Na biološki spol često se gleda kroz prizmu binarnosti, ali to je daleko od prave istine. Postoji čitav niz životinjskih vrsta koje redovito mijenjaju spol: primjerice škampi koji se rađaju s muškim spolnim organima i nakon što dostignu određeni stupanj rasta, pretvaraju se u ženske jedinke. Tako i neke vrste riba mijenjaju spol ovisno o specifičnim okolnostima prisutnim unutar njihovog jata. Spol nije uvijek određen pri spajanju jajne stanice i spermija – tako se kod krokodila i većine vrsta kornjača spol životinje određuje tek naknadno ovisno o temperaturi inkubiranog jaja. Tu je i jedna vrsta guštera kod koje spolni kromosomi i temperatura inkubiranog jaja ravnopravno utječu na razvitak spola jedinke.
Također, ni kod ljudi ne postoji stroga dihotomija između muškog i ženskog tijela, piše Malin Ah-King za Feminist Times. I ako neka jedinka ima dva spolna kromosoma X, to neće uvijek dovesti do razvoja osobe ženskog spola, a isto tako posjedovanje XY kromosoma neće uvijek dovesti do razvoja muških ženskog organa. Naime, ponekad neosjetljivost osobe s XY kromosomima na testosteron rezultira razvojem ženskog tijela. Potrebno je reći da postoje i druge moguće kombinacije spolnih kromosoma – kao što su X0, XXX, XXY, XXYY, XXXY, XXXXY i XYY – a također na spolne karakteristike može utjecati i izloženost vanjskim hormonskim čimbenicima za vrijeme fetalnog razvoja zametka.
Postoji čitav spektar različitih anatomskih i reprodukcijskih karakteristika – kromosomi, jajnici/testisi, genitalije, tjelesni izgled – koje ne odgovaraju uobičajenim društveno oblikovanim definicijama muškosti ili ženstvenosti. Riječ je o pojmu interseksualnosti (medicinskim rječnikom definira se kao poremećaj spolnog identiteta). Neke udruge za zaštitu prava interseksualnih osoba ne prihvaćaju opravdanost ove dijagnostičke kategorije jer smatraju da se na interseksualnost ne treba gledati kao na poremećaj, već jednostavno kao na sastavni dio individualne različitosti ljudskih tijela. Ta različitost znači da je spol puno složenija kategorija od uobičajenoga binarnog koncepta muškoga ili ženskoga. Jednostavno rečeno, ne postoji jasna granica između ženskih i muških tijela, svi smo mi samo djelić jednog beskonačnog kontinuuma ili mozaika spolnih karakteristika.
Kako bi se odrazilo na tvoj identitet kad bi sutra spoznao da biološki spol – tvoji spolni kromosomi, jajnici/testisi, individualne razine hormona, ili cijelo tvoje tijelo – nije ono što su te učili od najranijih dana? Nastao bi radikalan preokret u načinu na koji doživljavamo vlastiti identitet, ponašanje, vanjski izgled i odnose s drugim ljudima – ili uopće ne bismo primijetili neku razliku?
Na koji način možemo objasniti vezu između biološkog spola i rodnog identiteta? Istraživači/ce iz područja psihologije, seksologije i medicine nisu uspjeli/e pronaći jednoznačan odgovor na ovo pitanje, i interseksualne osobe su se često osjećale kao pokusni kunići u njihovim pokušajima da pronađu dokaze za svoje različite teorije. Psiholog John Money, čija metoda liječenja interseksualne djece postaje svjetski priznata od sredine 20. stoljeća nadalje, smatrao je da rodni identitet nastaje jedino i isključivo pod utjecajem društvenih okolnosti i da nije biološki određen. Nakon završetka terapije dijete s poremećajem rodnog identiteta trebalo je steći jasan rodni identitet, i u skladu s tom metodom tražilo se i od roditelja i djeteta da vjeruju kako kirurški zahvat ima zadaću samo korigirati genitalije u skladu s djetetovim spolom već određenim rođenjem.
