Ima nešto osobito američko u kazalištu. Svojim proždrljivim sjajem, istovremeno funkcionirajući kao koloseumi i megacrkve, okupljaju mase na štovanje jedne od najsvetijih američkih religija – kina. Ali, 23. srpnja, kazalište u Lafayetti u Louisiani je bilo dom još jednoj američkoj, mnogo mračnijoj, tradiciji: masovnom oružanom napadu.
Revolveraš, John Russell Houser, je svojim pištoljem kalibra 0.40 ubio dvije žene iz publike: Mayci Breaux, dvadesetjednogodišnju studenticu na Louisiana State University u Euniceu i Jillian Johnson, koju opisuju kao “jednog od najkreativnijih umova u Lafayetti – slikaricu, glazbenicu, obrtnicu, suprugu, majku i prijateljicu”. To je u posljednjih godinu dana bila osma masovna pucnjava u Louisiani koju je obilježilo krvoproliće, bilo od strane policije ili od strane civila. Kao što je Christopher Ingraham napisao za Washington Post, “ove godine je bilo 18 masovnih pucnjava u travnju, 39 u svibnju, 41 u lipnju i zasad 34 u srpnju – a mjesec još nije ni gotov”.
Ako je ovo zabrinjavajući uzorak, ono što je jednako tako rastužujuće je naša tendencija da ove tragedije opišemo kao “neshvatljive” radnje. U posljednjem tjednu, ovo je bila dominantna teza o pucnjavi u Lafayetti u vijestima i komentarima na Twitteru, s komentarom guvernera Louisiane, Bobbya Jindala, za Today o tome kako “nikad nema razloga za ova neshvatljivo nasilje”. Fraza “neshvatljiva tragedija” je postala trend na MSNBC-u, CNN-u i u Guardianu; čak je i glavni izvršni direktor Universal Picturesa upotrijebio tu frazu prilikom izražavanja sućuti žrtvama i njihovim obiteljima.
Ali malo toga je neshvatljivo u radnjama Johna Russella Housera. Iako su ga vijesti opisivale kao “bezrazložnog ubojicu” i “skitnicu”, Houser je bio dobro poznat po svojim radikalnim anti-feminističkim pogledima na svijet. Bivši radijski voditelj, Calvin Floyd, tvrdi da je ekstremizam Housera činio savršenim gostom – i zbog toga ga je često primao u emisije. Floyd je rekao Washington Postu: “bio je protiv abortusa. Tog se najbolje sjećam. Rusty se nije slagao s pravima žena. Protivio se tome da žene imaju pravo glasa i oko čega”.
Još je alarmantnije to kako su njegovi stavovi utjecali na njegove interakcije sa suprotnim spolom, budući da je Houser imao povijest obiteljskog nasilja. Godine 2008. su Houserova žena i kćer zatražile zabranu približavanja, pozivajući se na ekstremno nepravilno ponašanje i to da je “provodio nasilje nad obitelji”. Njegova ga se žena toliko bojala da je uklonila sve oružje iz njihovog doma.
Njegov zabilježen bipolaran poremećaj treba biti primljen na znanje, ali isto tako treba primiti na znanje i to da je publika u koju je pucao publika koja je gledala film Amy Schumer – Trainwreck. Veoma popularni viralni video zapisi Amy Schumer iz njene TV emisije su zaslužni za njezinu etiketu “feminističke ikone” i “sveobuhvatne aktivistice za rodnu ravnopravnost“. (Možda se ne slažete). Što je onda tu neshvatljivo oko toga da čovjek koji ima povijest nasilja nad ženama i koji je javno govorio o svojim mizoginim stavovima – na radiju – puca u kinu (koje prikazuje film u kojem glumi feministička ikona i kojeg je feministička ikona napisala) u publiku koja je bila većinsko ženska? Ništa.
Nažalost, Houser si je oduzeo život prije nego što ga je bilo moguće privesti pa je nemoguće sa sigurnošću znati što mu je bilo u glavi. Polovica ljudi koja čita ovaj članak si govori “Hej, ti blesavi feminacistu/kinjo! Ne možeš to dokazati!”. Ali nedostatak dokaza nije spriječio to da Mohammad Youssuf Abdulazeez koji je pucao u Chattanoogi brzo bude etiketiran kao terorist zbog svog muslimanskog podrijetla, uz, istovremeno, pripisivanje jasnih fundamentalističkih motiva njegovim zločinima. Kako god, nismo željni na isti način pretpostaviti da djela Johna Russella Housera na kraju možda i nisu toliko “neshvatljiva”.
