Nakon iniciranja prošlogodišnjeg uspješnog referenduma o ustavnoj zabrani istospolnih brakova, hrvatski je “novi konzervativizam” krajem prošlog tjedna imao svoj veliki coming out u vidu festivala Kulfest. Naš reporter Mario Kikaš izvještava o tome kakve se politike kriju iza ovog “novog” političkog projekta i njegove borbe za hegemoniju unutar “civilnog društva”.
Prošli tjedan se u zagrebačkom hotelu Esplanada održalo prvo izdanje Festivala progresivne kulture Kulfest. Najreprezentativniji primjerak zagrebačke ferijalne arhitekture s kraja stoljeća kao i organizacijski impressum kojeg su sačinjavale udruge Vigilare i Centar za obnovu kulture, otkrivali su puno više o sadržaju ovog festivala, nego njegovo ime ili nadnaslov. Dokaz je to i nastavka svojevrsne borbe za pojmovnik koja se odvija paralelno s okršajima na terenu ljudskih prava. I “kultura” i “progresivno” su kroz tranzicijski period bili nosivi atributi NGO-sektora i jedine vidljive opozicije Tuđmanovu režimu. Kroz taj se period zagovarala jedna vrsta kulturalizacije politike koja je odjednom postala parola tzv. nove desnice. I dok se domaća liberalna tranzitologija upinjala da uspostavi političku kulturu, poput izvitoperene sablasti iz budućnosti s leđa im se prišuljala desna verzija tog istog zahtjeva kojom se traži depolitizacija svih mjesta političkog sukoba tj. “stavljanje jasne razlike što je političko pitanje, a što ne”. Ili kako bez imalo ustezanja veli jedan od organizatora – “američki Hrvat” Stjepo Bartulica: “Nažalost živimo u vremenu kad se sve politizira, sve postaje predmet politike – neke stvari bi trebali postići konsenzus o kojima politika ne može odlučivati kao na primjer o privatnom vlasništvu i pravu na život”.
Posljednjih godina pojačanom inicijativom s desnice – civilni sektor dobiva posve nove oblike i sadržaje. Dugo vremena opstajući kao sektor rezerviran za rad lijevo-liberalnih (i zadnje vrijeme eksplicitno lijevih) organizacija, civilni sektor je ovime dobio svoje jurišnike/ce s desna (pozicija koju su do tada držale isključivo braniteljske udruge). Na valu referendumske pobjede, prodiru na teritorij civilnog društva s diskursom koji se na prvi pogled može činiti usklađenim i dobro osmišljenim desantom na demokratske i socijalne stečevine. Međutim, ovaj festival koliko je god pokazao i potvrdio određene diskurzivne matrice i preokupacije tzv. nove desnice, toliko je ukazao i na ideološke razlike unutar konzervativnog civilnog sektora koje se svakako moraju uzeti u obzir u analizi političkog terena, pogotovo u predstojećim izbornim ciklusima i koalicijskim aranžmanima. Naime, na festivalu je izostalo vidljivo prisustvo predstavnika inicijative U ime obitelji i njenih stranačkih paravana (Hrast) kao i predstavnika Crkve u Hrvata koja je nedavno odaslala zakašnjelu i paradnu poruku o “ekonomiji moćnih” s kojom se veliki dio sudionika/ca festivala ne bi mogli složiti bez obzira na vlastite osobne i poslovne veze s Kaptolom.
