Razgovor

impuls zajedničke akcije

Počnimo najbolje što se može u situaciji u kojoj se nalazimo!

Počnimo najbolje što se može u situaciji u kojoj se nalazimo!

Ivan Kuharić

Andreja Kulunčić hrvatska je umjetnica izrazito aktivna i priznata kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni. Kroz svoj izrazito inkluzivan, interaktivan, user friendly rad na području društveno angažirane umjetnosti, Andreja Kulunčić pokazuje kako umjetnost može biti kritička, aktivna i aktivirajuća. Njezin rad karakterizira multidisciplinarnost u primjeni metodoloških okvira koji su prilagođeni specifičnim situacijama i ljudima kao subjektima istraživanja, a koji se nalaze u ravnopravnoj poziciji s umjetnicom. Na taj način A. Kulunčić istražuje mogućnosti za pravednije društvo, otvara komunikaciju i potiče kreativne strategije za artikulaciju društvenih problema, potiče na samoorganizaciju i aktivira na promjenu sve dionike društva, kritizira određene manipulativne društvene i ekonomske konstrukcije, progovara o odnosu društva prema manjinama i onima drugačijima te o svim onim društvenim situacijama koje zbog određenih podjela društvenih uloga smatra problematičnima.

Kroz svoj dvadesetogodišnji društveno aktivan umjetnički rad bavi se, dakle, temama poput društvene pravde, problema ilegaliziranih emigranata, zatvorskih uvjeta, nepovoljnog tretmana radnika, stupnja tolerancije prema drugima, problema stigmatizacije psihijatrijskih bolesnika, mogućnosti samoorganizacije zajednice, komercijalizacije turizma i mnogih drugih. Svoj umjetnički opus dokumentirala je i valorizirala u knjizi Art for Social Changes (Umjetnost za društvene promjene, 2013) u izdanju neprofitne udruge MAPA iz Zagreba te u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Irenom Bekić, autoricom predgovora i tekstova u knjizi, i dizajnerom vizualnih komunikacija, Dejanom Dragosavcem Rutom. Knjiga je dostupna i u elektroničkom formatu.

Povodom nedavnog velikog istraživačko-aktivističkog projekta i izložbe Početi najbolje što se može, održane u Galeriji Nova u Zagrebu, razgovarale smo s Andrejom o njezinoj umjetnosti, metodologiji rada i aktivizmu.

Već na samome početku karijere, nakon studija kiparstva u Beogradu i Budimpešti, djeluješ izvan Hrvatske – putuješ, dakle, u Jordan, Siriju i Latinsku Ameriku – kako su sam studij, ali i navedena putovanja utjecali na tvoj daljnji umjetnički rad (u kontekstu društveno angažirane umjetnosti) u Europi i u Hrvatskoj?

Da, studirala sam kiparstvo na tri različite akademije, u Novom Sadu, Beogradu i Budimpešti, što mi je pružilo jako veliko iskustvo jer mi je svaka od tih akademija pokazala drugačiji pristup pitanjima poput onih što je umjetnost, koja je uloga umjetnosti i sl. Kada sam sve to završila htjela sam putovati jer sam studirala sedam godina tijekom kojih sam na neki način osjećala da sam ipak odvojena od pravoga života; bila sam zaštićena od roditelja, fakulteta, profesora.

Putovala sam u Jordan, Siriju i Latinsku Ameriku, što je dugo trajalo, oko godinu i pol dana. Ono što me je pritom najviše deprimiralo jest shvaćanje koliko je sve što smo izgradili u Europi – u umjetnosti – u fizičkom smislu: prekrasne katedrale, crkve, slike – zapravo neka vrsta pretapanja tuđe kulture i tuđe umjetnosti. Konkretno bih istaknula Španjolce i Portugalce koji su doma gradili zahvaljujući kolonizaciji Latinske Amerike, u pravom smislu riječi pretopivši tuđu kulturu. U vrijeme tih putovanja bila sam jako mlada, svega 23-24 godine, i kada sam se suočila s načinom življenja ljudi, primjerice u Latinskoj Americi, kada sam shvatila kako je povijest preobrazila njihovu kulturu i njihov način razmišljanja o sebi samima, u tom trenutku mi se otvorilo pitanje društvene pravde, ne toliko pojedinca i/ili pojedinke. Iako, naravno, uvijek krećem od pojedinca/ke, ali tu se ipak radilo o dubinskim društvenim, povijesnim i zemljopisnim problemima.