I dok ovo može biti zbog ponavljajućeg uzorka terorizma u SAD-u, islamski terorizam je daleko manje opasna prijetnja od naše domaće uzgojene epidemije – nasilja nad ženama. Kako je moja kolegica iz The Daily Dota, Amanda Marcotte, istaknula u članku za Slate, “muškarci u SAD-u ubijaju žene toliko često da to više nije vrijedno ni izvještavanja”. Nadalje, Alanna Vagianos za Huffington Post piše o jezivoj statistici: “broj američkih trupa ubijenih u Afganistanu i Iraku između 2001. i 2012. je iznosio 6.448. Broj Amerikanki koje su ubijene od strane trenutnih ili bivših muških partnera tijekom tog istog vremena je 11.766“.
Ako vam se 11.766 čini kao mnogo, što mislite, koliko je ljudi – i muškaraca i žena – ubijeno od strane islamskih ekstremista od 11. rujna? 1.000? 6.000? Ne, samo 26 ljudi, manje od domaćih bijelih pucača i ni 0.01 posto žena koje su ubijene u sklopu obiteljskog, partnerskog nasilja. Taj raskorak je možda šokirajući, ali to nas ne treba čuditi. Da, Amerika je dobra u odgajanju domaćih terorista, ali je posebno dobra u odgajanju muškaraca koji za mete uzimaju žene. Od Teda Bundya do Elliota Rodgera, mizoginija ubija.
Slučaj Rodger je posebno osvijetlio to da pogrešni stavovi o ženama mogu biti motivacija za masovno nasilje. Dok guverner Jerry Brown pucnjave u Isla Visti naziva “neshvatljivom tragedijom”, to teško odgovara značenju “učinjeno je ili se događa bez razloga” i više znači “događa se bez razloga o kojem bi mi htjeli raspravljati“. Aktivan na polju prava muškaraca i forumima za pick-up umjetnike, Elliot Rodger je na internetu ostavio značajno dug mizoginičan trag.
U posljednjoj video poruci, objasnio je da će njegova djela pokazati kako je “istinski alfa mužjak”. Opisujući život pun “usamljenosti, odbacivanja i neispunjenih želja zbog djevojaka kojima se nikada nije sviđao”, žalio se da je na fakultetu, ali i u trenutku snimanja poruke, još uvijek bio djevac – nikad nije čak ni poljubio djevojku. “Ne znam zašto vi cure ne mislite da sam privlačan, ali sve ću vas kazniti zbog toga” obećao je. “Na Dan odmazde, ući ću u kuću najprivlačnijeg sestrinstva na UCSB-u i zaklat ću svaku razmaženu, umišljenu plavu drolju koju unutra vidim”.
Zašto mit o tome da su ta ubojstva nelogična – i, stoga, nedostojna analize – , unatoč činjenici da su ove pucnjave sve samo ne neshvatljive, ostaje? To je zato što, koliko god se bojali suočiti s nasiljem kojeg su počinili Rodger i Houser nad nedužnim mladim ženama (i muškarcima), još se više bojimo uočiti da se destruktivne ideje koje su ih motivirale mogu povezati s američkim kompleksom bijelog muškarca – ili kontrolom oružja.
Kad Nacionalna udruga za oružje nazove masakr iz Newtowna u Connecticutu “neshvatljivim i strašnim”, to nije od šoka zbog gubitka nevinih života. NRA se, zbog smrti dvadesetero djece i šestero odraslih u Sandy Hook Elementary School, suočavala s prijetnjom povećanja kontrole nad oružjem. Pozivajući se na neshvatljivost ubojice, organizacija zapravo govori: “Hej, nemojte kriviti nas!”.
Mit o neshvatljivim masovnim ubojstvima, stoga, funkcionira na način da se preko “mentalnih bolesti” odvlači pozornost od rasprava koje bi se zapravo trebale voditi. Kao što je Arthur Chu istaknuo za Salon, radi se o jednostavnom bijegu iz zeznute situacije. Chu piše: “Postoji statistika koja pokazuje da velika većina ljudi koji počine nasilje nemaju dijagnozu mentalnih bolesti i, obratno, ljudi koji imaju mentalne bolesti će puno prije biti žrtve nego počinitelji nasilja”. Ali Chu tvrdi i da je pripisivanje nasilja mentalnim bolestima potpuno nepotrebno: “Masovne ubojice najčešće nisu previše sramežljive oko motiva koji stoje iza njihovih djela”.
Kao u slučaju Elliota Rodgera, ne moramo se zapravo pitati što je prolazilo kroz glavu ovom poremećenom čovjeku – mi to već znamo. Umjesto da nastavljamo s postavljanjem krivih pitanja, možda bi trebali pitati kako je uopće hodajuća buduća katastrofa došla do oružja.
Što više promatramo osnovne činjenice, jednostavnije je uočiti da dugotrajni problem oružja u Americi nije neshvatljiv – dapače, zapravo je u potpunosti shvatljiv.
Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin
