Makedonija posljednjih godina bilježi suptilnu, no sveobuhvatnu eroziju ženskih prava. Vlada uporno ustraje na metafori majke patnice (metafora koja se često rabi za samu zemlju) čiji duboko mizogini sentimenti upravo zbog svoje široke raspostranjenosti i ukorijenjenosti u društvu uglavnom prolaze neprimijećeni. Nakon početnog zadovoljstva koje je 2006. godine proizvelo uvođenje rodnih kvota i uvođenje Zakona o jednakim mogućnostima za žene i muškarce, što je u kombinaciji s poviješću jednakog tretmana iz prethodnog sistema dovelo do još viših postotaka zastupljenosti žena u određenim područjima naspram prosjeka EU, stvari su, uz izostanak javnog otpora, ipak krenule u suprotnom smjeru.
Prva naznaka da se stvari okreću na štetu ravnopravnosti žena bili su plakati i pamfleti protiv pobačaja. Stvorivši se ‘niotkuda’, jer nitko naime nije preuzeo odgovornost za njihovo raspačavanje, tijekom 2006.–2007. godina postajali su sve vidljiviji u javnom prostoru. Plakati su ilustrirali eksplicitne prikaze fetusa u maternici, kao i onih abortiranih, nastojeći time proizvesti i/ili pojačati osjećaj krivnje u žena suočenih s pobačajem.
Osuda i nekoliko gerilskih akcija koje su organizirali NVO-i i neformalne grupe usmjerene neutraliziranju negativnog utjecaja pro-life kampanje nisu uspjeli iskorijeniti propagandu koja je počela poprimati sve raznovrsnije oblike, pa je tako primjerice lansiran i internetski portal Abortus ne! Dodatni zamah pro-life kampanjama dala je i vladina kampanja za podizanje svijesti o štetnim posljedicama pobačaja. Tada nismo mogli znati da će upravo posljedice ovih materijala po javnu percepciju u ljeto 2013. godine poslužiti kao uvod dodatnim ograničenjima zakona o pobačaju.
Kampanje za povećanje nataliteta
Istovremeno, vlada je 2008. godine započela još jednu kampanju čiji je cilj bio povećanje stope nataliteta a koja se sastojala od programa povećane financijske potpore vlade za treće i četvrto dijete u obitelji – mjera koju se planiralo ponuditi samo u onim regijama s manjom stopom nataliteta za koje se ‘slučajno’ ispostavilo da su regije nastanjene uglavnom etničkim Makedoncima. Ustavni je sud ovako propisanu mjeru odbacio te se ona potom počela jednako primjenjivati na cijelu zemlju.
Televizijske reklame ove kampanje, koja traje do danas, snažno se oslanjaju na tradicionalne patrijarhalne muške i ženske uloge. U glavnim ulogama tako je mladi nezaposleni par gdje žena uvjerava naizgled nezainteresiranog muškarca da zadrže dijete jer će: ‘biti dječak i imati tvoje oči’, i još znakovitije, stariji muškarci, ‘alfa mužjaci’, što uz pozadinske snimke koje ih predstavljaju kao imućnu gospodu samouvjereno iznose priče svojih života, autoritativno tvrdeći da je “obitelj najveće blago”. Jedna od reklama ide toliko daleko da u bolnici čestita ocu na ‘ubojstvu zdravog djeteta’.
Ta je reklama zbog žestokih reakcija civilnog društva i javnosti cenzurirana i sada se u cjelovitoj verziji emitira samo noću. Kampanju je osnažilo i emitiranje TV emisije Vrijeme je za bebu, na javno financiranoj televiziji, gdje se često predstavljaju prerano ostarjeli muškarci i žene niže klase, na rubu socijalne depriviranosti, koji tvrde da je mnogo djece uvijek dobra ideja i da možda nemaju poslove, ali su sretni sa svojom djecom. No, zapravo većina njih pribjegava trećem i četvrtom djetetu samo kako bi se kvalificirala za financijsku potporu, jer rijetko dolaze do drugih sredstava preživljavanja.
Takav protuženski diskurs tradicionalno uživa veliku potporu Makedonske pravoslavne crkve. Tako je, dajući izjavu za državnu televiziju prigodom uskršnjih blagdana, mitropolit Petar iz Bitoljske eparhije ponovio stav o pobačaju kao apsolutno neprihvatljivom za Crkvu te okrivio žene za visoku stopu razvoda, i usto dodao da su žene te koje mogu ili spasiti ili uništiti zemlju, osnaživši izjavu mizoginim citatom svetoga Pavla iz Biblije. Žestoka javna reakcija feminističkih i organizacija za ženska prava potaknula je mitropolita na objašnjenje u kojemu je, naravno, dodatno razjasnio tradicionalnu ulogu žene kao roditeljice i kućanice koja mora biti podčinjena muškarcu, a opet nekako, paradoksalno, ima čak i veća prava od njega.