Kada sam se vratila s putovanja, bila sam na neki način depresivna. Sva ta umjetnost koju sam obožavala više mi nije bila tako draga i moćna jer sam shvatila na čijoj koži smo sve to izgradili. Razmišljala sam što to mogu raditi, a da ima nekakav smisao, kako mogu djelovati, a da na fer način promišljam spomenute problematike. Tako je 1994. godine krenula moja priča o društvenom angažmanu i traje već 20 godina.

Koliko umjetnost, kao dio dominantnog hegemonističkog poretka suvremenog društva, može biti sredstvo društvene promjene; koliko zapravo može biti aktivirajuća? Odnosno, može li umjetnost pokrenuti promjene u društvu?

Zaista mislim da može pokrenuti promjene u društvu, ali kada to kažem ne mislim samo na umjetnost nego na sve vrste aktivizma – bilo da se radi o znanosti, novinarstvu, radu sa studentima i studenticama. Sve što radimo sadrži neku vrstu našeg političkog odabira, bilo to na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Ja radim na tome da ljudi oko mene osvijeste ono što rade. Nisu to velike promjene, ali mislim da svaka osoba koja promisli o svojim postupcima, razmisli o načinima na koje se može aktivirati nosi veliku pobjedu. U tom smislu mislim da umjetnost može mijenjati društvo. Također, smatram da bi ljudi koji imaju osjećaj za nužnost promjene trebali s tim nešto napraviti, ali isto tako smatram da umjetnici koji nemaju taj osjećaj ne trebaju pokušavati dovesti do promjena. Radi se o unutarnjoj potrebi.

{slika}

Radila si u inozemstvu, u Europi. Koja je zapravo razlika u djelovanju na području društveno angažirane umjetnosti u Europi i u Hrvatskoj?

Moram napomenuti da u Europi nisam djelovala jer je to moj izbor, moj izbor je Treći svijet. Kada god mogu putujem u Indiju, u Latinsku Ameriku sam se nekoliko puta vraćala, sada se spremam za Afriku. Do danas mi ta područja predstavljaju glavni interes jer se tu zapravo stvari najbolje vide, vide se kosti društva, kako to volim reći, dok je u Europi to jako lijepo zapakirano.

Ipak, zapadne zemlje su te koje su dosegle razinu osviještenosti i shvaćanja zašto je potrebno imati društveno angažiranu vrstu umjetnosti. Mada je kritična, mada može zaboljeti potrebna je i osvještavajuća te daje novu vrstu vizije o stanju u kojemu se društvo nalazi. Zapadnoeuropske zemlje me zovu i plaćaju ovu vrstu radova jer imaju fondove. S druge strane, Afrika, Indija i Latinska Amerika nemaju, a slično je i kod nas. Naime, nije da financija nema, treba se boriti.

No, u europskim zemljama je drugačije jer postoji čitav sistem koji podržava društveno angažiranu umjetnost i tu vrstu produkcije, izlaganja, percepcije kod gledatelja i načine PR-a. Razina djelovanja je iznimno profesionalna. Rijetko kada sam imala problema djelujući vani, osim primjerice, u Engleskoj, u Liverpoolu 2004. godine kada sam se htjela baviti maloljetnim trudnicama i kada su se organizatori pobunili protiv toga jer je to bila tabuizirana tema. Dakle, problemi se češće javljaju zbog onoga čime se bavim nego na koji način.

