Više od dvadeset godina nakon ubojstva članova obitelji Zec, okoliš u blizini bivšeg planinarskog doma Adolfovac ni po čemu ne odaje da se na tom mjestu izvršena stravična likvidacija. Nekadašnja oaza usred Medvednice sada je prepuštena zaboravu baš kao što se to konstantno pokušava napraviti i s događajem koji je počinjen na tom mjestu.
“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci sam vidio Hoeckler.” Dio je to iskaza Siniše Rimca, bivšeg pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, koji se zajedno s još četvoricom kolega, Munibom Suljićem, Igorom Mikolom, Nebojšom Hodakom i Snježanom Živanović, u noći 7. prosinca 1991. dovezao ispred kuće obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci. Nakon što je Rimac ubio Mihajla Zeca, vojnici su oteli dvije svjedokinje ubojstva – njegovu suprugu Mariju i dvanaestogodišnju kćer Aleksandru, te ih odveli u planinarski dom Adolfovac na Medvednici, u kojem su boravili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a.
“Siniša je iz kombija doveo ženu u dom, posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i zavezao joj usta i ruke za stolicu. Zatim je doveo i djevojčicu koju je također vezao, ali joj je uskoro skinuo povez s usta i počeo s njom razgovarati… Rekao joj je da su ona i majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina oca. Ja sam isto tako počela razgovarati s djevojčicom pa sam je pitala kako se zove. Rekla je da se zove Aleksandra i da ima dvanaest godina… Siniša je uzeo pušku, rekao da su i njegovi ubijeni u Vukovaru i ispalio jedan metak u zid iznad glave djevojčice”, kazala je istražiteljima Snježana Živanović, koja je nakon opisanog događaja četvoricu kolega odvela do obližnjeg smetlišta.
Nakon što su nad iskopanom jamom ubili Mariju, vojnici su isto postupili i s Aleksandrom. Munib Suljić ispalio joj je šest metaka u potiljak.
“Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom po kantu za smeće. Dok smo mi to činili, ostala trojica zakopala su ženu i dijete u rupu koja je prethodno iskopana. Kada smo došli, vidjela sam da Munib i Rimac još skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada su pobacali i tu zemlju, istresli se smeće da se ne vidi da je bilo kopano”, kazala je Živanović tijekom ispitivanja. Iako su tijekom ispitivanja priznali odgovornost za počinjena ubojstva, zapisnici o ispitivanju okrivljenika naposljetku su na zahtjev njihovih odvjetnika izdvojeni iz spisa i kao takvi nisu razmatrani kao dokaz na suđenju. Zbog svega, ubojice nikad nisu osuđene za počinjeni zločin.
Danas, 23 godine nakon tog događaja, okoliš u blizini bivšeg planinarskog doma Adolfovac ni po čemu ne odaje da se na tom mjestu dogodilo stravično ubojstvo. Budući da je dom devedesetih izgorio gotovo do temelja i da više nikad nije obnovljen, u njegovu blizinu sada navraćaju samo planinari. Rijetki od njih znaju što se dogodilo na tom mjestu budući da prije ulaska na puteljak koji vodi do nekadašnjeg doma, današnjih ruševina zaraslih u korov, više ne stoji ni ploča s njegovim natpisom. Nekadašnja oaza usred Medvednice sada je prepuštena zaboravu baš kao što se to konstantno pokušava napraviti s događajem koji je počinjen na tom mjestu. Stoga ne čudi da se na tom mjestu ne nalazi markacija kojom bi se označilo točno mjesto na kojem su ubijene Aleksandra i Marija Zec.
“Improvizacija pronalaska mjesta zločina najbolje pokazuje s kakvim se problemom susrećemo protekle 23 godine. U čitavoj priči o tragičnom događaju postoji jedan detalj koji se nigdje ne spominje, a on se ne tiče ni počinitelja, ni nalogodavaca ni nacionalnosti ubijenih, već činjenice da je na ovom mjestu ubijena Marija Zec, a nakon toga i Aleksandra, koja je prije ubojstva, sasvim izvjesno, prvo vidjela tijelo ubijene majke”, kazao je novinarima Marin Blažević, dramaturg predstave Aleksandra Zec, na mjestu na kojem se nekada nalazio ulaz u Adolfovac uoči današnje zagrebačke izvedbe predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Oliver Frljić, redatelj predstave, upozorio je da se iz činjenice da nigdje ne postoji obilježje što se zaista dogodilo na ovom mjestu može iščitati odnos zvaničnih politika prema slučaju obitelji Zec i svega onoga što se dogodilo nakon njihovog ubojstva.
