Maria Fernandes, 32-godišnja žena iz New Jerseya, umrla je od trovanja ugljičnim monoksidom, nakon što je zaspala u svom automobilu.
Odlučila je odspavati u svom automobilu, kao što je često činila, kako bi se odmorila između različitih smjena na svoja četiri radna mjesta.
Maria Fernandes se maknula s autoceste u New Jerseyu, kako bi se odmorila i odspavala. No, pronađena je osam sati kasnije, nakon što je umrla od otrovnih para. Toksikološki nalazi još nisu gotovi, ali vlasti sumnjaju na ugljični monoksid u kombinaciji s parama ostalih plinova.
Fernandes je očajnički pokušavala spajati kraj s krajem. Nije bila lijena, nije koristila socijalnu pomoć. Radila je sve što je mogla, ali nekako obećani američki san nije uspjela dostići.
Ona je bila samo jedna od nekoliko milijuna Amerikanaca koji su primorani raditi nekoliko različitih poslova. Prema federalnom Zavodu za statistiku rada, najmanje 7,5 milijuna ljudi diljem SAD-a radi nekoliko poslova.
“To su ljudi koji bi htjeli raditi puno radno vrijeme, ali ne mogu pronaći posao”, rekao je Carl Van Horn, direktor John J. Heldrich Centra za razvoj radne snage na Sveučilištu Rutgers.
U međuvremenu, republikanci poput Mitcha Mc Connella pokušavaju učiniti sve što je u njihovoj moći da blokiraju minimalno povećanje plaća, ili omoguće siromašnim radnicima i radnicama poput Fernandesove bilo kakav napredak.
Vodeći ekonomisti kažu kako je nejednakost prihoda u SAD-u dosegnula neodrživu razinu. Tragična, besmislena smrt Marie Fernandes simboličan je dokaz toga. Prema US Bureau of Labor Statistics: plaće prosječnih Amerikanaca poput Fernandesove stagniraju od ranih 70-ih godina, dok su plaće najbogatijeg sloja (onih jedan posto) porasle za 165 posto.
Dovoljno je zamisliti kako bi život Marie Fernandes bio bitno drugačiji kada bi pravila bila fer.
Nije li vrijeme da se stane na kraj ovom ludilu? Nije li vrijeme da se traži odgovornost onih koji donose odluke? Vrijeme je za temeljite promjene. I to ne samo u SAD-u.
