“Prestani me prekidati.”
“To sam upravo rekla.”
“Nije potrebno objašnjavati.”
U petom razredu sam osvojila školsku nagradu za uljudnost. Drugim riječima, dobila sam nagradu zato što sam bila pristojna S druge strane, moga brata su smatrali razrednim komedijašem. Bili smo tipično socijalizirani kao ‘mlada dama’ i ‘dečko ko’ dečko’. Općenito, lekcije o pristojnosti su rodno asimetrične. Djevojčice socijaliziramo tako da ‘okrenu drugi obraz’, da pažljivije slušaju, da ne psuju i da se odupru prekidanju drugih na načine na koje to ne očekujemo od dječaka. Drugim riječima, djevojčice općenito podučavamo da se ponašaju podređeno, a dječake da izražavaju dominaciju.
Često se nalazim u rodno mješovitim okruženjima u kojima mi muškarci upadaju u riječ. Nije da sam odlučila bilježiti te situacije iz puke znatiželje, no prilično je zaprepašćujuće koliko se to često događa. Posebno kada su u blizini i drugi muškarci.
Ova iritantna pojava ide ruku pod ruku s drugom pojavom – muškarcima koji sa ženama ne uspostavljaju kontakt pogledom. Naprimjer, konobar koji upućuje informacije i pitanja isključivo muškarcima za stolom, ili tip koji se prošlog tjedna jednostavno pretvarao da nisam dio skupine od pet ljudi (bila sam jedina žena). Nikada se prije nismo sreli i izmijenili smo jedva desetak riječi, tako da sigurno nisu u pitanju moja ne baš sramežljiva izražavanja mišljenja.
Ova dva načina postizanja dominacije u razgovoru često se zasnivaju na rodu, a tome se priključuje i ovo: žena koja govori jasno i glasno može reći nešto što izgleda da nitko nije čuo, a nakon par minuta ili sekundi to isto kaže muškarac što je popraćeno odobravanjem i grupnom diskusijom.
Nakon što sam nedavno pisala o rodnom jazu u samopouzdanju, od 10 točaka na popisu, najjače je odjeknula ona o tome čiji se govor smatra važnim. U odobravajućem odgovoru na ono što sam napisala, jedna osoba mi je na Twitteru poslala karikaturu na kojoj za konferencijskim stolom sjede jedna žena i pet muškaraca, a ispod crteža piše: “Ovo je izvrstan prijedlog, gospođo Triggs. Možda bi ga netko od prisutne gospode htio predložiti.” Mislim da ne postoji žena kojoj se ovo nije dogodilo.
Karikatura se možda čini smiješnom dok ne shvatite koliko često se ovo doista događa. I – kao u slučaju Elizabeth Warren, ili recimo, Brooksley Born – koliko dalekosežne posljedice ima. Kada još ovoj formuli dodate i rasu i klasu, učestalost ovakve marginalizacije još je veća.
Ovakvo suzbijanje ženskih glasova, kao i kada pokušavate skužiti što gdja Triggs ima na sebi, ili što pije, ili je možda rekla nešto čime je isprovocirala ovakvu reakciju, predstavlja samu bît seksizma.
Ovakvo ponašanje, prekidanje i nadglasavanje, često se događa kao posljedica razlike u statusu, no rod tu ima glavnu ulogu. Naprimjer, muški liječnici uvijek prekidaju pacijente dok govore, posebno pacijentice, no pacijenti/ce rijetko prekidaju liječnike. Ukoliko se ne radi o liječnici (dakle ženi). U tom slučaju, ona je ta koja mnogo manje prekida druge, dok nju prekidaju mnogo više. To se odnosi i na najviše pozicionirane rukovoditelje na radnim mjestima. Zaposlenici ne upadaju u riječ niti prekidaju muške šefove, posebno ako se radi o ženama (zaposlenicama); međutim, ženske šefove njihovi podređeni muški zaposlenici često prekidaju dok govore.
Prednost onomu što govore muškarci, koju podržavaju i muškarci i žene, inačica je onoga što se zove mansplaining (op. prev. skraćeno od ‘man is explaining’ odnosno ‘muškarac objašnjava’). Riječ je proizašla iz članka Rebecce Solnit u kojemu je objasnila da tendencija nekih muškaraca da svom govoru pridaju veći značaj nego govoru savršeno kompetentne žene nije univerzalna muška značajka, već “spoj pretjeranog samopouzdanja i potpunog neznanja u kojem zaglavi jedan dio muškog roda”.
