Dok su danas u brojnim svjetskim gradovima, od Hong Konga, preko Istanbula, do Moskve i Atene, prosvjedovali milijuni ljudi, kao znak sjećanja na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, u Hrvatskoj se slavilo i/ili odmaralo.
Iako Hrvatska nikada nije bila u bjednijem položaju, uz veliku nezaposlenost , besperspektivnost mladih, konstantno dizanja poreza i nameta, rezanja plaća i radničkih prava, Hrvati radije odabiru odmor, a ne otpor.
Čak niti sindikalni čelnici nisu uspjeli okupiti značajniji broj ljudi, niti iskoristiti svoju moć organiziranja generalnog štrajka, već su uputili bijednu poruku vladajućima da raspišu prijevremene parlamentarne izbore. Kao da će zamjena političkih elita na državnom vrhu poboljšati položaj radnika.
Radnici su u 21. stoljeću pretvoreni u robove, brojke bez imena, životne priče i budućnost. Dok radnici i radnice ne shvate da bez njihovog mukotrpnog rada poslodavci ne bi zarađivali milijunske profite i lagodno živjeli na izmorenim radničkim leđima, dok radnička klasa ne shvati da je moć u njihovim rukama, dok radnici ne počnu percipirati stvarnost u kojoj kapitalizam treba više njih, nego oni njega, sve dotle će se situacija samo pogoršavati po pitanju radnih i socijalnih prava.
