Kada je Kathy pokušala potražiti medicinsku pomoć zbog abnormalno bolnih menstruacija zbog kojih se osjećala toliko malaksalom da nije bila u stanju stajati, četiri različita medicinska stručnjaka su joj rekla da je sve to “samo u njenoj glavi”. Zaključili su da se naprosto bori s tjeskobom i da možda pati od nekog ozbiljnijeg mentalnog poremećaja. Kaže da joj je njezin doktor opće prakse stalno ponavljao – “Umišljaš sve svoje simptome”.
Trebalo je devet mjeseci da Kathy dijagnosticiraju potencijalno po život opasne fibroide maternice koje je bilo potrebno kirurški odstraniti. A to se dogodilo tek kada je sama odlučila napraviti ultrazvučni pregled. Patila je od anemije, a ne od anksioznog poremećaja.
“Bila sam prepuštena vlastitoj sposobnosti da prepoznam što mi se događa i da se zaštitim”, kaže Kathy, koja ne želi da joj se objavi prezime s obzirom na osjetljive detalje medicinskih informacija koje je rekla portalu ThinkProgress. “Sa mnom su se ophodili kao da sam mentalno nesposobna, kao s mentalno oboljelom hipohondričarkom”. Izjavila je i da misli da ne bi imala isti tretman da je muškarac.
Kathy nije jedina s ovakvim iskustvom. Pacijenticama je teško uvjeriti medicinske stručnjake da ozbiljno razmotre njihove simptome – zbog čega, posljedično, neke žene oklijevaju izraziti zabrinutost o svom zdravstvenom stanju, ponajprije zbog straha da će im biti rečeno da pretjeruju. U konačnici, takva zamršena interakcija između rodnih uloga i sustava zdravstvene skrbi može ugroziti živote.
I druge žene su govorile o tome kako su se za pomoć obratile desecima liječnika zbog bolnih menstruacija, a oni bi im ponudili samo lijekove protiv tjeskobe i poslali ih kući. U ožujku je New York Times objavio kako postoji glavni razlog zašto se kod mladih djevojaka ignoriraju simptomi endometrioze. “Znala sam da nešto nije u redu kada sam imala 15 godina, ali nitko me nije slušao”, rekla je za Times jedna žena.
Taj problem se ne pojavljuje samo kada je u pitanju ženski reproduktivni sustav. Postoji dobro dokumentirani rodni jaz i kod tretmana boli. Premda žene češće pate od kronične boli – fibromialgija, naprimjer, gotovo isključivo pogađa žene – za razliku od muškaraca, velika je vjerojatnost da neće dobiti prikladnu terapiju za bol. Brojne studije su pokazale da su medicinske intervencije kontrole boli, od operacije koljena do opiodnih lijekova, rijeđe predlagane pacijenticama (ženama). Često citirana studija “The Girl Who Cried Pain” je pokazala da liječnici češće govore ženama da su njihovi simptomi psihosomatski, a taj termin je definiran kao “fizički poremećaj koji su uzrokovali ili su pod utjecajem emocionalnih čimbenika”.
To znači da je, kao u slučaju Kathy, mnogim pacijenticama rečeno da je “sve to samo u njihovoj glavi“. Prema istraživanju National Pain Reporta vođenom prošle godine, čak 90 posto žena koje pate od kronične boli smatra da ih sustav zdravstvene skrbi diskriminira. Jedna od ispitanica je rekla: “Radi se o stavu prema pacijenticama koje pate od kronične boli u stilu ‘Oh, ona je tako neurotična'”.
Ovakav pristup prema pacijenticama uklapa se u dugu povijest proglašavanja ženskog ponašanja mentalnim poremećajima. Zapravo, suvremeni stereotip kako su žene dramatične, iracionalne i lude ima svoje korijene u rodnom pristupu zdravlju.
