Mariju Ulfah Ansor upoznala sam jednog sparnog dana u Jakarti. Bilo je to krajem 2002. godine i upravo sam stigla u Indoneziju kako bih proučavala ženski aktivizam za svoju disertaciju iz sociologije. Maria Ulfah bila je voditeljica ogranka mladih žena u jednoj od najvećih muslimanskih organizacija u Indoneziji – Nahdlatul Ulama – koja pruža usluge i pomoć milijunima Muslimana u Indoneziji. Zbog onoga što sam čitala o Islamu, očekivala sam da će feminizam, ženska prava i rodnu jednakost smatrati zapadnjačkim i ne-islamskim pojavama. No, dok je sjedila preko puta mene u svojoj mekanoj svilenoj marami za glavu i skromnoj pristaloj odjeći, govorila je strastveno o reproduktivnim pravima žena, uključujući i dostupnost kontracepcije i pilulu ‘za dan poslije’.
Kada se islamske žene pojavljuju u zapadnoj pop-kulturi, često su prikazane kao potlačene i tihe. O islamu se stalno iznova govori kao o inherentno mizoginoj vjeri – od zabrane ženama da nose hidžab u Francuskoj, preko pokušaja Femena da ‘oslobodi’ muslimanke proglašavajući “Topless Jihad Day” (Dan džihada u toplesu), do konstantnog propitivanja odjeće muslimanki. Filmovi kao što je The Stoning of Soraya M potkrepljuju američka gledišta na muslimanska društva kao nasilna i nazadna, dok ženski likovi u TV-seriji Homeland (Domovina), premda srećom nisu nijemi, osciliraju između zlih terorističkih sudionica i pomagačica CIA-e.
Ali ako uložite vrijeme u razgovor o feminizmu s muslimankama u Indoneziji, otkrit ćete da islam i ženska ravnopravnost nisu inherentno u sukobu. Umjesto toga, kao što pišem u svojoj knjizi Mobilizing Piety: Islam and Feminism in Indonesia (Mobilizacija pobožnosti: Islam i feminizam u Indoneziji), značajan broj aktivist/kinja u Indoneziji koristi islam kao način građenja potpore ženskim pravima.
Indonezija je zemlja s najvećim brojem muslimana na svijetu – skoro 90 posto od 250 milijuna Indonežana su muslimani. Indonezija je neobična zbog svog eklektičnog naslijeđa: hinduističko-budističkog do dolaska islama u 14. stoljeću; potom su je kolonizirali Nizozemci; zatim je od kasnih 1960-ih do 1998. godine bila pod vodstvom militarističkog diktatora u sprezi sa SAD-om. Provela sam tamo godinu dana kao srednjoškolka na razmjeni, a kada se zemlja kasnih 1990-ih počela demokratizirati, željela sam istražiti na koji je način ženski aktivizam sudjelovao u tim uzbudljivim promjenama. Provela sam gotovo dvije godine između 2002. i 2008. sa ženama iz četiri organizacije: Solidaritas Perempuan – nevladina organizacija (NGO) koja zagovara prava žena na prekomorske migracije zbog kućanskih poslova; mala muslimanska NGO Rahima – koja se fokusirala na obrazovanje o ženskim pravima u islamu; Fatayat – koja nudi veliki raspon usluga i programa za žene; te žene u rastućoj muslimanskoj političkoj stranci Prosperous Justice Party (PKS) koje zagovaraju snažniju ulogu žena u državi. Kao sociologinja, volontirala sam u ove četiri organizacije, intervjuirala njihove vođe i članice, promatrala njihove radionice, sastanke osoblja i demonstracije.
Od 1990-ih islam je počeo zauzimati istaknutije mjesto u javnom životu Indonezije. Mlade žene su u velikom broju prigrlile pokrivala za glavu. Studiji Kurana postali su popularni, posvuda su nicale džamije, a ljudi su čak počeli koristiti više arapskih imena. Demokratizacija je donijela slobodu, a to je ojačalo val islama. Premda je taj val bio uglavnom miroljubiv, pojavili su se i vjerski ekstremisti. Nakon 9/11 Indonežane je ljutila i šokirala američka vanjska politika. Neki su osjećali da je “Rat protiv terorizma” bio “Rat protiv Muslimana”. Indonežane su vrijeđali i prikazi zapadnih medija muslimana kao terorista i ekstremista. Jedna mlada žena koju sam upoznala na jednoj radionici predstavila mi se pokazujući na svoju odjeću i govoreći samo napola u šali: “Ja nisam fundamentalistkinja.” Do vremena američkog napada na Irak, antiamerički osjećaj je već bio ojačao, a konzervativne interpretacije Islama su postizale sve veću popularnost.
