Na ovogodišnjoj Povorci ponosa LGBTIQ osoba i obitelji u Zagrebu pojavila su se dva zanimljiva nova transparenta s tekstovima: Kapitalizam je gay friendly i Kapitalizam se ne uvlači u krevete, država da. Iako smo u posljednjih par godina u Hrvatskoj navikli da su gorljivi/e branitelji/ce neoliberalizma i slobodnog tržišta ujedno i konzervativci/kinje kada su u pitanju LGBTIQ i reproduktivna prava, ovi/e liberali/ke došli/e su podržati Povorku s transparentima koji jasno šalju libertarijansku političku poruku. Osobe koje su ih nosile ponosno su se slikale pred zaintrigiranim fotografima, slično kao i njihovi/e suparnici/e s druge strane ideološkog spektra, iz Radničke fronte. Dan nakon Povorke na jednom web portalu objavljen je i kratki tekst naslova LGBT: s pravom PROTIV fašizma i ZA slobodno tržište.
Iluzije o slobodnom tržištu
Poruke ovih transparenata tipičan su primjer (neo)liberalne ideologije, odnosno mantre o potrebi eliminacije državne intervencije u tržište, za koje se pretpostavlja da je prirodni mehanizam društva koje vlastitim, nadasve racionalnim zakonima jamči blagostanje i napredak društva u cjelini. Tržište, pretpostavlja se, je mjesto individualne slobode svih da stupaju u razmjenu i formiraju dobrovoljne ugovorne obveze, dok bi država trebala jamčiti vladavinu zakona i štititi vlasnička prava koja će osigurati ovu spontanu ekonomsku aktivnost društva. U realnosti, nema tržišta, pa tako ni kapitalizma, bez opsežne i obuhvatne političke i državne intervencije koja daleko nadilazi ovaj okvir. Kapitalistički odnosi proizvodnje imaju korijene upravo u nasilnom, nimalno slobodnom razvlaštenju seljaka, tjeranju s posjeda ili njihovom uništenju. Također, povijest kapitalističke akumulacije isprepletena je s centralnim, planskim uplitanjem države, imperijalizmom te vojno-političkom prisilom i eksploatacijom. Nadalje, kao što je pokazao David Harvey u svojem djelu Kratka povijest neoliberalizma, teorija neoliberalne države ima male veze sa stvarnošću funkcioniranja kapitalističke ekonomije. Tržište obiluje problemima kao što su monopoli i oligopoli, izbjegavanje i eksternalizacija troškova, asimetrija moći i informacija, itd. Kapitalizmu je potrebna država za slamanje kolektivnih oblika društvene solidarnosti u društvu kao što su radnički i sindikalni pokreti, za stvaranje povoljne ‘poduzetničke klime’, za socijalizaciju rizika poduzeća (npr. javno-privatna partnerstva) i druge potrebe kapitalističke klase. Jedna od njih je i već svima očita zaštita financijskog sustava i institucija spašavanjem posrnulih poduzeća i toleriranjem financijskih bankrota banaka. Korporacije i poduzeća imaju legalan i institucionaliziran pristup centrima moći gdje suodređuju u stvaranju politika u njihovom interesu.
