U zemlji gdje je feminizam još uvijek koncept koji izaziva kontroverze, mlada generacija trendseterica ispisuje u modi, fotografiji i blogosferi nova pravila stila, seksualnosti i prikaza žena u suvremenoj Rusiji.
Za mladu generaciju Ruskinja, popularnost feminizma je u porastu: feminizam ne predstavlja samo riječi i koncepte nego i izgled. Mlade žene – na fotografiji, u modi, na filmu i u medijima – ispisuju nove definicije seksualnosti; pionirke su ženskog pogleda i pričaju vizualne priče suvremene ženstvenosti u Rusiji.
Rusija je čak i u 21. stoljeću zemlja čelično snažnih i staromodnih rodnih stereotipa. Udaja je još uvijek najveće postignuće, žena bez djece je stigmatizirana, a čak i žene koje su vrlo uspješne u svojoj profesiji često će izjaviti: “Ja sam djevojka, ne želim donositi odluke, želim nositi haljinu”. Pojam feminizma društvo odbacuje kroz cijelu povijest njegova postojanja, ali on do nas sada dolazi putem drugog medija – putem računalnog ekrana. Generacija koja odrasta on-line ne može ostati imuna na vidljiv pomak u rodnim ulogama i postaje dio novog vala feminizma: mlade žene koje mnogo pozornosti posvećuju imidžu i vladaju webom.
U SAD-u i Europi novi ženski pogled već ima svoje zvijezde: Petru Collins i njene priče o sazrijevanju u predgrađu, Arvidu Byström koja na svojim fotografijama žarkih boja preispituje stereotipne prikaze tijela, Valerie Philips i njene portrete tinejdžerki, Linu Scheynius s njenom gotovo eksplicitnom senzualnošću. Svijet koji stvaraju te umjetnice često je izgrađen na referenciranju tinejdžerstva i estetici djevojaštva, americani i pokretu Riot girrrl, a fotografije obično imaju ugođaj sanjivo zrnatog 35 milimetarskog filma. Ruske pionirke ženskog pogleda morale su krenuti iz druge točke. Njihove fotografije su hladnije, odraslije i senzualnije, boje su prigušene, ambijent je filmski, ali bez mirisa kokica – protkan veličanstvenim spokojem Bergmana ili Antonionija.
Žanr predvodi skupina fotografkinja koje su svoje karijere započele u modi. Redizajnirale su modne editorijale mijenjajući ulogu žene iz objekta žudnje u aktivan lik u vizualnom narativu. Crpile su inspiraciju iz radova suvremenih majstora poput Vincenta van de Wiljngaarda i Vivienne Sassen i unosile svoja jedinstvena iskustva stečena kreativnom evolucijom u Rusiji. To je bila okolina koja njihove umjetničke ambicije nije prihvatila široke ruke, nego im je diktirala kako da izgledaju, kako da se oblače, kako da se ponašaju, što da razotkriju i što da sakriju. Njihova djela nastoje transformirati vanjski svijet i u isto vrijeme predstavljaju vizualan prikaz unutrašnje emancipacije.
Rođena i odrasla u Moskvi, Maša Demjanova radila je kao producentica na editorijalima prije nego što je u ruke uzela fotoaparat. Bilo da se radi o testnim fotografiranjima modela u New Yorku ili Los Angelesu, ili o intimnim portretima prijatelja u moskovskim stambenim četvrtima, njene fotografije nadilaze estetiku svakodnevice. Djevojke, iako divne, rijetko se doimaju lijepima – one su, pomalo kao i sama fotografkinja, tjeskobne, ali ispunjene unutrašnjom snagom.
Dramatična kompozicija, mnogo svjetla i intenzivne emocije u radovima Kristine Abdejeve, elementi su iz svijeta kinematografskih remek djela, a ne sa stranica ženskih časopisa. Ona svoje junakinje slijedi kroz scenografiju koja oduzima dah: šume, noćne ulice i monumentalne gradove. Staze kojima kroče nikada nisu ravne: one su izgubljene djevojke bez želje da budu pronađene, istovremeno su nježne i snažne, sanjive i samosvjesne.