Prvi/e aktivisti/kinje koje sam upoznala kada sam stigla upozoravali su me da je to izazovno okruženje za zagovaranje ženskih prava. Premda Indonezija ima povijest ženskog pokreta, a žene su oduvijek bile gospodarski aktivne u većem dijelu zemlje, ženska prava i feminizam bili su sve više označeni kao ‘zapadnjački’ i ‘američki’. To nisu bile dobre ‘etikete’ u tako polariziranoj situaciji.
Većina aktivistkinja za ženska prava koje sam upoznala bile su svjesne ekstremizma koji je otežavao njihov rad. Govorile su da ih lokalni ljudi gledaju sumnjičavo. Strani novac o kojemu su ovisili mogao ih je lako diskreditirati. Jedna volonterka iz Fatayata mi je rekla da ljudi odbijaju sve što ‘miriše na Ameriku’. U takvom okruženju trudila sam se shvatiti kako one shvaćaju i spajaju islam i feminizam u svom aktivizmu, u vremenu u kojemu su te ideje najčešće viđene kao nepomirljive.
Kao što sam na početku i očekivala, postojale su žene koje su feminizam i ravnopravnost odbacivale kao neislamske. Na primjer, žene iz PKS-a objašnjavale su opće gledište te stranke po kojemu Kuran određuje različite ali komplementarne uloge muškaraca i žena. Također, srela sam nekoliko feministkinja koje su bile odlučno sekularne. Ali u tri preostale organizacije našla sam velik broj posvećenih Muslimanki koje su se zalagale za ravnopravnost i ženska prava, premda mnoge nisu željele da se njihov rad naziva ‘feminističkim’. Ove su aktivistkinje bile nadahnute velikim rasponom ideja, uključujući i muslimanske tekstove i tradicije.
{slika}
Jedna od stvari koje su me odmah snažno privukle bilo je to što su ove glasne aktivistkinje za ženska prava muslimanki stavljale snažan naglasak na interpretaciju religije. Taj je naglasak bio očit kako u neobaveznim uredskim razgovorima, tako i u njihovom službenom radu.
Poput svih religija, islam je interpretiran i prakticiran na različite načine. Neki muslimani su skloni vidjeti religijske tekstove kao nepromjenjive u svom značenju. S druge strane, aktivistkinje za ženska prava u Indoneziji i druge progresivne snage tvrde da bi Kuran trebalo shvaćati u njegovom povijesnom kontekstu. Prema njihovom mišljenju, moguće su razne interpretacije ovih tekstova, u obzir treba uzeti reformistički duh Kurana, a značenje teksta trebalo bi uskladiti s potrebama današnjeg vremena.
Ove razlike dolaze do izražaja kada se radi o specifičnim kulturalnim pitanjima, kao što je poligamija (koja je u Indoneziji trenutno legalna, ali postoje ograničenja). Konzervativnije skupine kao što je PKS sklone su tvrditi da budući da je poligamija dopuštena u Kuranu, ona je jednostavno dio islama i ne smije se odbaciti. Oni progresivnijih stajališta, koji koriste kontekstualne interpretacije, ne dovode u pitanje postojanje poligamije u Kuranu, ali tvrde da to nije kompatibilno ženskim pravima i stoga se kosi s egalitarističkim duhom islama.