Kapitalizam kao izvor heteroseksizma i homofobije
Tvrdnja da se kapitalizam ne miješa u naše krevete također je promašena i netočna. Pojava LGBTIQ identiteta, veza i zajednica usko je povezana uz razvoj kapitalizma i izlazak muškaraca i žena iz uvelike samoodrživih domaćinskih ekonomija na tržište slobodnog rada. S druge strane, ideologija kapitalističkog društva je utvrdila svetost obitelji kao mjesta ljubavi, bliskosti i emocionalne sigurnosti, kao osnovnog mjesta ljudske intimnosti. Ova ideologija, tvrdi John D’Emilio, proizlazi iz potrebe kapitalizma da privatizira i učini prirodnim proizvodnju radne snage, odnosno rađanje djece i njihovu socijalizaciju, gurajući ljude u heteroseksualne obiteljske jedinice, prije svega na štetu žena, ali i slobodnijih, alternativnih oblika seksualnosti i zajedništva. Ideološka sakralizacija nuklearne obitelji te sankcioniranje vanbračnog seksa temeljni su izvori heteroseksizma i homofobije. Stoga, ne bi nas trebalo čuditi da su najveći pomaci LGBTIQ pokreta unutar liberalno-demokratskih, kapitalističkih okvira poprimili oblik uklapanja unutar institucija braka, obitelji, jamčenja ljudskih prava i i jednakosti pred zakonom u javnoj i tržišnoj sferi. Aktivizam za bračnu jednakost savršeno odgovara potrebi neoliberalnog kapitalizma da privatizira materijalne, emotivne i socijalne potrebe ljudi te ih prepusti obiteljskim zajednicama. Neoliberalni zahtjevi za privatizacijom, rezanjem i smanjenje javnog sektora, uključujući obrazovanje, zdravstvo i socijalnu zaštitu ono su protiv čega bi se LGBTIQ pokret trebao boriti. Naša je borba za alternativne oblike zajedništva, za socijalizaciju kućanskog rada i skrbi za djecu, svima dostupne socijalne usluge, punu zaposlenost, itd. Ova je borba nužno antikapitalistička i antipatrijarhalna. Važnost socijalnog pitanja očituje se primjerice u činjenici da gotovo 40 posto mladih beskućnika u SAD-u čine LGBTIQ osobe. Kapitalizam s jedne strane održava heteropatrijarhalnu opresiju unutar obitelji koja vodi k izbacivanju mladih, a s druge strane razara socijalne mreže i institucije koje bi im trebale pomoći.
{slika}
Progresivno nasljeđe socijalizma
Vratimo se trenutak na spomenuti objavljeni tekst. Naime, dok se s jedne strane izražavaju ljubav kapitalizma i LGBTIQ osoba na ovogodišnjoj Povorci, također se izjednačavaju socijalizam i nacizam kao totalitaristička društva koja su progonila gejeve, lažirajući i prešujući time progresivnu narav socijalističke tradicije. Ono što se ne spominje jest činjenica da su sva društva, pa tako i ona liberalno demokratska, progonila LGBTIQ osobe, te da je bila potrebna potvrda psihijatrijske znanosti kako bi se homoseksualnost dekriminalizirala. Socijalistička Hrvatska učinila je to 1977. godine, prije većina saveznih američkih država koje se u tekstu spominju kao mjesto gdje su se počela ostvarivati prava LGBTIQ zajednice. U sovjetskoj Rusiji, dekriminalizacija je provedena odmah nakon revolucije iz 1917. godine, a imali su i prvog otvoreno gay ministra vanjskih poslova, Georgija Čičerina. Liberalna manipulacija u ovom tekstu nastavlja tradiciju izjednačavanja nacizma i socijalizma, čime se zanemaruje činjenica da su socijalizam i liberalizam prosvjetiteljske i humanističke ideologije koje dijele vrijednosti slobode i jednakosti, dok je nacizam hijerarhijska i rasno utemeljena ideologija dominacije te prevlasti jačih i ‘čišćih’. S druge strane, moglo bi se tvrditi da postoji stanovita veza između nacizma i ekonomskog liberalizma. Fašizacija i radikalizacija u društvu nuspojave su ekonomske devastacije i nesigurnosti koje nam donose periodičke krize kapitalizma.
Povorka ponosa ove godine možda nekima nije bila dovoljno jasna u definiranju toga što sve smatra antifašističkim vrijednostima, s obzirom da je autor teksta zaključio sljedeće: “Stoga jako veseli da su i naši progresivni prijatelji iz LGBT zajednice stali javno i jasno iza onoga za što se mnogi danas zalažemo, a to je napokon izlazak iz socijalizma-korporatizma u liberalnu zemlju slobodnog tržišta”. Osobno, kao član ovogodišnje organizacije, smatram da su progresivna socijalna politika te borba za očuvanje javnih dobara i usluga nastavak višedesetljetne borbe na našim prostorima za pravednije društvo te da antifašizam mora podrazumijevati i antikapitalizam.
