Proteklih nekoliko tjedana, društvene mreže preplavile su objave peticija za zaustavljanje, sada nam već svima poznatog, festivala Yulin, popraćene zgroženim komentarima, slikama mučenja i suosjećajnim izjavama. Za slučaj da ste ih propustile, radi se o festivalu koji se održava u Kini, kojem je svrha okupljanje ljubitelja psećeg i mačjeg mesa. Za razliku od mnogih mojih Facebook prijatelja, kad pomislim na to, mene ne prođe jeza – čak bih mogla reći da nisam nešto posebno iznenađena.
Da, naravno da me zgraža pomisao na festival na kojem se muče, ubijaju, a zatim i jedu životinje. Međutim, moje zgražanje ne odnosi se samo na pse i mačke, već i na sve ostale životinje – iliti, ja sam jedna od onih ‘čudnih’ – ne samo da sam vegetarijanka, nego sam veganka. Jedna od onih naviknutih na pitanja poput: ‘Pa zašto? Što vi uopće jedete? Koliko je to uopće zdravo? Ajme, pa tko bi htio takav život pun odricanja?’
Kako bi mogli normalno funkcionirati u svakodnevnom životu, većina vegana/ki i vegetarijanaca/ki brzo otupe na patnju koju za razliku od većine percipiraju svugdje oko sebe, a ne samo kada se govori o psima i mačkama. Jednostavno ne bi mogli živjeti kad bi nekoliko puta dnevno počeli plakati i govoriti o mekom, žutom piletu od kojeg je nastao nečiji ručak, tome koliko je godina to pile moglo živjeti, a koliko tjedana ili mjeseci iznosi prosječna dob peradi u mesnoj industriji. Zatim, na koji način je pile provelo svoj kratki život, što su mu sve radili. Detaljan opis njegovog živčanog sustava i načina na koji osjeća bol, te na kraju, na koji način je ubijen. To je samo onaj suosjećani dio. Tu je i prilično intrigantan opis (ne)higijenskih uvjeta u kojem se odbija obrada mesa, nakon kojeg još dolazi do raznih malverzacija sa nepravilnim skladištenjem, promjenama roka trajanja i slično. Najviše zbog vlastitog psihičkog zdravlja, većina vegana i vegetarijanaca ne govore o tome (osim kad ih sami pitate), ali ih se svejedno, kao i sve ostale pripadnike i pripadnice marginaliziranih skupina kao što su npr. LGBTIQ+ osobe, smatra agresivnim i napadnim, neovisno o tome jesu li sami/e aktivisti/-kinje ili ne.
Upravo ta sveprisutnost patnje na koju otupimo jest razlog zašto se ni emotivno niti putem peticije, nisam uključila u sveopći linč Yulina. Nemojmo se zavaravati, cijela ova priča otišla je puno dalje od toga da je ‘pas čovjekov najbolji prijatelj’ – ‘oni nisu normalni, potpuno su drugačiji od nas, prljavi su, luđaci, treba ih sve pobiti’ izgovoreno je i napisano je u brojnim komentarima mnogo više puta nego ‘jadni psi’.
Da, postoji razlog zašto je Yulin grozan, a naš uobičajeni sendvič nije, ali on nikako ne leži u milijunima puta spomenutom ‘razlogu’ da su ‘neke životinje stvorene za to da budu hrana, a neke nisu’ (digresija: moram primijetiti da se mnogo izrazito nereligioznih ljudi poziva na neko izvanjsko stvaranje – evolucija nema nikakve veze s tim jer se psi i mačke anatomski i fiziološki značajno ne razlikuju od drugih životinja koje svakodnevno jedemo).
Čitajući komentare na portalima, našla sam na jedan koji doslovno kaže ‘ti psi pate, osjećaju bol, krave i svinje ne pate.’ Takav komentar je, ako ništa drugo, nedostatak osnova biologije. Unatoč trudu mesne industrije da njihove reklame prikazuju “slobodne” životinje po pašnjacima, snimke klaonica često izlaze u javnost. Danas se zaista ni jedna odrasla osoba ne može izvući na neznanje, svima nam je potpuno jasno kojim putem ćevapi dođu na stol.
Razlog tome leži u kulturnim obrascima na koje smo navikli. Psihologiju jedenja mesa detaljno je opisala psihologinja Melanie Joy u svojoj doktorskoj disertaciji, kasnije objavljenoj u obliku prilično poznate knjige intrigantnog naslova “Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave“.
Odgovor je skriven u otprilike istim razlozima kao i to zašto netko jede pse, a netko drugi se zgraža nad zapadnim jedenjem krava i svinja. Svako društvo sebi definira što je ‘normalno’ ili točnije ono što je prihvatljivo, u svemu, pa tako i u jedenju. Svako društvo onda prema tome kreira percepciju jestivih i nejestivih životinja. Gledano iz perspektive obrazaca ponašanja to nimalo ne razlikuje od toga koji je uobičajeni, prihvaćeni ili ako hoćete, ‘normalni’ način pozdravljanja.
Na individualnoj razini, navika ovdje igra veliku ulogu. Svima nam je dobro poznato da svaka promjena zahtjeva prilično velik osobni napor. Kad te promjene zahtijevaju odstupanje od uobičajenog društvenog ponašanja, to je još i teže – naša osobna promjena životnih navika u kojima odustajemo od podupiranja industrije mučenja i ubijanja životinja obično rezultira naporima naše okoline ‘da nas vrati na pravi put’, budući da ponašanje koje odstupa od uobičajenog dovodi u pitanje društvenu normu, nepogrešivost i nužnost uobičajenog, zar ne?
{slika}
Postoji razlog zašto mi mislimo da je Yulin grozan, a naš uobičajeni sendvič nije. On leži u ogromnoj dobiti mesne industrije (koja se nekim manjim djelom zatim ulaže u marketinške kampanje koje prikazuju sretne životinje na pašnjacima), konformizmu i tome što nekoliko objava na Facebooku ne zahtjeva apsolutno nikakav osobni angažman.
Unatoč svemu tome, ja želim biti optimistična pa razmišljati ovako: netko je, možda, zgražajući se nad Yulinom, shvatio ili shvatila da zapravo radi istu stvar i odlučio ili odlučila promijeniti svoj način života. Jasno mi je da će uvijek biti više onih koji će se satima truditi argumentirati zašto se njegov hamburger i Yulin ne mogu izjednačiti, ali, s obzirom na računicu da jedna osoba u svom životu pojede prosječno 7000 životinja, individualna promjena nipošto nije uzaludna.
Uostalom, na globalnoj razini, sve nas je više. Baš danas, jedna moj Facebook prijatelj naveo je ova dva sukobljena mišljenja i svoju promjenu razmišljanja:
“Nekad sam mislio ovo: “Kad bi klaonice imale staklene zidove, svi bi ljudi bili vegani.” – Linda McCartney … a sad mislim ovo:
“Kad bi klaonice imale staklene zidove, neki bi i dalje besramno jeli svoj hamburger ne mareći ni za što drugo.” – dr. Steven Best.”
Ja se još uvijek nadam da je McCartney u pravu.