Ako se vratimo u daleku prošlost, sve do 1900. pr. Kr., kada su drevni Egipćani histeriju pripisivali pomaknutoj maternici, ženski reproduktivni sustav bio je povezan s iracionalnim emocijama. (Termin “histerija” dolazi od grčke riječi hystera, što doslovno znači – maternica.) Od tada je pojam ženske histerije opstao, često kao metoda koja omogućava medicinskim stručnjacima da ugnjetavaju žene. (Tijekom 19. stoljeća, na primjer, žene koje su se u Viktorijansko doba pokušale pobuniti protiv rodnih očekivanja u vođenju domaćinstva bile su proglašavane histeričnima i smještane u psihijatrijske ustanove, a u nekim ekstremnim slučajevima su bile prisiljene na histerektomiju).
“Histerija” je službeno uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM – Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders) 1980. godine, a psihijatri je danas smatraju pejorativnim terminom. Međutim, u ovom kontekstu, nije teško vidjeti kako rodni stereotipi o ženskim emocijama mogu nastaviti utjecati na njihova iskustva kada pokušavaju objasniti kako se osjećaju. Ustvari, neki liječnici vjeruju da su “psihosomatski simptomi” postali suvremenim ekvivalentom “histerije” – termin koji obuhvaća tjelesne simptome koje nije moguće objasniti, pa ih se otpisuje kao neurološke.
1970-ih feministička kritika sustava zdravstvene skrbi počela je “povezivati konce” i ukazala na to kakvu ulogu ima seksizam u liječničkoj ordinaciji.
“Mislim da je to isti onaj duboko ukorijenjeni seksizam koji vidimo i u drugim područjima, kao na primjer kada se radi o nevjerovanju ženama koje su žrtve silovanja. Ne vjerujemo ženama da poznaju vlastita tijela niti da su pouzdane naratorice vlastitih života”, rekla je za ThinkProgress Maya Dusenbery, izvršna urednica portala Feministing i autorica recentnog članka o rodnim predrasudama u zdravstvenoj skrbi. “No kada se radi o zdravstvenoj zaštiti, to je doista opasno”.
Nisu sve žene uporne kao što je bila Kathy, čiji su simptomi naposljetku dijagnosticirani nakon obilazaka niza ordinacija hitne pomoći i liječnika primarne zaštite. Upravo zato što su žene socijalizirane da budu pasivne i podložne autoritetima, manje je vjerojatno da će se usprotiviti liječniku koji im govori da su svi simptomi samo u njihovoj glavi – a vjerojatnije je da će internalizirati tu poruku kako su njihovi problemi umišljeni. Zapravo, jedna novija studija je pokazala da mlade žene ponekad odgađaju traženje pomoći koja im potencijalno može spasiti život u slučaju srčanog udara, zato što strahuju da će im biti rečeno da pretjeruju.
Kao što je Sheryl Sandberg poznata po svojoj knjizi Lean In ohrabrivala žene da se zauzmu za sebe na poslu, neki zdravstveni stručnjaci i stručnjakinje žele osnažiti žene da pronađu vlastiti glas u liječničkoj ordinaciji. “To je problem koji je stalno prisutan u području medicine, i svi mi moramo osnažiti pacijentice, tako da znaju da ne moraju brinuti oko odlaska kod liječnika ili u bolnicu kada se boje da nešto nije u redu s njihovim zdravljem”, rekla je za NPR dr. Jennifer Tremmel, kardiologinja sa Sveučilišta Stanford, nakon što su objavljeni rezultati studije o netraženju medicinske pomoći kod srčanog udara mladih žena.
Dusenbery nije uvjerena da je to pravo rješenje. Ispričala je kako je pratila jednu blisku prijateljicu pri obilasku niza liječnika prije nego što su konačno otkrili uzrok njezinih tajanstvenih tjelesnih simptoma. Šest mjeseci su svi ti specijalisti njenoj prijateljici govorili da se vjerojatno radi samo o tjeskobi – bio je to proces zbog kojega se osjećala “bijesnom”. A obje su, kako primjećuje, već bile prilično osnažene feministkinje.
