Svima koji su neko vrijeme svog života proveli u Zadru ili mu posvetili imalo pažnje, jasno je vidljivo kako je Zadar grad turizma, čija bi se današnja realnost mogla ilustrirati kroz jedan veliki pizza cut. Najznačajniji rast investicija u posljednjih nekoliko godina doživio je upravo turizam, iako to ne znači da je on potaknuo i realni rast zapošljavanja, ponajprije jer se radi o sektoru koji radnike zapošljava samo privremeno, odnosno sezonski.
O bogatoj zadarskoj industriji, s mnogo proizvodnih pogona i idealnom geografskom lokacijom za razvoj istih, danas svjedoče tek ruševine nekad velikih tvornica. Početkom devedesetih godina, 25 posto ukupne devizne zarade hrvatske privrede otpadalo je upravo na dva zadarska poduzeća – SAS (specijalizirani alati i strojevi) i Tankersku plovidbu. Od 1995. godine u Zadru zapravo nije otvoren nijedan industrijski proizvodni pogon, dok su se ugasili deseci, što će u budućnosti zasigurno imati velike posljedice, koje se već daju naslutiti. Većina zadarskih tvornica uništena je početkom devedesetih, a u njima je do 1991. godine radilo oko 11 tisuća radnika/ca. Na mjestima bivših tvornica danas u Zadru niču uglavnom poslovno-stambeni objekti, trgovački centri i skladišta.
Tvornice su, uz sposobno vodstvo, specijalizaciju i prenamjene za moderna tržišta, mogle biti spašene, no one su, izgleda, planski propadale i prodadaju i dalje. Turizam ostaje kao gotovo jedina preostala privredna grana koja u Zadru (povremeno) zapošljava ljude. Broj nezaposlenih u Zadarskoj županiji kontinuirano raste, te je prema HZZ-u 2014. godine u Zadarskoj županiji bilo više od 13 tisuća nezaposlenih. Pokojnika i pokajnika zadarske industrije je mnogo, a ovo su samo neki od njih.
{slika}
U tekstilnom kombinatu Boris Kidrič je do 1990. godine bilo zaposleno oko 2.500 radnika/ca. Stečaj i likvidacija dogodili su se početkom devedesetih, pod sumnjivim okolnostima, obavijeni velom rata. Veći dio tvornice je srušen i na njenom su prostoru izgrađeno poslovno-stambene zgrade, dok jedan dio zgrade tekstilnog kombinata (na slici) još uvijek čeka na rušenje.
{slika}
Broj radnika/ca u tvornici Bagat početkom devedesetih bio je oko 4.100. Tvornica je privatizirana 1990. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, iako je, kako smatra većina radnika/ca, bila jedna u nizu zadarskih tvornica koje su namjerno uništene u stečaju radi vrijednog zemljišta. Općinski sud u Zadru oslobodio je bivše direktore od optužbi za malverzacije koje su, smatraju radnici/e, jednu od najvećih tvornica šivaćih strojeva u Europi odvele u propast. Kao čelnici poduzeća za preciznu mehaniku Bagat Zadar, Frane Zvonimir Negro, Mladen Paleka i Danijel Mijić nepravomoćno su oslobođeni optužbe da su pogodovali Dalmatinskoj banci između 1991. i 1994. godine, te time naštetili Bagatu potpisavši transformaciju ugovora prisilne nagodbe u ugovor o dugoročnom kreditu, a zatim tog dugoročnog u kratkoročni, koji se iznova potpisivao svaka tri mjeseca čak dvadesetak puta. Iako je uz dobro vodstvo i prenamjene za moderno tržište tvornica itekako mogla biti spašena, danas je na prostoru Bagata jedan trgovački lanac, skladišta, grade se i stambene zgrade, a preostali derutni dijelovi čekaju na rušenje.
{slika}
U Mljekari Zadar bilo je zaposleno 240 radnika/ca, a u ljetnoj sezoni radilo je još i do 100 sezonskih radnika/ca. Kupio ju je hrvatski tajkun Luka Rajić 1994.godine i zatim ugasio proizvodnju. Mljekara je srušena i na njenom mjesto danas stoji stambeno-poslovna zgrada (na slici).
{slika}
U zadarskoj ‘kožari’ do 1991. godine bilo je zaposleno 172 radnika/ca, a u pogonu u Gračacu još 70-ak radnika/ca ili ukupno 245 djelatnika/ca. Stečajni postupak pokrenut 2002. godine, te je nakon istog imovina rasprodana. Zbog atraktivnog terena na jednom dijelu tvornice danas stoji poslovna zgrada s kafićima i trgovinom namještajem (na slici).