Sadržaj Kulfesta se može svesti na tri odrednice prepisane iz promotivnog materijala: festival ljudskog dostojanstva, ekonomske slobode i kulture života. Drugim riječima, riječ je o asortimanu tipičnom za anglosaksonski ili još preciznije – američki konzervativizam poslije šezdesetih koji je stubokom promijenio američku političku scenu i geografsku raspodjelu glasova te ideološko profiliranje dvije temeljne stranke. Na tom političkom binarizmu i nasljeđu stasao je dio druge generacije postratne dijaspore koji povratkom na djedovinu želi iste političke teme i odnose primijeniti i u novom domovinskom kontekstu. I to je više nego jasno stavljeno na znanje u pozdravnim govorima-ekspozeima šefova dviju udruga koji cijeli događaj organiziraju – Stjepe Bartulice (Centar za obnovu kulture) i Johna Vice Batarela (Vigilare). Riječ je, po meni, i o najzanimljivijem dijelu cijelog festivalskog programa, makar su spomenuti akteri nešto slično već izrekli u intervjuima objavljenima tijekom referendumske kampanje (po)sestrinske udruge U ime obitelji. Bartulica je smirenim i koherentnim govorom bez patetičnih i eksplicitnih agonističkih viškova pokazao vlastitu sliku konzervativizma i njezinih nosivih temelja u slučaju suvremene Hrvatske: ekonomska sloboda i ograničena vlast (limited government), pravo na život kao “temeljno ljudsko pravo izuzeto iz politike” te Domovinski rat kao mjesto povijesne konstitucije nacije. John Vice Batarelo se u nešto zajapurenijem govoru okomio na državnu birokraciju kao prežitak socijalizma, a državu označio kao neprijatelja slobode pojedinca, ekonomije i života en générale zajedno s (ne)vladinim sektorom.
Tako da je, paradoksalno, Kulfest bio neka vrsta antidržavnog skupa što kroz tezu o kontinuitetu sadašnje države i upravljanja sa socijalističkim periodom, što kroz interpretaciju uloge države u “nametanju” “radikalno ljevičarske misli” ili njenu “regulatorsku” ulogu u ekonomiji. Drugim riječima, ono što smo čuli prvog dana festivala prilagodba je na domaće uvjete klasičnih konzervativnih ideologema iz anglosaksonske tradicije koji puno više skrivaju nego što otkrivaju. Na trenutke je Batarelov govor zazvučao kao prepisan od glasnih pundita na američkim desnim TV i radio postajama koji su skloni generalizaciji i proizvoljnom stvaranju binarnih opreka, ali i izostavljanju presudne uloge države u uspostavljanju tzv. “ekonomskih sloboda”. Konzervativizam je, u takvoj interpretaciji i mishmashu, i “razmišljanje u skladu sa zdravim razumom”, ali i vjera u “nepromjenjivost ljudske naravi”. Riječ je “novoj i progresivnoj ideji” koja za cilj postavlja “negaciju ideologije” što pokazuje uspjeh konzervativizma u anglosaksonskom svijetu u kojem “nije došlo do radikalnih revolucija”. U svakom slučaju, ono što smo dobili od Batarela neka je vrsta pokušaja prevođenja na naški južno-baptističkih republikanskih floskula koje su, vjerujem, bile bitne u njegovom formativnom periodu. I on i Bratulica (a i neki glasovi iz publike) upravo su taj trenutak – političkog odgoja u zrelim zapadnim društvima – isticali kao najvažniji u njihovoj formaciji i želji da od Hrvatske naprave “malu Australiju”. A u tome su im se ispriječile vječne babaroge (ne)uspjeha desne dijaspore – socijalističke i UDBA-ške strukture.
I dok su nastupno predavanje i diskusija (u kojoj su sudjelovali još Nino Raspudić, Robin Harris, Damir Jelić i Slaven Letica) izazvali veliki interes, drugi festivalski dan posvećen ekonomskim temama bio je osjetno manje posjećen. Kroz izlaganje domaćih ekonomskih blogera i teologa mogli smo svjedočiti standardiziranom napadu na poreznu politiku i javni sektor te ponavljanje teze o kontinuitetu tranzicijske i socijalističke ekonomske politike. Država je označena kao kočnica ekonomske slobode, a ekonomski rast kao jedini smjer i cilj. Kao rješenje situacije u kojoj se nalazimo, nekadašnji savjetnik Margareth Thatcher, Robin Harris, bez puno oklijevanja ponudio je Pinochetov ekonomski model (uz ponavljanje citata: “Never let a good crisis go to waste!”), a od Luke Popova – neoliberalnog teologa – naučili smo da ukoliko postoji ekonomska sloboda, pitanje političkog poretka je sekundarno pitanje. Vrhunac ovog emfatičnog misnog slavlja desio se kroz pretvaranje krvi u burzovni indeks. Na “nesmotrenu” reakciju žene iz publike (koja je etički propitivala postupke financijskog sektor), pripadnik ugroženog stada zavapio je: “Gospođo, špekulacije su krvav posao”. Kako kome! Tako je ova sesija poslužila kao svojevrsni comic relief između prvog dana i središnjeg događaja – nastupa izvjesne Lile Rose – američke “pro-life aktivistice” čiji je nastup autor ovog teksta propustio zbog proslave godišnjice partizanskog proboja na Petrovoj Gori i Dana borbe protiv homofobije i transfobije. U svakom slučaju, osim u euharistijske svrhe, drugi dan Kulfesta poslužio je i kao mjesto ekumenskog pomirenja (ako je ikad do sukoba došlo) između “klasičnih” i “konzervativnih” liberala što je naglasio i sam moderator tribine Davor Huić. Kako se pokazalo, jedina bitna razlika između njih je tretman abortusa o kojem se u ovom kontekstu i nije raspravljalo – jer ekonomija rasta je bitnija od rasta fetusa.