Anastasija Ivanova po uzoru na Ryana McGinleya u svojim djelima bilježi povezanost s divljinom. U obnaženosti na njenim fotografijama nema seksualnih aluzija, ona predstavlja povratak praiskonskom, stvarnom, potpunom stanju. Mogla bi predstavljati unutrašnju nagost veze koja potpuno zaokuplja pozornost pojedinca, ili pak čin: fizičko svlačenje pod mračnim nebom ruskog Sjevera.
Čak i klasični editorijali za modne časopise prolaze kroz makeover. Prvi ruski feministički ženski časopis, Wonderzine, pokazuje da se u modi radi više o eksperimentiranju s vlastitim izgledom, nego o tome da izgledamo lijepo kako bismo zavele muškarca. Njihovi editorijali umjesto fotomodela predstavljaju obične žene i istražuju koncepte dobi i doživljavanja vlastitog tijela. Preporučuju se zlatan ruž za usne i ogromne vrećaste traperice.
{slika}
Međutim, ne biraju sve umjetnice izgradnju svjetova. Umjesto da svoje ideje o ženstvenosti odvoje od konteksta vremena i prostora, nove generacije žena koje se bave dokumentarnom fotografijom objeručke ga prihvaćaju. One proučavaju društvene okolnosti i istražuju demografske promjene kako bi definirale mjesto žene u suvremenom društvu.
Lilia Li-Mi-Yan, fotografkinja rodom iz Turkmenistana, nije odabrala jednostavan pristup problematici suvremene ženstvenosti. U svom projektu Female Prison fotografirala je zatvorenice iz jedinog ženskog zatvora u Armeniji. U oronulom ambijentu koji više podsjeća na pansion nego na zatvor, te žene nastoje zadržati ono što za njih znači biti ženom: šminku, odjeću, mali ukrašeni kutak uz krevet. U ostalim svojim projektima Li-Mi-Yan je istraživala i koncepte ljepote i zrelosti i svakodnevne samonametnute transformacije pomoću šminke.
Nadja Sablin, rođena u Sovjetskom Savezu i odrasla u Sjedinjenim Državama, iskoristila je svoje međunarodno iskustvo i izgradila snažne narative usredotočene na žene s obje strane Atlantika: dirljivi portreti njenih ostarjelih strina u ruralnoj Rusiji ili intimna priča o sestrinstvu koje premošćuje različite zemlje i generacije.
{slika}
Dokumentaristička fotografkinja Olja Ivanova otkriva malo kome znane ruralne zajednice diljem Rusije i bilježi živote stvarnih žena u zabačenim selima i gradićima. Njen stil i odabir kadra izazivaju dojam klasičnih portreta, a žene na njenim fotografijama – različitih dobi, porijekla i profesija – često su portretirane u svojoj najboljoj odjeći. Gledište Ivanove nikad nije pokroviteljsko, a njene fotografije istovremeno su duhovite i iskrene.
Možda ćete se zapitati: zašto su te fotografije i priče značajne? Po čemu se razlikuju od onih koje proizvode muškarci? Svaka od spomenutih fotografkinja vjerojatno bi ponudila svoj odgovor. Jednom sam o tome razgovarala s Petrom Collins koja je rekla: “Ono što je iza fotoaparata jednako je značajno kao i ono što je ispred njega. Mislim da fotografi mogu shvatiti žensku seksualnost, ali mnogo se toga može reći o tome na koji način fotografkinje snimaju žene u odnosu na to na koji ih način snimaju fotografi”. Kada sam Mašu Demjanovu upitala o njenoj primjeni ženskog pogleda, mrtvo-hladno je odgovorila: “Pa moram. Ja sam žena, a takav je i moj pogled”.
U svakom kutku svijeta umjetnosti, glasovi i gledišta žena nisu dovoljno zastupljeni. Ako je, kada se redefinira muževnost, najznačajnije upravo ono što je prikazano na slici, u slučaju ženstvenosti bi u središtu pozornosti trebala biti autorica. Nova generacija umjetnica pomiče granice i istražuje mogućnosti, nudeći djevojkama dozvolu da rade ono što bi htjele raditi: oblačiti se u lijepu odjeću i svlačiti, stvarati i uništavati, tražiti i gubiti, lutati šumom i osvajati gradove – kako bi bile i postale ono što jesu.
Prevela i prilagodila Petra Kos