Jako me se dojmilo to što su muslimanske ženske organizacije kao što su Fatayat i mala NGO Rahima objavljivale egalitarističke interpretacije islama kako bi javnosti pokazali da su ženska prava i islam potpuno kompatibilni. Naprimjer, Fatayat je razvio niz programa ‘rodnih treninga’ (‘gender training’) u svojim ograncima diljem zemlje. Kurikulum tog programa objašnjava pojam roda te govori o tome kakvu ulogu u javnom životu islam daje ženama, ohrabruje žene da se obrazuju, dopušta im da rade i tako dalje. Neke liderice u Fatayatu, poput Marie Ulfah, otvoreno su govorile o društvenim problemima, uključujući i poligamiju – objavljivala je članke u novinama i časopisima u kojima tvrdi da poligamija krši duh islamskog zakona koristeći povijesna i teološka istraživanja kako bi objasnila zašto je to bilo dopušteno u ranom islamu, ali nije prikladno u suvremenom svijetu. Slično tomu, na radionici u Jakarti, Fatayat je pozvao teologa, liječnika i NGO aktiviste kako bi govorili o obrezivanju žena, i ta grupa je analizirala religijske tekstove i došla do zaključka da islam ne zahtijeva obrezivanje djevojčica.
Izvan kozmopolitske Jakarte, nisu sve liderice u Fatayatu bile tako oduševljene rodnom jednakošću poput Marie Ulfah. Većina ogranaka Fatayata više je fokusirana na religijske događaje za žene, no ta organizacija je ključni lokalni izvor informacija o ženskom zdravlju i drugim pitanjima. Do kraja mojega istraživanja 2010., globalna situacija se smirila, pa tako i Indonezija. Indonezijske žene nastavile su se suočavati s brojnim izazovima, posebno kada se radi zdravstvenoj zaštiti i pristupu dobro plaćenim poslovima i financijskim institucijama. No mogućnost da zagovaraju ženska prava na temelju islama ključni je aspekt osnaživanja žena u društvu u kojemu je religija tako esencijalan dio svakodnevnog života i politike.
Zapravo, aktivistkinje poput ovih su samo jedan ‘čvor’ u nastajućem međunarodnom muslimanskom feminističkom pokretu. Nakon dugotrajnog zagovaranja ženskih prava u muslimanskim društvima, ovaj pokret naglašava kompatibilnost islama i feminizma. Muslimanski feminizam zapravo se pojavio 1990-ih u Iranu i Maleziji. Kao što sam vidjela u Indoneziji, ovaj aktivizam koristi kontekstualnu interpretaciju kao metodu otkrivanja osnova za jednakost i prava u islamskim religioznim tekstovima, naglašavajući važnost razumijevanja religioznih tekstova s obzirom na društveni i povijesni kontekst. Mnoge ključne osobe u ovom globalnom pokretu su akademski obrazovane aktivistkinje s dobrim poznavanjem islamske teologije. Transnacionalna mreža Musawah, koja je usredotočena na reformu obiteljskih zakona u muslimanskim zemljama, postala je važan predvodnik takvog aktivizma, kao i WISE (Women’s Initiative in Spirituality and Equality), globalna organizacija koja zagovara ženska prava muslimanki. Malezijska grupa “Sisters in Islam” i britanska organizacija Maslaha više su lokalni primjeri.
Pa ipak, čini se da je muslimanski feminizam prisutniji i utjecajniji u Indoneziji nego u drugim mjestima. Premda se indonezijske aktivistkinje za ženska prava muslimanki mogu pohvaliti s tek nekoliko zakonskih ili političkih pobjeda, kao što je kriminalizacija obiteljskog nasilja 2004., imaju osjećaj da su pomogle utjecati na diskusije o rodu u Indoneziji. Jedna od razlika možda je to što indonezijske žene već dugo sudjeluju u ekonomskom životu, što im daje nešto više pokretljivosti i moći nego ženama u nekim drugim dijelovima svijeta. Druga ključna varijabla je demokratsko okruženje u Indoneziji, s građanskim društvom koje daje priliku raznim glasovima da se oglase i čuju. U slučaju Fatayara, povezanost s organizacijom Nahdlatul Ulama bitan je izvor legitimiteta. Indonezijsko prihvaćanje različitih tradicija interpretacije islama također je prednost. I konačno, kako sve veći broj Indonežanki završava Islamske studije, tako raste i njihov kredibilitet kao znanstvenica i interpretatorica religije. Kao što je rekla Lily Zakiyah Munir, jedna od najistaknutijih muslimanskih feministkinja u Indoneziji: “U Indoneziji, mi kažemo da smo feministkinje. Radimo za ženska prava, no i dalje smo muslimanke.”
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
