Etiopija je jedna od najgladnijih zemalja svijeta, u kojoj milijuni ljudi hitno trebaju pomoć. Etiopija je također zemlja u kojoj se plodna zemlja s bogatim urodom prodaje još bogatijim zemljama i svjetskim bogatašima kako bi hranu izvozili – svojim narodima i klijentima. Nije to slučaj samo Etiopije, u više od dvadeset afričkih zemalja posljednjih se godina plodno tlo prodaje strancima, prvenstveno Kinezima, dok domaće stanovništvo gladuje i krpa kraj s krajem. Velike korporacije doslovno se otimaju za obradive površine na najgladnijem kontinentu na Zemlji. Hrana se proizvodi i izvozi, vlasništvo prebacuje strancima, a narod se nema kome potužiti.
Kolonijalni projekti nisu ostali zatočeni u dalekoj prošlosti, a kao i uvijek u Africi – to je zajednička majstorija domaćih bandita i stranih nezasitnih apetita. Kapitalizam daje svoj blagoslov, dakako. Jer nikome nije u interesu da se afričke zemlje srede, da se situacija poboljša, da afrički narod napokon živi – u miru. Afrički narod uvijek je proklelo ono što imaju – bila to guma, bili to dijamanti, bilo to plodno tlo i hrana. Svijet gladuje, populacija raste, tko će sve to nahraniti? I ne samo nahraniti, već nahraniti jeftino, najjeftinije? Afrika, naravno.
I dok Kinezi, Nijemci, Saudijci, uživaju u pogledu na berbe riže, tapioke i pšenice diljem Etiopije, Mozambika, Zambije, domaće stanovništvo odlazi doma nakon posla sa sitnišem u džepu i praznim želucima. Njihovi prazni želuci nisu se dogodili tek tako, nisu stvar slučajnosti, za njihovu glad postoje odgovorni, njihova glad je stvorena od strane loših i korumpiranih vlasti koje surađuju s lošim i licemjernim inozemnim partnerima. Kao da duh starih kolonijalista i Mobutu Sese Seko kao oličenje afričkog vraga još uvijek, nimalo suptilno, haraju kontinentom.
Prema podacima CIA-e, U Etiopiji živi 96 milijuna ljudi, a gotovo 50 posto stanovništva mlađe je od 14 godina, dok je samo 6 posto onih starijih od 55 godina.Gotovo 800.000 ljudi zaraženo je virusom HIV-a ili boluje od AIDS-a., a 30 posto djece mlađe od 5 godina je pothranjeno (Etiopija je u neslavnih svjetskih top 20 po ovim stavkama). Više od polovice djece u dobi od 5 do 14 godina radi teške fizičke poslove, nezaposlenost je velika, a gotovo sva ekonomija bazirana je na poljoprivredi. Država posjeduje svu zemlju, koju dugotrajno daje u najam ljudima. Taj najam se vrlo često dokida u trenutku pogodnom za prodaju zemlje strancima, a ljudi koji su je godinama obrađivali ostaju praznih ruku. Oko 85 posto radne snage (ili oko 38 milijuna ljudi) radi u poljoprivredi. Mnogi od njih nisu službeno zaposleni, potplaćeni su, svakodnevno se krše njihova radnička prava, ali se nemaju kome žaliti.
Kava je bitan izvozni proizvod, uz pamuk, krumpir i žitarice. Glavni izvozni partneri posljednjih godina su Kina i Njemačka. Iako BDP po glavi stanovnika ne mora biti presudan faktor, on je svakako indikativan. U Etiopiji je jedan od najnižih na svijetu (u 2013. je iznosio 1.300 USD, Etiopija se našla na 211. mjestu svjetske ljestice, a niže rangirano je još 15 afričkih zemalja te Afganistan i Tokelau. Za usporedbu – Hrvatska je na 78. mjestu, sa 17.800 USD.).
Iako od službeno zabilježenih i ‘priznatih’ okupacija, Etiopija bilježi tek kratku kolonijalnu vladavinu Talijana, ne nedostaje im nemira i stranih čizama koje gaze sve. A ni domaćih, nikako. Rijetko to ide jedno bez drugog. Rat s Eritrejom dodatno je opustošio državnu kasu, dugotrajni i stari nemiri izneđu dvije države rezultirali su ratovanjem oko granica, a ništa se nakon svega nije mnogo promijenilo. Nemiri su se samo proširili i na Somaliju, a van doticaja nije ostao ni Sudan i sudanski pobunjenici s kojima je Etiopija surađivala kako bi izvršavali napade unutar Eritreje. I iako je 2000. godine dogovoreno primirje i rat završen, i dalje se događaju povremeni sukobi na spornoj granici dviju država.
Kako se uopće, uzevši sve te okolnosti u obzir, gleda na strano rovanje po Etiopiji? Vlasti takve projekte uglavnom predstavljaju kao dobre investicije, način da se razvija domaća poljoprivredna inudstrija i raste izvoz, a paralelno i jeftinije uvozi iz partnerskih zemalja. To zvuči lijepo, ali od svega uglavnom profitiraju oni koji se rukuju na raznim sastancima, a običan čovjek i radnik u Etiopiji – i dalje nema ništa. Naime, Kina često dogovara velike infrastrukturalne projekte s afričkim zemljama, ali te projekte u potpunosti izvode kineske tvrtke, bez ikakvog zapošljavanja domaćeg stanovništa ili mogućnosti kontrole od strane istog. U Mozambiku su Kinezi već izgradili novi aerodrom, zgradu parlamenta, nogometni stadion pa čak i novu predsjedničku palaču. Prošle je godine predsjednik Mozambika Armando Guebuza proveo tjedan dana u posjetu kod novog kineskog predsjednika, a popis želja koji mu je donio obuhvaćao je građevinske projekte u vrijednosti od 10 milijardi dolara. Malo je od toga vidio narod, od kojeg većina i dalje jedva preživljava iz dana u dan dok po glavnom gradu rastu nove velebne građevine.
Do 2009. godine, kineske investicije u Etiopiji dostigle su brojku od 900 milijuna dolara, a danas je taj broj mnogo veći. Ali, koliko je Kina zaradila svih ovih godina, samo u Etiopiji? Te se brojke ne bilježe tako često. I dalje se priča samo o kineskim investicijama. Prekrijte ga čime hoćete, ali govno i dalje smrdi.
