Iako krivulja stanja reproduktivnih prava u Hrvatskoj nije sjajna, u zadnjih nekoliko mjeseci su se dogodili pozitivni pomaci. Ministarstvo zdravlja je opet odlučilo komunicirati s nama i doznale smo što su oni zapravo poduzeli vezano uz inducirane pobačaje na zahtjev. U zadnja četiri mjeseca broj bolnica u kojima je dostupan pobačaj na zahtjev je povećan za pet institucija, te je pitanje prava na priziv savjesti ušlo u raspravu, što, nadamo se, dovodi do regulacije koja neće kršiti prava pacijentica.
Kontaktirale smo Ministarstvo 8. prosinca prošle godine s konkretnim pitanjima o njihovom djelovanju na području činjenja pobačaja na zahtjev dostupnim svim građankama RH, zašto je bolnica Sv. Duh izuzeta od poštivanja Zakona i koji obim ima pravo na priziv savjesti. Nakon mjesec dana smo primile odgovore na većinu postavljenih pitanja – ali zašto Sv. Duh i dalje ne mora raditi pobačaje, već tu uslugu delegira zaposlenicima KBC-a Sestre milosrdnice, nije nam rečeno.
U rujnu 2014. godine smo telefonskim putem istražile koliko je pobačaj na zahtjev zapravo dostupan u Hrvatskoj. Saznale smo da se u trećini ustanova koje zadovoljavaju formalne uvjete za vršenje induciranih pobačaja isti ne rade, odnosno ne poštuju se prava pacijentica i u ime kolektivnog priziva savjesti krši Zakon. Nakon medijske hajke i brojnih predstavki građana tijekom listopada, Ministarstvo zdravlja je provelo snimku stanja u bolničkim zdravstvenim ustanovama koje imaju ugovorenu djelatnost ginekologije i opstetricije, odnosno u njih 27 koje zadovoljavaju uvjete. Prema navodima Ministarstva, pet ustanova (Sveti Duh Zagreb, OB Našice, OB Vinkovci, OB Virovitica, OB “Hrvatski ponos” iz Knina) nije pružalo uslugu pobačaja na zahtjev pacijentice, i to radi pozivanja na pravo na priziv savjesti. No, mi smo tijekom rujna anonimnim telefonskim istraživanjem saznale da se pravo na pobačaj nije moglo ostvariti u čak devet ustanova (OB Hrvatski ponos iz Knina, OB Našice, OB Nova Gradiška, OB Požega, OB Vinkovci, OB Zabok, te KBC Split, KBC Zagreb i KB Sveti Duh), što je ravno trećina svih ustanova koje imaju uvjete za obavljanje navedene usluge.
Ministarstvo je 14. listopada uputilo dopis svim bolnicama koje imaju ugovorenu djelatnost ginekologije i opstetricije u kojem je naglašeno da su ustanove, ukoliko to ne čine, da u najkraćem mogućem roku osiguraju pacijenticama ostvarivanje prava na pobačaj. Zatraženo je i detaljno izvješće o poduzetim mjerama. Iz Kliničke bolnice “Sveti Duh” je dostavljeno očitovanje u kojem je navedeno kako se sve pacijentice koje se obrate u bolnicu radi prekida trudnoće na zahtjev prvo upute na ginekološki pregled, nakon čega ginekolog/inja koji/a izrazi priziv savjesti obavezan o tome izvijestiti pacijenticu i to pisano dokumentirati u svom specijalističkom nalazu i u bolničkoj zdravstvenoj dokumentaciji. Nakon toga je upućuje u KBC “Sestre milosrdnice”, s kojom je KB “Sveti Duh” sklopila sporazum. Nadalje, Ministarstvo nam navodi i kako su OB Našice, OB “Hrvatski ponos”, OB Virovitica i OB Vinkovci osigurali provođenje istog postupka.
No, u isto vrijeme smo ponovile anonimno telefonsko istraživanje i utvrdile kako nije Sv. Duh jedina bolnica u Hrvatskoj koja ne radi pobačaje. OB Nova Gradiška, OB Požega, OB Vinkovci su bolnice u kojima i dalje nije (bilo) moguće ostvariti pravo na pobačaj na zahtjev. U svakom slučaju je zanimljiva činjenica da službenim kanalima kolaju jedne informacije, dok se potencijalne krajnje korisnice u praksi susreću sa sasvim drugačijim stanjem.
Prijepor oko priziva savjesti i dalje traje (u srijedu je održan izvrstan okrugli stol, izvješće možete pogledati ovdje), iako Zakon o liječništvu (NN br 12/03 i 117/08) navodi: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.” Očito je da prema Zakonu liječnici/e imaju široku ruku prilikom donošenja odluke o tome koji postupak izvršiti, koji odbiti (npr. u redu je odbiti sudjelovati u postupku medicinski potpomognute oplodnje ili ne izdati recept za kontracepciju), no Ministarstvo navodi da se isto pravo regulira na način: “… bolničke zdravstvene ustanove obvezne su voditi evidenciju o zdravstvenim djelatnicima/cama koji/e su se pozvali na pravo na priziv savjesti te o tome redovito izvještavati Upravno vijeće/Sanacijsko viijeće ustanove. “
Što se tiče budućih kontrola, Ministarstvo tvrdi da će zdravstvena inspekcija sukladno svojim ovlastima i odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tijekom 2015. obavljati nadzor u svim bolničkim zdravstvenim ustanovama koje imaju organizirane jedinice za ginekologiju i opstetriciju. Nadzorom će biti obuhvaćen i način obavljanja pobačaja na zahtjev pacijentice. Djeluje obećavajuće, no iskustvo nam pokazuje da su rezultati službene kontrole i anonimnog istraživanja poprilično različiti. Iako ovaj put nismo postavljale pitanja Ministarstvu vezano uz monitoring broja ilegalno napravljenih pobačaja i institucija koje se pojavljuju u tom kontekstu, kratka anketa inicijative Znajznanje.org je pokazala što žene koje su zatražile inducirani prekid u RH zapravo misle.
Napominjemo da 18. veljače započinje međunarodna ekumenska molitvena akcija “40 dana za život”, te je vrlo vjerojatno da će, kao i do sada, i u Splitu, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Rijeci i Zagrebu započeti nova tura opstruiranja mira pacijenata/ica u bolnicama. Također, 18. siječnja je ispred bolnice “Sveti Duh” opet održan prosvjed istog diskursa. Unatoč nastojanjima Ministarstva da se regulira stanje u bolnicama, diskreditiranje ženskog prava na odlučivanje o vlastitom tijelu se nastavlja. Stigmatiziranje nije put ka smanjenju broja pobačaja, edukacija jest.