Osobni primjer kojim Solnit poentira, doista je upečatljiv. Razgovarala je s jednim muškarcem na koktel-zabavi koji ju je upitao čime se bavi. Odgovorila mu je da piše knjige te mu je opisala svoju posljednju knjigu River of Shadows: Eadweard Muybridge and the Technological Wild West. Muškarac ju je prekinuo kada je izgovorila riječ ‘Muybridge’ te ju je upitao: “A jeste li čuli za vrlo važnu knjigu o Muybridgeu koja je objavljena ove godine?”. Nastavio je mljeti o tome na temelju jedne pročitane recenzije o knjizi, čak nije ni pročitao knjigu, dok konačno jedna prijateljica nije rekla: “To je njezina knjiga.” Ignorirao je prijateljicu, te je ona to morala ponoviti tri puta prije nego što je ‘problijedio’ i otišao. Ako niste žena, pitajte bilo koju ženu kakav je to osjećaj, jer nije zabavno i događa nam se svima.
Prije nekoliko godina, nakon afere s izjavom Larryja Summersa da ‘žene ne mogu shvatiti matematiku’ znanstvenik Ben Barres objavio je svoja iskustva, najprije kao žena, a kasnije kao muškarac. Kao studentici na MIT-u, nakon što je riješila posebno težak matematički problem, Barbari Barres profesor je rekao: “Mora da je to riješio tvoj dečko.” Nekoliko godina kasnije, kao Ben Barres, održao je vrlo zapažen govor i čuo je kako je netko iz publike komentirao: “Njegov rad je mnogo bolji nego rad njegove sestre.”
Posebno ističem kako je zaključio da je jedna od prednosti toga što je muškarac ta što sada “čak može završiti cijelu rečenicu, a da ga ne prekine neki muškarac.”
Događalo mi se da dečki u tinejdžerskim godinama, što je iritantno mada urnebesno smiješno, ono što oni smatraju ‘nedostatkom razumijevanja’ opravdavaju [mojom] ‘mladalačkom nerazboritošću’.
Prošlog tjedna, dok sam sjedila u kafiću, prišao mi je muškarac u 60-im godinama i pitao me što to pišem. Rekla sam mu da pišem knjigu o rodu i medijima, a on je rekao: “Bio sam na konferenciji prije par godina na kojoj je netko pričao o tome. Jeste li znali da proizvođači automobila koriste pomalo uvredljive slike žena kako bi prodali automobile? Rado bih vam pomogao.” Nakon što sam mu uz smiješak rekla da su te slike uvredljive preko svake mjere i da definitivno vrijeđaju žensko dostojanstvo, slobodu govora i ravnopravno sudjelovanje u kulturi, pobjegao je.
Nije teško shvatiti zašto toliko muškaraca ima tendenciju da pretpostavljaju da su super. To počinje u djetinjstvu i nikada ne prestaje. Roditelji prekidaju djevojčice dvostruko češće i za njih imaju strože norme pristojnog ponašanja. Učitelji potiču dječake (koji ispravno uviđaju da je upadanje u riječ obilježje dominantnog maskuliniteta) mnogo češće nego djevojčice.
Kada odrastemo, ženskom govoru se pridaje manje autoriteta i kredibiliteta. O nama se ne misli da smo sposobne biti kritičarke ili da smo zabavne. Muškarci govore više, češće i duže od žena u spolno mješovitim grupama (učionice, vijećnice, upravljačka tijela. stručni medijski komentatori i, iz očitih razloga, religijske institucije). Doista, u grupama zaduženim za rješavanje problema u kojima dominiraju muškarci uključujući odbore, povjerenstva, upravljačka tijela, muškarci govore 75 posto više od žena, što ima negativne posljedice na donesene odluke. Zbog toga, kao što su rekli istraživači, “Sjediti za stolom nije isto što i imati glas.”
