U utorak, 04. studentog u gradskoj knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održano je predstavljanje i promocija knjige S onu stranu dječjih kolica, kanadske profesorice i književnice Lucie Joubert, za čiji je prijevod na hrvatski zaslužna Leni Bastaić. Riječ je o naslovu koji je 2011. godine dobio kanadsku književnu nagradu Prix du livre d’Ottawa / Ottawa Book Award.
Pod pokroviteljstvom ArtTresor izdavačke kuće, Hrvatsko – kanadskog akademskog društva i uz prisustvo kanadske ambasdadorice Louise LaRocque, na promociji su o knjizi govorile povjesničarka Andrea Feldman te etnologinja Željka Jelavić.
Iako postoji širok spektar razloga koji su nagnali autoricu da svoje ne-majčinsko iskustvo prelije u esej i objavi pod koricama S onu stranu kolica, pravi pokretač bila su iskustva njenih studentica. Kada im je davala zadatke da pronađu u filmskoj produkciji neka ustaljenja mjesta seksizama, studentice su joj se kroz tu temu počele otvarati i pričati o neugodnim situacijama u kojima se ponekad znaju naći, odnosno o vršenju pritiska kako trebaju roditi, a ambicije ostaviti sa strane. Uz njihova, i uz vlastito vječno perpetuirajuće iskustvo, Lucie Joubert na duhovit, ironičan način piše vrlo osoban tekst u kojemu otkriva sve dimenzije izbora poput odluke da ne postane majkom.
Jedna od žarišnih točaka kojom se bavi u svome eseju jest sindrom žaljenja i sterotipizacija žena ne-majki kao karijeristica i / ili egoistkinja. Žaljenje se producira kroz neke klišeizirane forme poput: “Ostat ćeš sama / što ćeš u starosti / nećeš imati djece da se brinu o tebi”, pri čemu očito možemo doći do zaključka kako djecu rađamo iz sebičnih poriva kako bi brinuli jedan dan o nama kad onemoćamo.
Andrea Feldman nastavila je gdje je autorica započela, osvrnuvši se na diskurs koji rađanje nameće kao najvažniju ulogu žene – tako žene koje izaberu ne-majčinstvo često bivaju opisane riječima: vještica, sebičnjakinja, usamljene usidjelice i brojnim drugim pogrdnim izrazima, dok svemu u podlozi zapravo stoji kako je riječ o ženama koje vrednuju svoje slobodno vrijeme pa izborom da nemaju potomke ostavljaju više prostora osobnom usavršavanju i zadovoljstvu. Izbor poput onoga Lucie Joubert, Feldman je nazvala ostatkom djevičanskog kulta matrijahata poput Amazonki, ili kraljice Elizabete, djevičanske kraljice, te nešto suvremenijeg primjera Condoleezze Rice. Spomenuvši Dragojlu Jarnević te Mariju Jurić Zagorku, Feldman je zaokružila popis žena iz kulturnog i akademskog kruga čiji životni izbori nisu nikako išli ukorak s društvenim očekivanjima. “Svakako je bitno naglasiti razliku i između društvenog konstrukta muškaraca koji nisu roditelji u odnosu na žene koje nisu rodilje, na muškarce se gleda blagonaklono jer oni to mogu i kasnije, očevima mogu postati i u poznim godinama, to primjeri poput Krste Papića, Zvonimira Roga i drugih, i takvi su primjeri uvijek dočekivani s općim oduševljenjem, gotovo divljenjem tim starčićima čiji su spermatozoidi još uvijek sposobni produžiti vrstu” istaknula je Feldman.
Željka Jelavić temu je odvela u jednom zbilja važnom smjeru a to je onaj kako mi i danas nismo sposobni, kao društvo u cjelini, prepoznati i vrednovati drugo i drugačije te nam se svaki otklon od norme čini svemirskim. Istovremeno dok mediji i zajednica od žene očekuju da rađa i naglašavaju kako joj je to primarna uloga, a sve pod nazivnikom ‘više djece, više djece, ljepše sutra’ realnim se parovima, kako onim heteroseksualnim tako i homoseksualnim, onemogućava birokratski i zakonski usvajanje djece. Rođene, već postojeće djece koja nemaju doma.
Ženama se uvijek prebacuje krivnja da se izbor načina života poput ovoga nužno odražavaju na demografiju, pri čemu se vječito osvježava mit o ženi Hrvatici, majci na ognjištu, zahvaljujući čijim se trudovima održao nacionalni ponos i istrijebio strah od izumiranja, složile su se Feldman i Jelavić u raspravi.
Povelo se riječi i o konceptu slobodnog vremena kod žena koje nisu majke i koje ga, dakle, imaju više od žena koje jesu majke. Od žena bez djece očekuje se da mogu bilo kada uskočiti, reagirati, pomoći, poduprijeti, što sve ne, jer nemaju djecu. Ne-majke dovršavaju projekte, na ne-majkama ostaju zadatci i obaveze koje majke ne uspijevaju dovršiti zbog roditeljskih obaveza. U medijima je prisutnija analiza problema na poslovnom planu s kojima se žene koje odluče biti majke suočavaju, no može se zamisliti jedan sasvim obrnuti svijet u kojemu se stvari događaju nauštrub upravo žena koje se nisu odlučile na majčinsku funkciju te se od njih očekuje da rade dulje, više, bolje.
Ne-majke nisu bezosjećajne osobe koje nisu sposobne reproducirati ljubav prema vlastitim potomcima, riječ je o ženama koje nerijetko sudjeluju vrlo intenzivno u odgoju drugih članova obitelji (nećakinja, nećaka, itd), što je bitan element na kojem bi se trebala zasnivati dekonstrukcija mita od hladnokrvnim karijeristicima koje misle samo na novac.
Energiju koju društvo troši na osudu životnih izbora poput ne-majčinstva, trebalo bi utrošiti na zbrinjavanje i institucionalno kumstvo (zaštitu) djece s ruba društvene ljestvice, zaključak je sudionica promocije, te same autorice. Broj djece na posvajanju veći je od broja parova koji se odluče na takav postupak zasnivanja obitelji, čemu u pozadini stoje birokratske prepreke s kojima se suočavaju.
Predstavljanje knjige završilo je ovacijama i podrškom iz publike gdje je vladalo zajedničko mišljenje kako je naslov poput ovoga vrlo važan za naše društvene prilike.
