U petak, 6. ožujka održan je okrugli stol pod nazivom Mlade, školovane, nezaposlene – izazovi za žene na tržištu rada u Hrvatskoj. Tribinu je organizirao Ured za informiranje Europskoga paralmenta, a sudjelovali su Centar za ženske studije, Ured za ravnopravnost spolova, Hrvatski studiji, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te Hrvatski zavod za zapošljavanje.
Tribina u trajanju od sat i pol vremena podijeljena je na dva dijela. Tako je prvi dio pripao govornicama iz Centra za ženske studije Zagreb, Zorici Siročić i Ledi Sutlović, koje su u obliku klasične prezentacije govorile o ženskim i rodnim studijima u Hrvatskoj. Naglasak je stavljen na potrebu za institucionalizacijom samih studija, kao i na većem zapošljavanju diplomanata jer se tako stvara ozračje rodnoosvještene politike, dok se istovremeno stječu nove kompetencije. Ovakav stav potječe iz činjenice da, iako su u svijetu rodni i ženski studiji institucionalizirani već 70-ih godina 20. stoljeća, u Hrvatskoj su oni ili autonomni ili integrirani u obliku pojedinačnih kolegija za ponekim fakultetima. Isto tako, s obzirom da su kompetencije koje se stječu na spomenutim studijima izrazito specifične, kao problem javlja se i sam proces edukacije, tj. odgovor na pitanje tko obrazuje one koji obrazuju?
Drugi dio tribine odvijao se kao dijalog ostalih sudionica međusobno, ali i s publikom koja je inače jako dobro reagirala i aktivno sudjelovala tijekom cijele tribine. Prva je mikrofon preuzela ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin koja je pak fokus svojega izlaganja stavila na općepoznat omjer nezaposlenosti muškaraca i žena koje iznosi oko 60 posto u’korist’ žena. Isto tako, izneseni su poneki rezultati istraživanja Sociološki portret hrvatskih studenata, kao na primjer činjenica da studenti ne doživljavaju spol kao prepreku prilikom svojega obrazovanja, već da se s diskriminacijom susreću tek prilikom ulaska u svijet rada (uglavnom žene). Štimac Radin zaključuje kako je osnovni problem loša provedba inače dobro osmišljenih strategija i zakona.
Sljedeća je govorila profesorica sociologije na Hrvatskim studijima Marija Brajdić Vuković koja je kao svoju temu odabrala problem mladih znanstvenica i ostalih visokoobrazovanih žena u Hrvatskoj. Tako ona ističe da je znanstvenih novakinja u Hrvatskoj do 30 posto više od znanstvenih novaka, ali muškarci su ti koji lakše i češće ostaju na svojim radnim mjestima. Bez obzira na činjenicu da je tržište danas iznimno nesigurno, a da je doktora/ica znanosti više no što je radnih mjesta, dolazi se do izokrenute situacije u kojoj je za žene znanstvenice trenutno ambicioznije imati uz karijeru i normalan obiteljski život.
Ivana Šimek iz Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje potvrdila je činjenicu da su žene u Hrvatskoj bolje obrazovane, teže dolaze do posla, a većina zaposlenih žena ima srednju strućnu spremu. Isto tako, istaknula je uznemirujući manjak žena poduzetnica i onih u samozapošljavanju. Razlozi za ovakvu situaciju, kaže ona, brojni su: od onih socioloških preko poduzetničke neumreženosti pa sve do nepovezanosti s NGO-om. Ipak, ono što tješi, činjenica je da se sve više očeva odlučuje za roditeljski dopust ( svega 5 do 10 posto, ali trend zadnjih godina raste).
Na kraju je riječ dobila članica feminističke nevladine udruge Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje Ena Knežević koja je iznijela konkretna diskriminirajuća iskustva mladih žena na tržištu rada (projekt Radnica) i istaknula kako se mora početi kažnjavati poslodavce da bi se ovakva praksa istih iskorijenila. Uz to, osim edukacije samih žena na području uznemiravanja i diskriminacije na radnom mjestu, potrebno je educirati i same poslodavce jer učinkovitost mehanizama vlasti (inspekcije) apsolutno je nikakav. Ena Knežević inače je i članica inicijative Za rad spremne koja upravo provodi istraživanje Mladi na tržištu rada u Hrvatskoj čiji se rezultati uskoro očekuju.
Zaključak ove inače korektno odrađene i dobro osmišljene tribine pripao je publici. Tako je jedna sudionica ispričala svoje pozitivno iskustvo na tržištu rada, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, sa zaključkom kako se uspjeti može ako se uloži dovoljno truda i energije, dok je druga istaknula da je probleme s poslodavcima (govoreći konkretno o radnicama koje su ujedno i majke) moguće prevladati samoorganizacijom (vrtić na radnom mjestu) i čvrstim stavom. Treća je pak sudionica iznijela svoje međunarodno iskustvo i praksu poslodavaca u Europskoj uniji koji prema njezinom iskustvu majčinstvo i/ili fertilnost ne doživljavaju kao prepreku. Dapače, kaže ona, uviđaju kako upravo odluka za majčinstvo otvara još minimalno jedno radno mjesto.
Reklo bi se, nije sve tako crno, pozivajući se na ovakva iskustva. Međutim, ostaje činjenica da je nedopustivo isticati ih kao pravilo, a ne kao iznimku. Pohvalan je trud, upornost i tvrdoglavost radnica koje se same organiziraju i usklađuju svoje radne obveze i svoj privatni obiteljski život, ali pitamo se gdje su poslodavci i institucije vlasti koje ne smiju dopustiti da do toga uopće dođe?