Posramljivanje žena kao instrument patrijarhalizacije
Usporedo sa svim ovim kršenjima prava događa se dosljedno treniranje ‘tradicionalne ženske poslušnosti’ portretirane i eksplicitno ohrabrivane u svim sferama javnog života. Počevši od ženskih političarki vladajuće stranke koje su izrazile ‘pokornost’ premijeru, naglašavanja važnosti postavljanja “obitelji na prvo mjesto” ili pak oblikovanje ideje zaposlene žene kao one koja mora ‘uravnotežiti karijeru i obitelj’ što su pitanja koja redovno dobijaju istaknute poslovne žene. No, jednako tako moglo bi se reći kako se repatrijarhalizacija ženskih uloga vrši i sustavnim ignoriranjem situacije tekstilnih radnica koje su glavne hraniteljice obitelji u nekim od istočnih krajeva zemlje, a koje rade u izrazito lošim uvjetima za plaću manju od minimalne i u pravilu su podvrgnute zlostavljanju i uznemiravanju.
Mediji također igraju važnu ulogu u širenju seksističkih i neemancipatornih praksi objektivizacije žena. U međusobnoj utrci za klikovima i prodaji oglasnog prostora, redovno pribjegavaju otvorenom seksizmu i besramnoj objektivizaciji i eksploataciji ženskog tijela. Nabijanje osjećaja krivnje ženama radi njihove seksualnosti (tzv. slut shaming) u medijima poprima radikalne oblike. Posramljivanje žena događa se naglašavanjem nepoželjnosti seksualnih ponašanja žena, pogotovo onih koja odstupaju od tradicionalnih rodnih uloga. Žene se tako posramljuje kada se oblače seksualno provokativno, kada zahtijevaju olakšavanje pristupa kontracepcijskim sredstvima ili kada stupaju u predbračne i neobvezujuće seksualne odnose. Seksualno posramljivanje žena događa se i žrtvama silovanja i drugih oblika spolnog nasilja.
Ono je pogotovo izraženo na društvenim mrežama, tako ajpopularniji hashtagovi na Twitteru često ismijavaju ili osuđuju ‘ekscesivnu’ žensku seksualnost ili promiskuitet – drolja je jedna od najčešćih trending tema, dok novinski članci često raspravljaju o ‘nemoralu’ nove generacije mladih djevojaka koje nude seksualne usluge u zamjenu za običan pametni telefon, večeru u restoranu ili nekoliko pića. Tako se umjesto pristupanja ovoj temi s ciljem da se riješe situacije najekstremnije socijalne i ekonomske ugroženosti žena radi kojih one stupaju u riskantne spolne odnose, žene dodatno posramljuje i vrijednosno degradira.
Opisane prakse koje promoviraju tradicionalnu, patrijarhalnu ideju ‘ženske uloge’ u konačnici je 2013. godine kulminiralo novim ograničenjima ženskih prava u okviru Zakona o pobačaju koji je donesen u sred ljetnih praznika i po hitnom postupku, bez adekvatne javne rasprave, kako bi se reakcija javnosti maksimalno oslabila. Ograničenja se sastoje od obaveznog pisanog zahtjeva za pobačajem, savjetovanja o mogućim prednostima očuvanja trudnoće i razdoblja čekanja od tri radna dana prije same intervencije. Među posljedicama ovih mjera moglo bi se naći odgađanje postupka, koje bi moglo dovesti do isteka zakonskog roka od 10 tjedana gestacije. Otežavanje dostupnosti pobačaja znači i dodatni teret socijalno i ekonomski najugroženijim ženama, osobito onima koje ne žive u nekoliko gradova gdje klinički centri nude prekid trudnoće, jer su izložene dodatnim troškovima putovanja.
Fronte otpora
Zakonom je također bilo utvrđeno da partner trudnice mora biti obaviješten o prekidu trudnoće. Toj su se odredbi snažno suprotstavili javnost i civilni sektor te je u konačnici povučena. Nevladine i neformalne organizacije koje se bave ženskim pravima, okupljene u jedinstvenu građansku frontu Matku, platformi za slobodan pristup sigurnom pobačaju koja organizira događanja i objavljuje novine i filmove da bi podigla svijest o posljedicama zakona, nažalost, nisu uspjele spriječiti da se zakon usvoji. Još gore, pravilnici o hitnim postupcima i netipičnim slučajevima još nisu doneseni, što ugrožava živote žena koje trebaju hitan postupak zbog unutarmaternične smrti ili anomalije ploda. Jedini usvojeni pravilnici su oni koji se tiču savjetodavnih sastanaka kojima se određuje da prije abortusa, žena mora slušati otkucaje fetusova srca i obaviti obavezno ultrazvučno snimanje.
Mnoga kršenja temeljnih ljudskih prava žena, izazvavši postupnu, ali sve veću artikulaciju gnjeva, napokon su rezultirala uspostavom Platforme za rodnu ravnopravnost u prosincu 2014., koja je ujedinila nevladine i neformalne feminističke i ljevičarske organizacije. Platforma za rodnu ravnopravnost već je uspjela osujetiti pokušaj Fonda za zdravstveno osiguranje da plaćanje porodiljnog dopusta prebaci na poslodavce (novac koji Fond kasnije namjerava nadoknaditi). Ovo nipošto ne znači kraj borbe, a izgledi svakako nisu sjajni. Međutim, nedavni studentski prosvjedi i socijalni nemiri u Makedoniji daju nadu da će, ako do njih dođe, dugo očekivane promjene konačno uzeti u obzir specifični položaj žena u društvu i na tržištu rada.
S engleskog prevela Mirna Šimat