Čak i na televiziji i u filmovima, muški glumci češće upadaju u riječ i dvostruko više su prisutni na ekranima slikom i govorom od svojih kolegica. To se nikako ne odnosi samo na stare medije, već se replicira i na internetu. Tematske poruke distribuirane preko listserve aplikacija koje iniciraju muškarci imaju mnogo veću stopu odgovora, a na Twitteru – ljudi retweetaju muškarce dva puta češće nego žene.
Takvi lingvistički obrasci imaju dalekosežne posljedice, a jedna od važnijih rezultira u nepravednoj dinamici u sudnici, kada protivničko ‘prepucavanje’ koje upravlja sudskim procesom i rodno obilježeno izražavanje rezultiraju time da svjedočenja žena bivaju prekidana, neprihvaćena ili prikazana kao nevjerodostojna prema maskulinim govornim normama. Sudnice također pokazuju koliko je kredibilitet i status žena slabiji, što je još dvostruko gore kada se u obzir uzme i rasa. Ako crnkinje svjedočeći u sudnici usvoje ono što je često okarakterizirano kao ‘jezik [bijelih] žena’, smatra ih se manje vjerodostojnima. Međutim, ukoliko su asertivnije, bijeli porotnici ih smatraju “nepristojnima, agresivnima, bez kontrole, i prema tome [ponovno] nevjerodostojnijima”. Šutnja je možda pristup kojim se žene nastoje prilagoditi tom dvostrukom škripcu, no šutnja vam neće pomoći kada ste svjedok/inja u sudskom procesu.
No najbolje je to što smo socijalizirani/e da mislimo kako žene govore više. Takva predrasuda ima za posljedicu da većina ljudi misli da žene zauzimaju sav prostor u razgovoru, dok su zapravo muškarci ti koji dominiraju. Lingvisti su zaključili da veliki dio popularnog vjerovanja o ženama i muškarcima s različitih planeta, u smislu govora, miješa ‘ženski jezik’ s ‘jezikom bez moći’.
Naravno, postoje iznimke koje pokazuju kakvu ulogu ima rod (a ne biološki spol). Na primjer, imam vrlo zabavno dijete koje redovito govori dok govore drugi, upada u riječ i proizvoljno mijenja teme. Kada biste pročitali transkript nekog od naših tipičnih razgovora vjerojatno biste pretpostavili da se radi o dječaku na temelju toga da takve govorne navike smatramo ‘muškima’. No, radi se o djevojčici. Ona se u govoru mnogo bolje osjeća s otvorenim izražavanjem asertivnosti i samopouzdanja od prosječne djevojčice. Teško je balansirati između toga da zadrži svoje samopouzdanje i odgajanja da bude pristojna. U svakom slučaju, pretjerane norme pristojnosti za djevojčice, od kojih se očekuje da budu primjerom dječacima,
imaju stvaran utjecaj na žene koje bi, kako stalno slušamo, trebale premašiti svoju socijalizaciju iz djetinjstva i naučiti govoriti poput muškaraca kako bi postigle uspjeh (naučile pregovarati, zahtijevale povišicu itd.).
Kada sam prvi put ovo objavila, zaista se ne šalim, prvi odgovor sam dobila od jednog korisnika Twittera, muškarca, koji me je bez trunke samosvijesti upitao: “A što bi Vi rekli kada bi muškarac rekao ove stvari Vama usred razgovora?”
Kroz socijalizaciju naučena muška dominacija u govoru je važno pitanje, ne samo u školi, nego posvuda. Ako mi ne vjerujete, sjednite tiho i pratite govornu dinamiku za vrijeme obiteljske večere, na radnom mjestu, u učionici. U školskom autobusu, na sportskim terenima, na mjestima gdje se prakticira religija. Ovo je jako izraženo i dosljedno se događa posvuda.
Ljudi me često pitaju što da uče djevojčice ili što oni mogu učiniti kako bi se oduprli seksizmu kada ga uoče. “Što mogu učiniti kada se suočim sa seksizmom? Teško je reći bilo što, posebno u školi.” Općenito, odbojan mi je pristup da bi djevojčice same trebale biti odgovorne za reakcije koje dobivaju, ali im svejedno kažem, svakodnevno vježbajte ove riječi:
“Prestani me prekidati.”
“To sam upravo rekla.” I:
“Nije potrebno objašnjavati.”
To će donijeti mnogo dobrobiti i djevojčicama i dječacima. Također i ne malom broju odraslih.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