Kod nas je bavljenje društveno angažiranom umjetnošću borba. Naime, nitko ti neće reći ‘ne’, ali isto tako ti ne hrli pomoći. Dakle, treba se boriti, što mi je isto u redu jer nigdje ne piše da mi, ako se želim baviti angažiranom umjetnošću, netko to treba platiti. Kada se pojavi prilika može se izrealizirati divna sinergija, ali angažirana umjetnost nije a priori upisana u sistemu. No sve je to dio iste borbe, aktiviranja i osvještavanja.

U Trećem svijetu naprosto nema novaca. U Meksiku sam, primjerice, radila veliki projekt o samoorganizaciji zajednica na rubnim, neprivilegiranim dijelovima Mexico Cityja za čiju mi je realizaciju trebalo tri godine. Naravno, zbog manjka novaca. Projekt je izložen u Muzeju MUAC u Mexico Cityju. Bilo je sjajno, ljudi su otvoreni, razumiju, entuzijastični su. Na više se načina vrijedilo boriti za produkciju.

Tvoji su radovi često provokacija institucionalnih struktura na reakciju. Kakva je zapravo mogućnost uspostavljanja komunikacije s državnim institucijama tijekom izrade i prezentacije projekata s obzirom na to da si se u dosadašnjem radu često susretala s cenzurom i nerealiziranim završnicama radova koja se dogodi u trenutku kada se u rad uključi birokracija? Primjerice, projekti Maloljetnička trudnoća u Liverpoolu (2004.), Vlastita republika u Mađarskoj (2009.), Bosanci van! u Sloveniji (2008.) i dr.  Koliko to utječe na sam projekt i njegov krajnji rezultat?

Stvari ovdje treba pogledati s dva aspekta. S jedne strane, Ministarstvo kulture u Hrvatskoj, od kada radim, uvijek mi preko raznih aplikacija i fundraisinga na neki način pomogne i izađe u susret. Slično i u zapadnoeuropskim državama, te stoga na ustanove gledam kao partnere kada govorimo o produkciji projekata. Druga strana priče se odnosi na koncept projekata koji je često dominantnoj politici problematičan. Dakle, problem ne predstavlja birokracija nego političke implikacije rada.

{slika}

Recimo, projektom Bosanci van! u Sloveniji bavila sam se bosanskim građevinskim radnicima koji rade u Ljubljani. U suradnji s tim radnicima napravili smo plakate koji su bili izloženi na ulici što se gradu nije svidjelo te su plakati maknuti. To je bila čisto politička akcija. Moderna galerija, koja je financirala i producirala projekt, borila se da se plakati vrate na ulicu i vratili su se, a mi smo dobili ispriku da je došlo do birokratske pogreške, no bilo je jasno da je to bila politička priča. I to je bila svojevrsna završnica rada koja je pokazala da je projekt nekoga dodirnuo, da je nešto pokrenuo i da je vidljiv, što je super. Naime, nikada ne radim radove koji su a priori provokativni, već njima pričam o problemima u pojedinom društvu, a u konačnici ta priča nekoga ubode. Kada krenem od problema i kada se netko zbog prikazanog nađe prozvanim onda to jeste istina, odnosno problematika koja je kroz umjetnost proizvela reakciju koja svjedoči da je taj problem nešto važno u društvu.

Tako je bilo i s Liverpoolom . Projektom koji je polovično realiziran s obzirom što su nam obećali, ako gledatelji Liverpoolskog Biennala budu htjeli da se projekt održi, da će ga realizirati, no  nisu, iako su gledatelji/ce izglasali/e da žele zgotovljen projekt. A u Mađarskom Dunaujvarosu su mi potpuno zabranili projekt Vlastita republika. Tu je iznenađujuća bila i njihova reakcija koja, čini mi se, potječe još iz komunističkog vremena. Političari su nazvali galeriju i rekli: “Ako se taj projekt održi, zatvorit ćemo galeriju”. Nakon toga sam svjesno povukla rad jer nisam htjela da šestero ljudi ostane na cesti zbog jednoga rada.

