru i zabavi za zaposlenike, a preteču toga imali smo davnih sedamdesetih godina u Kombinatu Željezara.
Danas imamo ruševine Kombinata, ruševine sustava i ruševine ljudi. Uživamo u novostečenim vrijednostima novca i radimo bez odmora uvjeravajući se kako je jedino to ispravan put. Trčimo za novcem i to je jedini sport kojim se bavimo. Živimo u podstanarskim stanovima u novogradnjama koje nemaju zelenila ni igrališta. Nemamo novca za kulturu niti za izlete. Nemamo izlete niti godišnje odmore na kojima bismo mogli uživati bez razmišljanja o sutrašnjoj korici kruha.
Potrošna roba – radnik – uskoro će biti rijetka (ne)zaštićena vrsta.