“To nije problem koji možemo riješiti same”, rekla je. “Tu se doista događaju dvije razine rodnih predrasuda. Postoji razina stvarne interakcije s liječnicima i medicinskim osobljem, tu se radi o nesvjesnoj predrasudi zbog koje problem brže proglase psihološkim kada su u pitanju žene. No na široj razini, postoji predrasuda u medicinskim i kliničkim istraživanjima, što znači da je žensko zdravlje premalo istraženo.”
U nedavnom članku objavljenom na portalu Pacific Standard, Dusenbery tvrdi da ti problemi moraju biti prepoznati na mnogo dubljoj razini nego što je to pojedinačno ponašanje žena. Zapravo, jedan od važnih razloga zašto ženski simptomi zbunjuju liječnike je to što istraživanja u području medicine ne uključuju njihova tijela. U klinička istraživanjima nadmoćno dominiraju muškarci, što znači da naša današnja medicinska istraživanja iskrivljuju informacije koje bi mogle biti točnije kada su u pitanju žene.
Naprimjer, sve je više istraživanja u području kardiologije koja potvrđuju da su simptomi srčanog udara kod žena vrlo različiti u odnosu na simptome muškaraca. Medicinski stručnjaci jednostavno nisu adekvatno educirani za uočavanje tih razlika – tako da žene koje su preživjele srčani udar budu poslane kući iz bolnice zato što liječnici nisu prepoznali što im se događa.
“Liječnici pokušavaju napraviti ono što misle da je ispravno, ne radi se o tome da su zli ili neodgovorni.”, kaže dr. Janice Werbinski, izvršna direktorica SGWHC-a (Sex and Gender Women’s Health Collaborative). “Rodne razlike jednostavno nisu dio liječničke obuke, a to je ono na čemu radi naša organizacija.”
SGWHC zagovara unošenje spolne i rodne perspektive u kliničku praksu. Premda su istraživanja rodno specifičnih zdravstvenih problema u zadnje vrijeme napredovala, te informacije mogle bi vrlo sporo ulaziti u medicinske nastavne programe, tako da često ne dođu do samih liječnika u tom području. Werbrinski i njezin tim vjeruju da treba puno više raditi kako bi se to znanje integriralo u medicinsko obrazovanje.
Prema Werbrinskoj, obrazovanje bi čak moglo uključiti informacije koja liječnicima objašnjavaju zašto nije konstruktivno da govore pacijenticama kako su njihovi zdravstveni problemi umišljeni – u tom slučaju žene bi mogle govoriti o simptomima koji još uvijek nisu prepoznati u medicinskoj struci. “To bi trebalo biti u kurikulumu zdravstvenih djelatnika, tako da ne zaključujemo prebrzo da se radi o psihosomatici, te da barem vjerujemo njezinim simptomima i kažemo joj da jednostavno ne znamo o čemu se radi”, kaže Werbinsky.
Dusenbery je rekla da kao mlada žena “nije bila svjesna patrijarhalnih autoriteta” sve dok nije pokušavala komunicirati sa sektorom zdravstvene skrbi. Čudi se što se o ovom aspektu rodnih odnosa ne priča više, posebno zato što mnoge njene prijateljice imaju slične priče o borbi za dijagnosticiranje svojih simptoma.” To je jedna od onih tema o kojoj čim jednom kreneš pričati, svi imaju svoje priče i to zaista otvara komunikaciju o temi koja je ljudima bitna”, kaže.
“Potrebno nam je da žene dokumentiraju svoja iskustva i podijele ih kako bi ih društvo postalo svjesno”, slaže se Kathy. “To je nešto što traje stoljećima… konverzija simptoma, histerija, samo se naziv mijenja, ali sve je isto i događa se i danas. Niti jedna žena u današnje vrijeme ne bi smjela imati takvo iskustvo.”
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
