Trebamo čekati još šezdeset godina kako bi žene imale jednake plaće kao i muškarci. Svi/e to znamo, ali zašto nismo užasnuti?
Meni stvarno smeta ta razlika.
Zamislite ovo: prodajete nešto preko eBaya. Recimo da je to stari dvosjed. Ponuđač koji vodi u ponudama zaključuje prodaju na sto funti. Međutim, kada dolazi podići predmet kaže da će to ipak biti 80 funti jer je upravo primijetio da ste žena. Rekli biste mu da se gubi, zar ne? Svi bismo to učinili. Zašto onda drugačije tretiramo poslodavce koji kupuju naše usluge? Zašto smo toliko spokojne glede 20 posto razlike u plaćama između muškaraca i žena?
Ovaj mjesec otkriveno je da će žene još 60 godina čekati na jednakost u plaćama. Zavod za državne statističke podatke (Office for National Statistics) u Velikoj Britaniji pokazuje da žene zarađuju 19.7 posto manje od muškaraca. Iako je primamljivo razmišljati o tome kako ću potrošiti povišicu kada budem imala 96 godina (možda na novu stolicu za tuširanje ili lift za stube), najprije imam pitanje za sadašnjicu, i glasi ovako: moramo čekati sto godina kako bi Zakon o jednakim plaćama iz 1970. stupio na snagu? Zar šmrčete ljepilo?
Razlika među plaćama nije samo loša za žene, loša je i za cjelovito gospodarstvo. Oxfamov izvještaj o G20 i ženskoj jednakosti pretpostavlja da ako bi plaće žena bile jednake plaćama muškaraca, BDP Eurozone porastao bi za 13 posto. TUC (Trade Union Congress – Kongres trgovačkog sindikata) kaže da žene zarađuju 5000 funta manje godišnje od muškaraca. CBI (The Confederation of British Industry – Konfederacije britanske industrije) je izrazito zabrinut zbog toga te zahtijeva da taj problem bude prioritet sljedeće britanske vlade. Čudno je onda da jednake plaće nisu uobičajena tema političke svakodnevice. Trebala bi biti u rangu s temama s naslovnica: poslovi, imigracija, edukacija i zdravstvo. Ali, zašto nije?
Djelomično, jer neki ljudi odbijaju prihvatiti razliku u plaćama kao problem, ili ga pogrešno kategoriziraju kao ‘ženski problem’. Razlika u plaćama nevidljiva je Muškarcima Koji Vode Stvari jer oni to nikada nisu iskusili. Mlađe žene, kojima je razlika zanemariva, skeptične su iz istih razloga. Dokazi pokazuju da je problem stvaran, i da će te žene kasnije biti napuštene, kada dođu u godine rađanja.
Najpodmuklije od svega, razlog zašto se nitko od nas ne uzrujava je zato jer se svi/e slažemo da je to nepravedno. Stoga je kolektivno percipirano kao nešto što će se riješiti – popularna promjena ponašanja ga je riješila. No, bez obzira u što vas internet želi uvjeriti, kada zabilježite svoje osjećaje o tome ne znači da ste nešto napravili. ‘Ne sviđa mi se’ nije promjena u statusu quo, a još manje je promjena zakona.
Kada govorimo o zakonodavstvu – što rade ljudi koji se tim pitanjem trebaju baviti? ‘Ženski glas’ (znam, znam, žao mi je) veoma je poželjan. I kada smo pred izborima Stranka rada je dala naslutiti da će oživjeti Zakon o jednakosti 2010. kao središnji dio njihovog manifesta za 2015. Liberalni demokrati obećali su postidjeti tvrtke kako bi ih natjerali da se obvežu javno objaviti podatke o razlici u plaćama ako imaju više od 250 zaposlenih. Istovremeno, Konzervativci su naglasili uvođenje zajedničkog rodiljnog dopusta, ali nisu za sada išli dalje.
Trebali bi ići dalje. Velike stranke zajednički trebaju težiti tome da u potpunosti nestane razlike u plaćama, u aktivnostima vezanima uz plaće, uz fleksibilan rad te da se iniciraju jednake mogućnosti na radnome mjestu. Barem će nastale namještene fotografije biti osvježavajuća promjena za razliku od neuvjerljivih poza političara kada najavljuju inicijativu za gospodarsko poboljšanje (futuristička ideja: fotografija Georgea Osbornea i grupe ortodontica koje postavljaju trajne aparatiće za zube budućim ženama radnicama!). U najboljem slučaju, učinilo bi Britaniju bogatijom i pravednijom. Kako često vam se pruža prilika da ubijete dvije muhe (ahem) jednim udarcem?
Kakva je situacija u Hrvatskoj?
Europski prosjek nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena iznosi 16 posto, a prema mjerenjima Eurostata iz 2011. godine u Hrvatskoj je ta razlika veća, te čini 18 posto. Razlika se povećava kako raste obrazovanost. Najmanja razlika u plaćama odnosi se na poslove niže kvalifikacije, a najveća u poslovima koji zahtijevaju visokoobrazovanu radnu snagu. Žene čine 59.5 posto diplomanata u 2012. godini. Međutim, mlade žene čine i najveći broj nezaposlenih prema podacima Državnog zavoda za statistiku.
Također, postoji segregacija poslova na muška i ženska zanimanja, npr. uslužne djelatnosti, školstvo, zdravstvo koji su tipično ženski. Te vrste poslova su ujedno i manje plaćeni poslovi. Zanimljiv podatak je i to da žene koje rade tipično ženske poslove imaju niže plaće od muškaraca zaposlenih u istom zanimanju. Događa se naravno i obrnuta situacija, poput tehnološkog ili naftnog sektora gdje žene u prosjeku primaju veće plaće, ali je broj zaposlenica u tom sektoru veoma malen.
Europska unija svake godine obilježava Europski dan jednakih plaća, koji se ove godine održao 28. veljače. Datum varira, a vezuje se uz pomake u razlici plaća između žena i muškaraca. No, put do jednakosti u plaćama žena i muškaraca čini se veoma dug.
