Haveit, grupa od četiri djevojke iz Prištine umjetnošću se bore protiv pravila “morala”, nacionalizma, diskriminacije i socijalne nepravde. Njihovi provokativni javni nastupi reflektiraju licemjerje društva i patrijarhata.
Kolektiv je sastavljen od dva para sestara, Hane i Vese Quena te Lole i Alkete Sylaj. Djeluju već nekoliko godina i izvele su mnoge performanse od kojih je najpoznatiji njihov protest protiv nestašice vode s kojom se građani i građanke Kosova susreću svakodnevno. Pranjem ručnika u fontani na trgu u Prištini željele su prikazati apsurd u kojem dok vlada nestašica vode, svaki kvart ima fontanu. Za Libelu govore o performansu na Valentinovo, motivaciji, željenoj promjeni i stanju ljudskih prava na Kosovu.
1. Vaš kolektiv buni se protiv vlasti, nacionalizma, diskriminacije LGBT osoba te diskriminacije žena u Albanskom društvu. Zašto ste se odlučile boriti kroz umjetnost?
Odluka je došla spontano jer smo bile razočarane situacijom na Kosovu. Nas smo četiri počele studirati na Umjetničkom fakultetu pa smo zaključile da kroz umjetnost možemo iskazati vlastite osjećaje, potrebe i svojevrsnu agresiju zbog poteškoća s kojima se svakodnevno susrećemo. Imajući u vidu da u našoj zemlji ima jako malo umjetničkih uličnih performansa, osjetile smo potrebu izaći na ulicu i direktno prikazati nepravdu.
2. Možete li nam reći više o Vašim uličnim nastupima? Koliko ste ih imale i o čemu se točno radilo?
Imale smo više od 17 performansa u Prištini, Tirani, Ateni, Skoplju i Stockholmu. Naši performansi govore o socijalnim i političkim problemima. Borimo se protiv diskriminacije žena, za LGBT zajednicu i protiv aktualnih političkih problema.
3. Koji performans je bio najizazovniji za Vaš kolektiv?
Priroda kolektiva je preispitivanje postojećeg stanja. Većina naših performansa su ulični nastupi na kojima provociramo i prikazujemo mnoge probleme pa nikad ne znate što možete očekivati od publike koja se nalazi ispred vas. Možda je najveći izazov bio performans koji smo napravile za Valentinovo. Naime, poljubile smo se na glavnom trgu u Prištini, objavile smo fotografije na Facebooku te smo primile više od stotinu prijetnji smrću.
{slika}
4. Možete li nam reći više o tim prijetnjama? Jesu li vas motivirale ili uplašile?
Većina prijetnji uključuje viseće konope i ekstremni muslimanski diskurs. Naravno da smo u početku bile uplašene, ali to nije utjecao na našu motivaciju da nastavimo s radom. To nas motivira i potvrdilo je našu tvrdnju, postalo je jasno gdje živimo i kako društvo tretira LGBT zajednicu.
To je zapravo i bio naš cilj. S tim performansom željele smo vidjeti kako naše društvo reagira. Poljubac nije bio zadnji performans u kojem se borimo protiv diskriminacije LGBT zajednice; imale smo još nastupa u Albaniji.
5. Osim prijetnji, policija Vas je privela na ispitivanje. Kažete da je homoseksualnost legalna na Kosovu, ali da još uvijek postoji velika stigma koja prati LGBT zajednicu. Ipak, kako je moguće da ste bile na ispitivanju zbog jednog poljupca?
Došlo je do nesporazuma. Policija nas nije ispitivala zbog toga, već smo s njima razovarale zbog ozbiljnih prijetnji smrću koje smo dobile putem socijalnih medija. Homoseksualnost je legalna, ali naše društvo još uvijek ne priznaje istospolnu ljubav. Zato smo i objavile slike s takozvanog “Dana ljubavi”. Željele smo poslati poruku i prikazati da društvo u stvarnosti odbacuje i zabranjuje istospolnu ljubav zbog “moralnosti”. Slavimo ljubav!
6. Vaš zadnji performans, Tager, bio je odgovor na Međunarodni dan žena. Koristile ste tradicionalne stereotipe o ženi domaćici i povezale ih s prikazom žene u Kanunu, knjizi u kojoj se nalaze tradicionalni albanski zakoni. Potom ste Kanun skuhale. Kako taj performans reflektira stanje ženskih prava u Kosovu?
Kuhale smo Kanun jer je to temelji tekst koji ugnjetava žene na Kosovu i u Albaniji. Mnogi naši nastupi koriste kuhinjske motive. Mi ih koristimo kako bismo promijenile njihovo značenje. Ne želimo da se na njih gleda kao na nešto karakteristično za domaćice već ih, upravo suprotno, želimo koristiti kao oružje na ulici. Instrument moći kojim ćemo prikazati nepravdu društva u kojem živimo.
Kanun je i dalje temeljna knjiga u životima nekih kosovskih obitelji, a ugnjetavanje i zanemarivanje ženskih prava njegov je dio. Upravo zato smo osjetile potrebu da ga skuhamo. Iako knjiga nema snagu kakvu je imala nekada, sama pomisao da neki ljudi još uvijek pričaju i citiraju pravila Kanuna govori dovoljno o stanju ženskih prava na Kosovu.
7. Koristeći umjetnost kao instrument za podizanje svijesti o političkim i socijalnim problemima koju promjenu želite postići?
Želimo živjeti u jednakom društvu. Želimo našim nastupima privući pozornost publike i natjerati ih da se suoče s realnošću u kojoj žive. Naš cilj je doseći trenutak gdje svi mogu slobodno živjeti u najmlađoj zemlji u Europi. Želimo da ne budu zastrašeni predrasudama te da se o problemima otvorenije govori jer je to prvi korak ka promjeni.
{slika}
8. Mislite li da su Vaši performansi, barem malo, promijenili postojeće stanje?
Teško je promijeniti stvari na Kosovu. Mi se jako trudimo da privučemo pozornost. Našim performansima postigle smo da ljudi govore o stvarima o kojima se nije pričalo, debatiraju o njima u kafićima, barovima i klubovima. Mjesto nije važno. Važno je samo da ljudi raspravljaju o specifičnim problemima kako bi se kreirali vlastita pitanja i osvijestili postojeće stanje. Tako će, nadamo se, doći do promjene mentaliteta.
Više o performansu Tager i ostalim izvedbama kolektiva pogledajte ovdje.
