Kosovo je nedavno dobilo novu LGBT organizaciju – Centar za jednakost i slobodu (CEL). Prenosimo razgovor s portala Diskriminacija.ba s osnivačicom i aktivistkinjom organizacije, Rajmondom Sylbijaom.
Već duže vrijeme se čini da se LGBT zajednica na Kosovu povukla iz javnog prostora. Iako je bilo organizacija i aktivnosti posljednjih desetak godina, nikako da se ostvari kontinuitet. Zbog čega?
Problem je u tome što sami aktivisti/ce nisu bilie dovoljno jaki/e i spremni/e da se više angažiraju. Također, nije bilo zakona, nije bilo nikakvog medijskog prostora koji bi se mogao koristiti. Obično je sve što se događalo bilo inicirano od strane ljudi koji su dio međunarodne zajednice, oni su gurali neke stvari, onda odu, a mi ostanemo. Nije bilo nikakve podrške, a puno je bilo straha. Sada je dosta drugačije – imamo zakon o zabrani diskriminacije, ozbiljniji je pritisak na državne institucije da ga poštuju i primjenjuju. Aktivisti/ce se osjećaju jačima.
Zakon je primjenjen i u slučaju napada 2012. godine na Libertas (LGBT organizacija koja više nije aktivna, op.a.) i Kosovo 2.0?
Da, to je bio “vikend napada”, kako ga zovemo. Prvo je napadnut Libertas, a večer nakon je grupa mladića upala na promociju magazina u izdanju Kosovo 2.0, pod nazivom “Sex”. Između ostalih, bilo je dosta sadržaja koji se odnosio i na LGBT teme. Također, zamišljeno je bilo da tijekom promocije Igbale Rugova (dugogodišnja LGBT i mirovna aktivistica na Kosovu, op.a.) i Lepa Mlađenović čitaju pisma koja su slala jedna drugoj tijekom godina. Sve se to, naravno, interpretiralo u javnosti kao događaj tijekom koga dvije lezbijke čitaju ljubavna pisma, koji promovira bolest, itd. Nekoliko njih je upalo, rasturilo scenu, nekoliko pristunih je bilo fizički povrijeđeno. EULEX je vodio taj slučaj, odnosno, izabrali su ga voditi.
Trojica napadača su osuđeni na zatvorsku kaznu, zbog “povrede ravnopravnog statusa stanovnika Kosova”. Mogu li se i na Kosovu pratiti trendovi kada su u pitanju ekstremne desničarske grupe, organizacije?
Njihovo organiziranje je tek počelo, ali nije teško uvidjeti kuda sve to može ići jer vidimo što se događa u okolnim zemljama. Ima tu svega, i religije, i navijača, ali čini mi se da nemaju podršku države. Osim nekoliko poslanika u Skupštini, veći dio političkog establišmenta se jasno ograđuje od njih. Javnost nema baš puno informacija o ovim grupama.
Kakvo je raspoloženje unutar LGBT zajednice?
Naš cilj je prvenstveno raditi sa zajednicom, na jačanju ljudi u svakom mogućem smislu. Kroz treninge, radionice, informiranje. Stalno treba raditi na tome, jer ima puno ljudi koji se osjećaju usamljenima, neki čak misle da su bolesni. Mlađe generacije su mnogo osvještenije u tom smislu, mnogo lakše prihvaćaju sebe i svoju seksualnost nego stariji, lakše se odlučuju da budu vidljivi. Za sada imamo jedno mjesto na kome se nalazimo, adresa je tajna…
Je li tebe strah?
Nakon napada na Libertas sam bila loše, jako loše. Bilo je dana kada sam intenzivno razmišljala mogu li i želim li sve ovo raditi. I onda sam nekako prelomila – idem naprijed, pričam o strahu, ali ne dozvoljavam da me sputava. Imam neke mjere opreza, ne znam što se sve može dogoditi, ali za sada je okej.
Kako ti izgleda LGBT aktivizam u regiji danas?
Zadnjih 7-8 godina sam aktivno uključena u LGBT scenu u regiji. Na žalost, mislim da su Makedonija i BiH dosta nazadovale. Skoplje je nekada bio raj na zemlji za nas s Kosova, ali se situacija u zadnje vrijeme zaoštrila. Srbija ide nekako polako, imajući u vidu da je sve krenulo odatle, previše polako se stvari razvijaju. Hrvatsku nekako ni ne računam u taj prostor. Bez obzira na sve, želja nam je da surađujemo s grupama iz regije, što je više moguće.