U tvom radu komunikacija je često umjetnički proces, produkt i postupak. Vidljivo je to u tvom inkluzivnom, tzv. user-friendly radu, odnosno uključivanju brojnih stručnjaka i stručnjakinja (ovisno o kontekstu projekta), ali i istraživanih subjekata marginalizacije u sam rad, pri čemu im se daje glas, sami odlučuju o procesu projekta, nisu pasivni. Primjer je, recimo, projekt Bosanci van! Koje je pritom mjesto tebe kao umjetnice i koliko je takva vrsta rada s velikom grupom ljudi esencijalna za društveno angažiranu umjetnost kao što je tvoja?

U mojoj umjetnosti proces je osnova rada, ono najvažnije. Ovdje također postoje dvije različite stvari. Jedna je stvar kada radim s ljudima koji su negdje na margini, pri čemu im služim kao neka vrsta alata putem kojeg se čuje njihov glas, njihov problem; oni kroz moju mogućnost koju im mogu pružiti progovaraju o sebi. No, sam svijet umjetnosti pripada dominantnoj poziciji u društvu, pa kada odeš u Meksiko raditi u jako siromašne dijelove grada, ti si u dominantnoj poziciji i to ne smiješ iskorištavati. Treba biti vrlo svjestan, kada umjetnik/ca ode, primjerice, u azilantski centar ili u psihijatrijsku bolnicu, što oni/e vide u tebi. Oni/e ne vide tebe, vide cijeli sistem koji stoji iza tebe. To je vrlo bitno osvijestiti i biti poštena, ne iskorištavati tu poziciju, što mnogi/e umjetnici/e zaborave, a to mi je jako bolno jer smatram da je to dvostruko iskorištavanje tih ljudi.

Upravo ta dominantna pozicija umjetnika/ca treba služiti tako da marginalizirani kroz nju mogu progovoriti u dominantnom okruženju, bilo da je to muzej, plakat na cesti, javna akcija – ovisi o metodološkom razvoju u odnosu na publiku. Prema tome, u mojem radu bitne su tri točke: subjekti rada s kojima radim, druga točka je medij, a treća je publika. Ti segmenti moraju međusobno funkcionirati zbog čega je pri svakom novom projektu medij drugačiji, a publika se bira u odnosu na problematiku o kojoj hoćemo progovoriti. Dakle, radi se o tome da subjekte marginalizacije ojačam, a da bi se to dogodilo mora ih se jako dobro poznavati, moraš dati sebe u tu problematiku i u rad s ljudima da bi ih mogao na pravi način ojačati, da bi im mogao pružiti način na koji će reći ono što žele.

Primjerice, u Vrapče sam tijekom tri godine išla dosta redovito da bih mogla napraviti radove Destigmatizacija (2010.), U krugu (2012.) i Vrapčanski jastuci (2013.), jer drugačije ne možeš. Moraš razumjeti njihovu situaciju, na neki način je proživjeti sa sobom da bi je mogao predstaviti, i pritom biti pošten.

S druge strane, kada radim sa stručnjacima i stručnjakinjama, onda se nalazimo u jednakim pozicijima. Pritom ne moram razmišljati kako im pristupiti. Surađujem s brojnim ljudima iz raznih branši, ovisno o projektu, a suradnjom stvaramo mostove prema različitoj vrsti gledatelja. Smatram da način na koji ja doživljavam određenu problematiku predstavlja samo jedan kut, a netko tko je filozof, biolog, teolog na drugačiji način vidi istu stvar i može pridonijeti drugoj vrsti razumijevanja, komunicirati problem različitoj vrsti publike.

{slika}

Jedan od glavnih aspekata tvojega rada je djelovanje iznutra, iz središta, odnosno težnja za promjenom iznutra a kroz subjektivizaciju istraživanih kao nositelja projekta. Kojim se metodama koristiš kako bi postigla tu promjenu? Irena Bekić ih naziva ‘metodama mimikrije’,  odnosno uvlačenja u središte problema do nevidljivosti.