Pretpostavka o presudnosti društvenih utjecaja na razvoj rodnog identiteta ipak je bila dovedena u pitanje nizom različitih kritika. Jedan takav slučaj vidljiv je na sudbini koja je zadesila Moneyevog pacijenta Johna/Joan – dječaka koji je nesretnim slučajem ostao bez spolovila te su ga od malena odgajali kao djevojčicu – i koji je na kraju odbio prihvatiti takav spolni identitet i započeo je s preobrazbom u muškarca, te je kasnije izvršio samoubojstvo. Milton Diamond 1965. godine objavljuje potpuno drugačiju teoriju prema kojoj hormoni stvaraju preduvjete za razvoj rodnog identiteta i ponašanja te na taj način ograničavaju moć društvenih utjecaja. Kako je vrijeme prolazilo, pristizao je sve veći broj dokaza o tome kako mnoge interseksualne osobe odbijaju prihvatiti svoj medicinskim liječenjem nametnut spol, i u javnosti su se također mogla čuti i njihova svjedočanstva iz prve ruke. Tako je ta i dalje kontroverzna tema poprimila i neke sasvim nove dimenzije. Ipak, interseksualna djeca i dalje se redovito podvrgavaju liječenju kako bi zadovoljila stroge zahtjeve unutar važećeg okvira binarno rodne paradigme, unatoč tome što u većini slučajeva za to uopće ne postoji medicinski opravdan razlog.
Ideja da prenatalne razine hormona naizmjence utječu na spolni i rodni identitet postala je dominantan teorijski okvir unutar područja neuroznanosti, ali Rebecca Jordan-Young, specijalistkinja neurologije, uputila je ovoj istraživačkoj tradiciji oštru kritiku s obzirom na nejasne teorijske postavke, metodološke pogreške i manipuliranje rezultatima istraživanja. Također smatra i da su stručnjaci za mozak previše usmjereni na utvrđivanje razlika među spolovima te da bi bilo bolje istraživati složene interakcijske procese između čovjekove okoline i unutarnjih faktora.
Prema tome, kad je riječ o spolu i rodu susrećemo se s esencijalističkim pozicijama kulturnog i jednako takvim pozicijama biološkog determinizma. Biološke znanosti uživaju visoki ugled u javnosti i smatra se da sve ono povezano s biološkim ili ‘prirodnim’ ima presudan utjecaj na život ljudi. Nekolicina teoretičara roda problematizirala je takvu strogu dihotomiju između roda/spola i prirode/kulture – među kojima se posebno ističe Judith Butler – govoreći kako sadržaj složenog pojma kao što je biološki spol možemo razumjeti jedino unutar kulturno-društvenog konteksta. Butler opisuje tu strukturu kao heteroseksualnu matricu u kojoj su društvene norme koje definiraju očekivanja u području spola/roda nerazdvojno povezane sa seksualnim normama: jedini mogući status je muški ili ženski.
Tu je riječ o procesu seksualizacije tijela, odnosno socijalizacijskom procesu u kojem pojedinac ili pojedinka usvaja binarni koncept muškoga i ženskoga važeći unutar neke kulture. Ova spolna dihotomija – u koju se mora vjerovati kao neupitnu prirodnu činjenicu – ima ključnu ulogu u opravdanju isto tako binarne konstrukcije roda, i na taj način normalizacija rodne binarnosti dovodi do ugnjetavanja onih koji odstupaju od prirodno zadane heteroseksualne matrice. Propitivanjem opravdanosti teorijskog koncepta temeljenog na binarnosti spola i roda otvara se prostor za raspravu o složenijim teorijskim konceptima koji će uzimati u obzir puno veći broj varijabli nego dosad.
Smatram da mnogovrsnost pojavih karakteristika biološkog spola i proživljena iskustva interseksualnih osoba dovode u pitanje mnoge ustaljene pretpostavke o rodu te poštujem pravo svake osoba na priznanje svojeg rodnog identiteta. Znanstveno je dokazano da rodni identitet nije neposredna posljedica biološkog spola i tako ne postoji savršeno preklapanje između tih dvaju fenomena. Na temelju ovih spoznaja moguće je prolematizirati spoznaje biološko esencijalističkih teorija o spolu i esencijalističkih pozicija kulturnog determinizma o rodnim identitetu kao puke socijalne konstrukcije zbilje.
Malin Ah-King je evolucijska biologinja i teoretičarka roda na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu.
Prevela i prilagodila Mirela Brodnjak