“Nadležne državne institucije nisu napravile ono što su trebale, zbog čega je ovaj slučaj prepušten službenom zaboravu. Autorski tim predstave smatra da se to ne smije dogoditi i sve ovo radimo kako bi javnost konstantno podsjećali na taj slučaj”, rekao je Frljić, koji je tom prilikom apelirao na medije da prestanu dijeliti djecu žrtve rata po nacionalnosti.
“To je najstrašniji oblik njihove depersonalizacije i nešto možda čak strašnije od onoga što se toj djeci uistinu dogodilo”, zaključio je.
“Iako je kroz prethodne 23 godine bilo toliko pokušaja da nam se Aleksandra i njena obitelj više nikad ne vrate, oni to stalno čine i čini mi se da će to raditi iznova. Prvi pokušaj da se Aleksandra ne vrati dogodio se upravo na ovom mjestu na kojem je ubijene. Nedugo nakon ubojstva vratila se kroz kakvu-takvu istragu koja je dovela do prve presude Općinskog suda u Zagrebu, a zatim i kroz presudu Vrhovnog suda. Nakon što je Vrhovni sud oslobodio počinitelje, i pokušao obitelj Zec ostaviti u povijesti, jedno vrijeme nastalo je zatišje. Zatim su nam se opet vratili kroz pojedine medijske natpise i progovore savjesti pojedinaca. Aleksandra se zatim vratila i preko preživjelog brata i sestre koji su podignuli tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. Činom neodgovarajuće nagodbe, država je još jednom pokušala obitelj Zec zatvoriti u prošlost. No, situacija se drastično promijenila i čini mi se da nam Aleksandra sve češće dolazi u javni prostor i da je upravo Frljićeva predstava, ali i sudski proces koji se trenutno vodi protiv Tomislava Merčepa zbog zločina počinjenih na području Pakračke Poljane i Zagreba, dokaz da taj slučaj neće tek tako biti prepušten povijesti. Ona će se vraćati dok god taj stravičan zločin bude osporavao i jedan pojedinac, a nadam se da će se sljedećeg puta vratiti na otvaranje parka koji će nositi ime njene obitelji”, istaknuo je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.
Branitelji koji su demonstrirali uoči riječke premijere su u jednoj stvari u pravu – jako malo znamo što se dogodilo s drugom djecom u ratu. Ali način da tu istinu tražimo kroz relativizaciju zločina je potpuno pogrešan i do nje tim putem zasigurno nećemo doći”, dodao je Bosanac
A s ciljem da se obitelj Zec otrgne od zaborava, Inicijativa mladih za ljudska prava nedavno je na adresu zagrebačkog Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova uputila zahtjev za imenovanje Naselja sjećanja.
“Inicijativom se od nadležnog tijela gradske vlasti traži da novoizgrađenim ulicama i zelenoj površini na zagrebačkoj Trešnjevci dodijeli imena obitelji Zec, Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, Slobodana Budaka i Vladimira Primorca. Naselje se nalazi u neposrednoj blizini osnovne škole koju je pohađala Aleksandra, ali i kuće u kojoj je živjela obitelj Zec. Na institucijama je da se prime posla i bez obzira kakav na kraju bio rezultat, važno je da shvatimo je da je najmanje što možemo učiniti je konstantno progovarati o ovoj temi”, objasnio je Sven Milekić iz Inicijative mladih za ljudska prava.
Blažević, Frljić, Bosanac i Milekić su sa sobom ponijeli dvije bijele ruže koje su u znak sjećanja željeli ostaviti na mjesto za kojeg bi se pouzdano moglo reći da je riječ o mjestu na kojem se dogodilo ono zbog čega su se okupili ispred nekadašnjeg planinarskog doma. No, budući da ono nije označeno, ruže će svoje mjesto naći u zagrebačkoj izvedbi predstave Aleksandra Zec.
