Promjena ženinog prezimena nakon udaje stvar je o kojoj se u današnjem društvu dosta diskutira, o čemu svjedoči i nedavno objavljen tekst na Libeli. Svoje viđenje tog problema poslala nam je i jedna čitateljica, a ovdje ga prenosimo u cijelosti:
“Zašto si ostavila svoje prezime? Joj, te moderne žene, zašto bi baš tvoje prezime bilo toliko posebno da ga ostaviš? Čemu komplicirati? Koliko prezimena ćeš skupiti? Jesi ti doktorica?” – tisuće i jedna misao dobronamjernih ljudi. Dio mene koji voli svog muža najviše na svijetu uzeo je njegovo prezime, drugi dio koji ga također voli, ali mene voli više, htio je zadržati samo svoje. Što nedostaje tome prezimenu? Sad sam Čutul-Mahulja. Budimo realni, nije ne znam kako zvučno, ali bar mislim da ne postoji još jedna takva.
Zašto dva prezimena? Postoji bar nekoliko razloga za to, a ni jedan nije radi nepotrebnih komplikacija niti “hirovito žensko”. Na svoju sam obitelj vrlo ponosna, pa uzimanjem samo muževog prezimena, gdje se vidi moja obiteljska prošlost? Na nekom rodnom listu koji ću izvaditi dva puta u sljedećih 20 godina. Rođena sam Čutul, ali i Runjaić jer, srećom, imam oba roditelja (no, zamislite kako bi hirovitom moja majka bila prozvana da sam dobila oba prezimena 1988. godine).
Udaja. U-dati, kao udati kćer, u tom činu i toj riječi očituje se veliki problem koji muči feminste/kinje. Prelazak s očevog na muževo prezime na simboličnoj razini zvuči kao prodaja, kao jeftina trampa i čin u kojem je žena objekt, a ne aktivna sudionica. Kad nema svoje prezime, onda nije potpuna osoba. Ima prezime oca ili muža. Možda se to uklapa u neka prošla vremena miraza i dvije krave i pol pašnjaka za jednu djevojku, ali vrijeme je promijenilo mnoge koncepte i tradicije. Možda je sada vrijeme za promjenu ovoga.
Moja kći ima dva prezimena, moje i muževo jer ja sam mnogo hirovitija od svoje majke. Što se mene tiče, kad se uda, može uzeti muževo, može dodati još jedno na dva koja ima, može se potpisivati slovom X. Njezin izbor. No sad je Čutul Mahulja. Mužu nije bilo lako složiti se sa mnom da joj damo dva prezimena. Razumijem ga, problem nije bio u njemu, problem je u društvu, suvišnim komentarima i nerazumijevanju. Žene koje imaju dva prezimena – posebna skupina ljudi. “Žene kompliciraju i preuveličavaju, dobile su sva prava, što još hoće? Normalno je uzeti samo muževo prezime, ne izmišljaj!” Ne izmišljam. Smatram da je moja obiteljska povijest bitna jednako kao i muževa. Smatram da se moja osoba udajom ne mijenja niti mijenja vlasnika, niti ću ljubav svom suprugu dokazati ako uzmem njegovo prezime. Smatram da je dio problema upravo to što većina ne vidi problem, pa je potrebno postaviti pitanje – gdje je rješenje?