Kao leitmotiv Kulfesta, izdvojio bih upravo tretman i viđenje države u svim njezinim posredničkim ulogama. Inscenirani sukob države i desnog nevladinog sektora tijekom referendumske kampanje 2013. godine poslužio je kao izvrstan pokretač desne mobilizacije, ali i artikulacije samog karaktera države i njegove buduće uloge. Država je poistovjećena s lijevo-liberalnom Vladom za čije je vrijeme socijalna funkcija države doživjela najveći udar što se, naravno, nije problematiziralo niti su se isticale posljedice tih tendencija po strukturu obitelji kao vrhovne kategorije kampanje i diskurza tzv. nove desnice. Korak dalje (ili korak unazad) od svojih kampanjskih drugova, otišli su Batarelo i Bartulica ovim festivalom, iscrtavajući njima suštinsku poveznicu između regulatorne uloge države u domeni ljudskih prava, regulacije ženskog tijela i ekonomske slobode, zahtijevajući isto tako suštinsku transformaciju te države po principima tzv. limited government u čemu su trenutno najglasniji borci protiv porezne politike i zdravstvenog osiguranja u SAD-u udruženi kroz desničarski pokret Tea Party. Batarelo i Bartulica su djeca te škole političke misli i u tome vide budućnost Hrvatske koja bi trebala postati mala Amerika/Australija slobodnih poduzetnika što se nekoliko puta ponovilo kroz izlaganja različitih govornika. Pritom su svjesni da je za takav poduhvat potreban jedan intenzivan ideološko-edukacijski rad koji će iz kolektivnog pamćenja izbrisati nasljeđe socijalizma kao što su institucije socijalne države (kao servis i potpora egzistenciji građana), radno mjesto kao mjesto političkog antagonizma ili pravo na pobačaj.
Kako za takav poduhvat nisu dovoljni neimenovani privatni financijeri (kojima se zahvaljuju izostavljajući njihove identitete što je, u najmanju ruku, nepristojno) nego i jača politička infrastruktura – Vigilare i COK otvoreno koketiraju s HDZ-om u kojem se dešava unutarnji sukob (ili se bar takvim prikazuju) između neke vrste osamljene kejnzijanske pozicije (Goran Marić) ili kršćansko-socijalne (Željko Reiner) i neoliberalnih barjaktara (Martina Dalić, Ivan Domagoj Milošević). Potonji odgovaraju upravo COK-Vigilare viziji domaće ekonomije – ali su izostali s Kulfesta na kojem je HDZ predstavljao Damir Jelić koji nije dao do znanja da baštini tu političku tradiciju. Međutim, riječ je o svojevrsnom sukobu s margine, jer kao što vidimo Karamarko je pribjegao starom dobrom izvlačenju komunističkih babaroga u discipliniraju vlastitog biračkog tijela. Ideološka nadgradnja i izbor između ponuđenih modela, očito je ostavljen za neka vremena poslije izbora. Međutim, Kulfest je, ako išta, pokazao koliko se uspješno ta dva tropa: mala država i “jugofobija” mogu zamotat u jako dobar predizborni proizvod, posebice u kontekstu nepostojeće ljevice.