{slika}
Zadarski pogon Elke u potpunosti se ugasio 2013. godine. Nekadašnja Metalna užarija Zadar u Gaženici je više od 50 godina proizvodila visokokvalitetne proizvode. Posljednjih godina broj radnika/ca je od nekadašnjih stotinu smanjen na njih 30-ak. Krajem 2011. godine polovica njih je, u strahu da ne ostanu bez ičega, prihvatila ponudu zagrebačke Uprave i uzela otpremnine. Sama Elka je krajem 1990. godine imala oko 1680 zaposlenih, proizvodili su 20-ak osnovnih skupina kablovske proizvodnje koja je iste godine dosegla količinu od 15.800 tona, čime je bila vodeća tvornica za proizvodnju kabela u regiji. Danas su na prostoru zadarskog pogona uglavnom skladišta i napuštena postrojenja.
{slika}
Polikem (proizvodnja plastike u primarnim oblicima) je dvadesetak godina bio jedna od najboljih zadarskih tvornica, u kojoj je svojedobno radilo oko 300 radnika/ca, osobito nakon 1984. godine kada je dovršena druga faza postrojenja i kada su povećani kapaciteti na proizvodnju 66 tisuća tona PVC praha godišnje. Tvornica se raspala 2009. godine. U to je vrijeme nestala kompletna hrvatska proizvodnja i prerada PVC-a , od Jugovinila i Polikema do ostalih prerađivača PVC-a. Dio pogona Polikema još uvijek stoji, kao trošno raspelo na grobu zadarske industrije.
{slika}
SAS, zadarska tvornica specijalnih alatnih strojeva, još uvijek je na izdisaju. Do 1991. godine bilo je zaposleno 400 radnika/ca, dok je 2006. godine ostalo još samo 186 radnika/ca. Dugo postoje planovi o iseljavanju u poslovnu zonu Crno jer je trenutna lokacija SAS-a atraktivna za izgradnju stambeno poslovnih objekata. Nedavno je novi vlasnik čuvenog SAS-a postao Ist International Sastrade Aktiengesellschaft iz Kneževine Lihtenštajn. SAS je posljednjih godina gotovo nestao iz zadarske javnosti, ali i iz sudskog registra 2012. godine jer tri godine po redu nisu po zakonskoj obvezi objavljivali svoja godišnja financijska izvješća. Znakovita je činjenica da je vlasništvo SAS-a preseljeno u malu kneževinu, koja ima status porezne oaze u EU.
{slika}
Zadarska Sojara izgrađena je 1978. godine. Proizvodila je sojino ulje, za koje baš i nije pronađeno dobro tržište, no to je nadomješteno uspjehom glavnog proizvoda – sojine sačme koja se koristi u uzgoju stoke. Sojara je dugo bila jedini prerađivač sojinog zrna, ne samo u regiji već u Istočnoj i Srednjoj Europi. Najveći korisnici i partneri Sojare godinama su bile tvrtke Perutnina Ptuj, Koka Varaždin te Zvijezda Zagreb koja je to postala automatizmom jer pripada istom sustavu kao i Sojara – Torodićevom Agrokoru. Svemu tome unatoč, godinama se broj radnika/ca smanjuje, pa je prošle godine 16 od 58 zaposlenih pristalo na raskid ugovora o radu. Oni/e koji/e su ostali/e su uglavnom po godišnjim odmorima jer trenutno nema posla, osim povremenog utovara i pretovara. Moguće je da će uskoro doći do obustavljanja kompletne proizvodnje u Sojari Zadar, čime bi još jedna tvornica u Gaženici u potpunosti prestala raditi.
{slika}
Posljednja u nizu tvornica koje odlaze u stečaj je legendarna zadarska tvornica ribljih konzervi Adria čijih 150 radnika/ca odlazi na Zavod za zapošljavanje. Kraj je to dugogodišnje agonije ove donedavno najveće riboprerađivačke tvrtke na Mediteranu koja je hranila brojne zadarske obitelji posljednjih 60-ak godina. Kako je moguće da, uz obilje sirovine, dobre pogone i prepoznatljive proizvode propadne tvornica poput Adrije? Pitaju se to i radnici/e koji su prije tri tjedna uletjeli u ured direktora Miodraga Lacića tražeći objašnjenje zbog čega nije prodao preostalih 120 tisuća ribljih konzervi iz skladišta kako bi mogli dobiti plaće koje im duguje (u iznosu od skoro milijun kuna). Direktor Lacić napustio je sastanak, a radnici/e predvođeni sindikalnom povjerenicom Jadrankom Grdović i sindikalnim povjerenikom PPDIV-a Ivicom Blaževićem odlučili su sami pokušati prodati konzerve. Blažević je rekao kako će se zaostale plaće radnicama naplatiti prodajom robnih zaliha koje im je uprava Adrije u tu svrhu ustupila, no radnici/e su odmah izrazili/e sumnju u to, rekavši kako takve priče slušaju već godinama. Izgleda da je, s Adriom kao posljednjom u nizu (namjerno) posrnulih zadarskih tvornica, ispričana još jedna tipična zadarska industrijska priča – ona bez sretnog završetka.
