Pravo na pobačaj temeljno je žensko pravo koje je u Hrvatskoj 2014. godine moguće ostvariti uz puno novaca, snažan želudac i odgovarajuću geo-lokaciju: cijene pobačaja se drastično razlikuju, na pitanja o pobačaju se odgovara s gnušanjem i dio ginekologa/kinja odbija ga izvršiti (u nekim bolnicama i svi/e ginekolozi/kinje, iako je to zakonom nedozvoljeno), dok nadležno Ministarstvo nije upoznato sa situacijom.
Godine 2012. novinarke Libele napravile su istraživanje Koliko je abortus zapravo ‘legalan’ u Hrvatskoj. Rezultati su bili poražavajući. Ponukane opetovanim akcijama 40 dana za život proučile smo Ljetopis 2013 HZJZ-a i napravile telefonsko istraživanje – pod kakvim uvjetima, u kakvom ‘ozračju’ i po kojoj cijeni žene u Hrvatskoj mogu ostvariti pravo koje im je dano Zakonom iz 1978. godine.
Na prvi pogled, tablice koje sadrže podatke o broju rođene i umrle novorođenčadi ne sadrže neka veća iznenađenja. Ne postoji disparitet između spontanih i induciranih pobačaja koji bi pobudio neku sumnju. Više puta su se vodile rasprave o tome prikazuju li klinički bolnički centri i opće bolnice lažne statistike, u smislu ne izvođenja pobačaja tijekom radnog vremena, no vršenje istih nakon – ili izvođenje pobačaja na zahtjev žene koji bi se zatim vodio kao spontani. Više o tome se može pronaći u izvješću Siva zona: pitanje pobačaja u Republici Hrvatskoj.
Od 30-ak stacionarnih zdravstvenih ustanova (tj. bolnica koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo) koje smo zvale, čak njih 10 je izjavilo da ne vrši pobačaje na zahtjev žene (raspitivale smo se za pobačaj koji je dozvoljen Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece). Kao razlog je najčešće naveden ‘priziv savjesti‘. Tijekom razgovora smo nekoliko puta doživjele ismijavanje i ruganje. Službenice bolnica u manjim sredinama koje rade abortuse su uglavnom, nakon što su čule pitanje, snizile glas i potiho ispitivale detalje i odgovarale na pitanja.
Što se tiče prigovora savjesti, Ministarstvo zdravlja je odgovorilo da je sukladno Zakonu o lječništvu (NN br. 121/03 i 117/08) liječnici/ku dozvoljeno radi svojih vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja pozvati se na priziv savjesti, ukoliko se ne kosi s pravilima struke te ako se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ugrozi život pacijentica. Priziv savjesti mora postojati u pisanom obliku i biti priložen u dosje zaposlenika/ce. Ravnatelj/ica zdravstvene ustanove je dužan/a osigurati tim spreman za obavljanje zahvata prekida trudnoće, odnosno organizirati pružanje te usluge. HZJZ nas je obavijestio da se ne vodi službena statistika o tome koliko se liječnika/ca poziva na prigovor savjesti.
Dr. sc. Dubravko Leupšić, ginekolog KBC-a Sestara Milosrdnica izjavio je za Novi list: “Ne može se dogoditi da neke bolnice takve zahvate uopće ne obavljaju ili pak u takvim situacijama ponižavaju žene. Svatko od nas ima pravo na priziv savjesti, ali isto tako moram reći da je svatko tko je odabrao ginekologiju kao specijalizaciju znao što će raditi u okviru svoga posla. Osim odbijanja obavljanja prekida trudnoće, neki/e kolege/ice danas odbijaju izvoditi asistiranu oplodnju ili pak amniocentezu, što drugim riječima znači da ne obavljaju 20 posto svog posla”.