Mimikrija je jedna vrsta metodologije koju koristim. Projekt Nama – 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća (2000.) bila je svojevrsna mimikrija, a koji je kroz plakate postavljene na ulicama problematizirao položaj žena koje su se borile da ne ostanu bez posla. Dakle, napravile smo city light plakate koji su bili potpuno identični bilo kojem drugom marketinškom plakatu i bili su u javnom prostoru, ne u galerij. Koristio se prostor koji se inače koristi za plakate, isti jezik, a poruka je bila ta koju je trebalo razumjeti, odnosno da žena na plakatu ne prodaje ništa, već prodaje sebe, odnosno radnike i robne kuće; što je bila situacija i s tvornicama, hotelima, itd.

Mimikrija je u ovom slučaju za cilj imala pokrenuti razgovor – što mi to prodajemo, zašto, kako, kuda vodi tranzicija? No, medij koji koristim u projektima biram svakako u odnosu na publiku, temu i subjekte s kojima radim; taj medij nije uvijek isti, čak štoviše, trudim se da bude što raznovrsniji. Pa tako mi i muzej predstavlja jednu vrstu medija. To je javni prostor koji ne pripada muzejskim djelatnicima i umjetnicima, već pripada svima. Svjesno koristim muzej kao javni prostor u kojemu mogu doći do većeg broja različitih ljudi, što se odnosi na muzeje vani, ne kod nas.

Tematizirala si i svojevrsne feminističke teme u svojim radovima – primjerice u projektu Nama u kojemu uvodiš pitanje ženskog radništva, ili projekt, nastao kroz rad s pacijenticama psihijatrijske bolnice Vrapče, gdje ističeš da žene dvostruko više nego li muškarci boluju od depresije. index.žene gdje putem plakata u javnom prostoru upozoravaš da je zlostavljanje i kada je žena ekonomski zavisna o mužu, kada je on verbalno maltretira i sl.

To su iznimno važna pitanja, svaki ih put nanovo treba postavljati. index.žene jest projekt koji baš postavlja i tematizira žensko pitanje i problematiku – to pitanje je do sada postavljeno u Splitu (2007.), Napulju (2011.), Beogradu (2013.), a u procesu je priprema projekta za postavljanje i u Ljubljani na City of Women festivalu. Projekt index.žene otvara mogućnost razgovora putem plakata postavljenih na ulicama, a na kojima je ponuđen besplatan telefonski broj na koji žene mogu nazvati i reći osjećaju li se zlostavljano, diskriminirano ili sretno u društvu u kojem žive. Pitanja na plakatima se formiraju u odnosu na zemlju u kojoj se rad postavlja jer su situacije u određenim zemljama različite.

{slika}

Nakon telefonskih poziva žena stvara se statistika koje se prikazuju na digitalnim displejima u javnim prostorima grada, i na osnovu kojih potom u galeriji održavamo radionice, okrugle stolove, razgovore. Projekt sadržava mnogo različitih segmenata, postavlja pitanja i istražuje položaj žene u današnjem društvu. Nakon završetka čitavog ciklusa nadam se da ću moći napraviti knjigu o tom radu.

Kroz veliki multidisciplinarni i istraživački projekt Kreativne strategije pokušavaš mapirati i potaknuti platforme za artikulaciju društvenih problema. Tu se uklapa i nedavni projekt Početi najbolje što se može koji tematizira samoorganiziranje radnika i radnica, direktnu demokraciju, društvenu solidarnost, novo siromaštvo, itd. Možeš li ukratko objasniti strategije, metode i cilj projekta te kakva je bila recepcija publike koja je u tvom radu izrazito bitna?

