Od jučer je u primjeni novi Zakon o radu. Ne zadire u tradicionalne hrvatske vrijednosti, stoga nije bilo puno buke oko njegove neprihvatljivosti. Radnička klasa, rudimenti prošlih vremena, ne trpi dovoljno radi liberalnog Zakona koji svojim odredbama briše pojam ‘sigurnost’ iz naše budućnosti, već je za to osmišljen novi projekt – “Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa”.
Da, usmjeren je na mlade. Jer je mladima potrebno iskustvo. Da, plaća se. Europska unija daje novce, jer najvažnije je hrvatsko blagostanje. Kada maknemo koprenu kapitalističkih ideja o pripravničkom stažu koje je osvijetljeni put u bolje sutra, naiđemo na degradaciju radništva, rušenje plaća, sramoćenje ljudi i notorno iskorištavanje mogućnosti od strane – u prvom redu, pravosudnih tijela.
Stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) su prepune oglasa za zapošljavanje u općinskim i županijskim sudovima, općinskim državnim odvjetništvima, zemljišno-knjižnim službama i inim ministarstvima… zapošljava se! Odahnuli bi neki. No, treba biti svjesna/tan činjenice da je u javnoj upravi na snazi ‘2 za 1’ model zapošljavanja, koji kaže: “dva u mirovinu, jedan za stalno”. Promislimo li o tome, možemo jedino zaključiti da će od 10 stručno osposobljenih njih devet idući kolovoz ostati bez posla u slučaju da u organizaciji postoji osoba spremna za umirovljenje. Ako je situacija takva, zašto se sredstva suludo troše na megalomanska osposobljavanja u situaciji kada, osim ako se svjesno ne krši pravilo od strane organizacija, je šansa da osoba nastavi raditi na tom radnom mjestu 1:10?
Popularan stav je da se u javnoj upravi ne radi. U javnoj upravi se radi. Osam sati dnevno javni službenici, uz poneke iznimke, rade repetitivne poslove koji se mogu izbjeći umrežavanjem i digitalizacijom zemljišnih knjiga, baza podataka, itd. Zašto se javnost zavarava brisanjem iz evidencije ljudi koji su pristali (jer nemaju drugi izbor) raditi za sramotnih 1.600 kuna? Ne bi li ciljana investicija u modernizaciju bila mudrija odluka?
Podsjećamo, minimalna plaća prema DZS za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2014. godine iznosi 3.017,61 kn, dok je prosječnoj hrvatskoj obitelji potrebno mjesečno cca 8.500,00 kn da bi preživjelo. Navedena mjera je osmišljena kao svojevrsno upućivanje mladih u svijet rada, no danas svjedočimo situaciji da je ta ista mladost u srednjim dvadesetima, s upisanim apsolventskim godinama i ‘produženim’ studiranjem (govorim o onima koji su upisali bez plaćanja) koja traži bilo kakav posao jer roditelji ne mogu financirati golu egzistenciju.
Stručno osposobljavanje je potentna mjera koja bi realne rezultate iznjedrila u – privatnom sektoru. Na koji način se očekuje uzlet privatnoga i nova zapošljavanja koja nisu na teret države ako se ne odškrinu vrata? Hiperprodukcija neproduktivnih radnih mjesta je još jedan nož u leđa hrvatske vlade hrvatskim građankama i građanima. Perpetuiranjem sistema ‘javna uprava radi za javnu upravu’ stvaramo svojevrsni ouroboros koji i najpozitivnijima stvara gorak okus u ustima.
Omraženih 1.600 kuna donosi još jednu negativnost, a to je – rušenje cijene rada, jer zašto ne održavati minimalac minimalnim, ako niti Vlada ne radi drugačije?
Za daljnja razmišljanja o temi, preporučujem posjet stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.