Radi činjenice da su u telefonskim razgovorima s ginekološkim odjelima KBC-a Split, te OB Hrvatski ponos Knin i Sveti Duh rekli da pobačaje ne rade, iako statistika govori drugačije (Split: 70, Knin: 12 i Sveti Duh: 21 u 2013. godini), upitani su mogu li objasniti kako statistike govore jedno, a njihove službenice drugo. OB Knin navodi kako su se tijekom prve polovice 2013. godine takvi pobačaji obavljali sukladno zakonskim i drugim propisima i pravilima struke, no kako se od druge polovice oni više kod njih ne rade jer su se svi/e liječnici/e pozvali/e na priziv savjesti. KB Sveti Duh navodi gotovo identično: 21 pobačaj je zapravo 21 medicinski inducirani pobačaj, ne na zahtjev žene – svi/e liječnici/e su se pozvali/e na priziv savjesti.
“Ukoliko se neki pobačaj izvrši na zahtjev žene, mora postojati nesporna medicinska indikacija, o čemu odlučuje Stručni kolegij Klinike”, naveli su iz KB-a Sveti Duh.
I odgovor KBC-a Split nije puno drugačiji! Većina ginekologa/inja se poziva na priziv savjesti, a ’70 pobačaja izvršenih u 2013. godini je izvršeno sukladno pravilima struke’, bez dodatnih pojašnjenja.
Iako smo poslale dodatni e-mail s pitanjem zašto se pacijenticama govori da se u KBC Split ne vrše pobačaji na zahtjev trudnice (iako ih je u 2013. godini izvršeno 70) i osiguravaju li tim koji je spreman izvršiti abortus u zakonskom roku, na isti nisu odgovorili.
Sankcije za zdravstvenu ustanovu koja pacijentice preusmjerava u drugu zdravstvenu ustanovu nisu predviđene. Uz ranije navedenu obvezu ravnatelja/ice da je dužan/na osigurati tim spreman za obavljanje zahvata prekida trudnoće, odnosno organizirati pružanje te usluge u bolnici kojom upravlja, dolazimo do zakonski nerazriješene situacije gdje bolnica nešto mora no u isto vrijeme nije obvezna. Podsjetimo se, inducirani pobačaj do 10.-og tjedna trudnoće je dozvoljen Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece od 1978. godine. U Hrvatskoj ne postoji institucionalizirana seksualna edukacija, a seksualnost je još uvijek tabu u javnom diskursu. Osim nemogućnosti ostvarenja drugih seksualnih i reproduktivnih prava (u vidu nedostupnosti ranije spomenute edukacije te u nekim slučajevima i kontracepcije, provođenje prava na izbor o odlučivanju o svom tijelu opstruira ne samo religija, već i sam zakonodavac.
Osim što dio ustanova ne dozvoljava ženama iskorištavanje svojih zakonskih prava, uz kršenje određenih pravilnika, te time izuzetno ograničava žene slabije platežne moći u udaljenijim krajevima Hrvatske, cijena samog postupka nije regulirana. Cijene variraju od 720 do 3.000 kuna, u nekim bolnicama postoji opcija lokalne ili opće anestezije; RH- faktor povećava cijenu. Na upit o cijeni, Ministarstvo zdravlja odgovara kako su značajnije razlike u cijeni postupka moguće, a vezano uz primjenu anestezije prilikom postupka. Iako su u početku bili izuzetno ažurni pri odgovaranju, evidentno je da Ministarstvo zdravlja nema kontrolu, niti saznanja o tome što se događa na terenu. Na ponovljeni upit kako je moguće da postoji propis koji kaže da je ravnatelj/ica zdravstvene ustanove dužan/na osigurati tim spreman za obavljanje zahvata prekida trudnoće, odnosno organizirati pružanje te usluge, dok u isto vrijeme ‘sankcije za zdravstvenu ustanovu koja pacijentice preusmjerava u drugu zdravstvenu ustanovu nisu predviđene’ – nisu odgovorili/e.
Pravo na izbor i poštivanje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja je pitanje rodne ravnopravnosti. Deklarativno, imamo ga od 1978. godine. Danas, u 2014. godini, o maternicama se govori za propovjedaonicama, religiozne skupine mole ispred bolnica kako bi molitvom doveli Svetog Duha da uđe u te prostorije i da se abortusi prestanu izvršavati. Jedan od glavnih argumenata je “Svi koji zagovaraju pravo na pobačaj već su živi”. Jesu, da. Žive su i imaju prava, pravo na izbor. Pravo na edukaciju. Ženska prava su pitanje demokracije. A hrvatske institucije ih – ne štite.