Kreativne strategije je rad o kojemu sam krenula razmišljati 2009. godine. Trebalo mi je godinu dana da ga napišem i osiguram financije, tako da tek 2010. počinjem s produkcijom. Do 2009. godine radila sam mnogo projekata najviše na zapadu Europe koji su problematizirali određene probleme u društvu, a koji dozvoljavaju pa čak i kroz zakone potiču marginalizaciju i potlačivanje ljudi, svođenje građanstva na puku radnu snagu, bez dostojanstva. Tako je, primjerice, 1 FRANAK = 1 GLAS (2007) rad koji je progovorio o ilegaliziranim radnicima i radnicama u Švicarskoj, potom Novi zatvor (2008) u Luksemburgu i O stanju nacije (2008) kod nas gdje sam radila s homoseksualcima, Romima i Kinezima i dr. Dakle, cijeli niz radova koji su problematizirali odnos društva prema određenim manjinskim skupinama. Nakon toga počela sam razmišljati kako započeti rad koji bi u određenom smislu bio gradben, gdje bismo mogli zajedno djelovati. Pitala sam se koje su to taktike, koje mogu postati strategije za šire djelovanje koje nam mogu pomoći da, za sebe i za ljude oko nas kroz svoju zajednicu, nešto konkretno napravimo. Tako sam projekt nazvala Kreativne strategije

Pritom je samoorganizacija za mene bila iznimno bitna jer smo već unazad pet godina svjedoci sveopćeg urušavanja i činjenice da se ne možemo osloniti ni na što iz postojećih struktura. Naprosto moramo biti svjesni svoje pozicije, svojih mogućnosti i alata koje posjedujemo, a koji nam mogu pomoći u samoorganizaciji kroz koju, naposljetku, možemo vršiti pritiske ali i samostalno djelovati. Dakle, projekt Kreativne strategije, počevši od 2010. sve do danas, bavi se različitim strategijama u raznim društvima. Sastoji se od tri dijela, prvi dio Otkloni svakodnevice (2011) tematizirao je djelovanje ljudi unutar javnih prostora u sklopu čega sam prikazala samoorganizaciju ljudi u parku Travno, oko zgrade Mamutice. Drugi dio Konstruiranje svakodnevnog (2011/2014) je realiziran u Mexico Cityju gdje sam radila s četiri zajednice na periferiji grada, u vrlo siromašnim dijelovima, koje su si kroz samoorganizaciju omogućile dostojanstven život, za što mislim da je iznimno važno. Na internetu postoji više od 18 video uradaka realiziranih u sklopu tog rada, a na svakome od njih ljudi objašnjavaju na koji način su postigli to što su postigli. Dakle, meni je iznimno bitan taj proces, strategija.

Treći dio rađen je za hrvatsko područje i regiju, kao svojevrsni alat za stvaranje zajedničke platforme. Radi se o projektu i izložbi Početi najbolje što se može održanoj u Galeriji Nova u Zagrebu, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW (Što, kako i za koga). Prvenstveno sam okupila tim ljudi, a to su bili Direktna demokracija u školi, BRID, Novi sindikat, Fem fronta, Ženska fronta za  radna i socijalna prava – cijelu grupu mladih ljudi, aktivista i aktivistkinja koji/e se bore iz svojih pozicija za vidljivost određenih tema. Stvorili smo, dakle, alat – jednu vrstu toolkita koji se može i fizički spakirati, staviti u kombi i putovati s njim po manjim gradovima u Hrvatskoj, a predstavlja jednu vrstu početnice za direktnu demokraciju, kontekstualnu teologiju, feminizam, sindikalizam, pravo na grad, održivo življenje i angažiranu umjetnost. Održali smo niz radionica, okruglih stolova i razgovora u Galeriji Nova, a sada se nadamo da ćemo sa stvorenom početnicom putovati po manjim gradovima u Hrvatskoj i regiji i djelovati na isti način kao u Zagrebu.

Održavanje projekta u Galeriji Nova je tek početak i samo iniciranje rada, a nadam se da će projekt zaživjeti, da će se stvoriti šira platforma i da će pomoći ljudima kako bi počeli razmišljati o vlastitoj samoorganizaciji. Pritom je bitno istaknuti da je samoorganiziranje moguće na bilo kojem nivou, ne samo kao aktivističko djelovanje – ljudi se mogu organizirati i napraviti vrt u svojoj okolini, boriti se za uređenjes svog parka tj. djelovati na područjima koja su im važna.

Bitno je ukazati ljudima da je potrebno djelovati ukoliko za to postoje mogućnosti. Organizirali smo, primjerice, i stranicu www.pocetnica.org, na kojoj se nalaze istraživanja, razni alati za djelovanje, osnovni pojmovi, mape suradnje, videi koje smo napravili, može nas se pozvati, pratiti naš rad i sl. To je jedan kanal kroz koji ćemo početi intenzivnije djelovati.

{slika}

Osvrneš li se na svoj rad iz 90-ih godina, primjerice projekt Nama – 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća iz 2000. godine u kojemu tematiziraš težak položaj radnika/ica, pa pokušavajući komparirati ondašnju situaciju sa stanjem u kojemu stvaraš danas tematizirajući srodne ideje, postoji li razlika? Kako se pojedinac(ka)/radnik(ica) nosi s promjenama u društvu?

Napravili smo film u sklopu izložbe Početi najbolje što se može u Galeriji nova, zove se Što je meni naša borba dala?, a okuplja četiri različite priče o borbi radnika i radnica za svoja radna mjesta. U nekim slučajevima radilo se čak i o fizičkoj borbi za strojeve na kojima su radnici i radnice radili/e 30 godina, borbi da se strojevi ne odnesu, ne prodaju, jer ako se to dogodi radnik/ca ostaje bez radnog mjesta.

Mislim da polako svi/e shvaćamo da se ni na što ne možemo osloniti i radnici/e u filmu o tome govore da stalno pokušaju surađivati s državom, s gradom, boriš se, mijenjaš zakone… No, to je jedna strana priče. Druga strana je ta da se moraš samoorganizirati, da se moraš sam boriti, imati taktike i strategije u odnosu na situaciju u kojoj si se našao, ne možeš se prepustiti i očekivati od drugih ispunjenje pustih obećanja. Koja je, u toj situaciji, mogućnost očuvanja radnih mjesta – to je tema kojom se bavi BRID i Novi sindikat, no da situacija nije dobra očita je činjenica koja se ukazuje kroz odnos prema radnicima i radnicama, kroz dignitet rada, kroz novi ZOR…

Potrebno je izmišljati nove taktike i strategije, ne predati se. Uvijek je bolje boriti se dok možeš, nego li predati se i očekivati, jer od očekivanja nema ništa. I radnice Name su se 2000. godine borile, štrajkale na ulicama, štrajkale glađu, ulazile u Ministarstvo. Situacija je dramatična, a položaj žena unutar takve situacije je još gori. No, super je da se mladi ljudi, poput BRID-a i Ženske fronte, bave tim temama i ulažu mnogo svoje energije, koncentracije i znanja za sudjelovanje u tome. Mislim da je to jako važno. Konstantno ukazivati i iznalaziti mogućnosti koje su nam na raspolaganju unutar ove situacije. Cijele Kreativne strategije se zapravo bave tim mogućnostima i primjerima djelovanja, i prema prijašnjim uzorima, poput tvornice Itas-prvomajska koju u potpunosti vode radnici. Na početnici.org napravili smo i mali vodič za samoorganiziranje kroz definiranje problema, s načinima kako okupiti zajednicu, kako prikupiti novce, kako stvoriti alat da krenemo zajedno djelovati i kako početi najbolje što se može u situaciji u kojoj se nalazimo. Puno je problema, situacija nije savršena, nemamo puno mogućnosti i alata, ali idemo djelovati.

Najveća vrijednost projekta Početi najbolje što se može jest okupljanje velikog broja ljudi koji je pozitivan i aktivan i ima viziju zajedničkog djelovanja. Ne postoji apatičnost, a mislim da su to i gledatelji shvatili koji su se iznova vraćali na radionice, na razgovore, dovodili druge ljude, preslušavali intervjue i proučavali naše početnice, pojmove, članke. Mislim da su ljudi osjetili tu pozitivnu energiju zajedničkog djelovanja – to je važno, taj impuls zajedničke akcije.


Sve objavljene fotografije su iz baze umjetnice Andreja Kulunčić
.