Problemi žena u Bosni i Hercegovini koje su se odlučile formirati obitelji su brojni. Počinju još na razgovorima za posao, gdje je već godinama uobičajena praksa da potencijalni budući poslodavac pita (isključivo) žene o njihovom bračnom statusu i namjeri da imaju djecu, nastavljaju sa strahom od dobivanja otkaza ili degradiranja po funkciji i plaći, a kulminiraju nejednakim porodiljskim naknadama po različitim kantonima, piše Diskriminacija.ba.
Prije nego što potraže pomoć advokata, žene koje su pretrpjele diskriminaciju na radnom mjestu nerijetko se obraćaju ženskim organizacijama, potvrđuju nam Vildana Džekman i Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.
“Žene su nam se obraćale za pravne informacije u kontekstu ulaganja žalbe i podnošenja tužbi kod diskriminacije pri ostvarivanju prava na rad ili pri apliciranju za posao u toku trudnoće. Izdvojile bismo slučaj visoko obrazovane, ekonomski nezavisne žene koja je potražila našu podršku nakon što je doživjela direktnu diskriminaciju na razgovoru za posao u državnoj službi BiH. Predstavnik institucije je tijekom intervjua prokomentirao kako ‘njemu nisu potrebne žene sa stomakom’, aludirajući na njeno poodmaklo drugo stanje. Kroz naš rad i svakodnevne razgovore s mladim ženama, primijetile smo da po pravilu izražavaju bojazan za formiranje porodice i ostvarivanje potomstva, svjesne da njihova prava nisu zaštićena i da njihovi budući poslodavci neće imati sluha za zaštitu reproduktivnih prava i pravo na porodiljske naknade”, ispričale su Džekman i Hadžihalilović, dodavši da su žene koje su im se obraćale zbog povrede prava na radnom mjestu, upućivale na službe besplatne pravne pomoći, poput Fondacije lokalne demokracije i Centra za pravnu pomoć ženama Zenica, Prava za sve i Vaša prava.
O pitanjima zaštite zaposlenica koje se odlučuju na formiranje porodice, u sjeni donošenja novog Zakona o radu FBiH koji je stupio na snagu 20. kolovoza, Diskriminacija.ba razgovarala je s odvjetnicom, stručnjakinjom za radno pravo i članicom Inicijative F5 za zastupanje i zagovaranje prava i osnaživanja žena, Dinom Duraković.
Promjena koju novi Zakon donosi je to što je u njemu, za razliku od prethodnog, jasno definirano da poslodavac ne smije postavljati pitanja koja se ne tiču direktno radnog odnosa, da bi na osnovu saznanja o privatnom životu buduće radnice donio odluku o njenom zapošljavanju.
“U novom Zakonu o radu izričito je propisano da poslodavac tijekom razgovora za posao ne može tražiti od radnice ili radnika podatke koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom, što uključuje i podatke koji se tiču bračnog stanja i porodičnih obaveza. Dovođenje žene u neravnopravan položaj po ovom osnovu predstavljalo bi diskriminaciju, koja je sada sankcionirana novim Zakonom, te predstavlja osnovu za podnošenje tužbe od strane radnice. Ovo svakako predstavlja pomak u odnosu na važeći Zakon u kojem nije bilo takve izričite odredbe. Ipak, ne treba očekivati da će se praksa radikalno promijeniti samo zato što sada postoji zakonska odredba koja ovakvo ponašanje sankcionira. Ono što žena na razgovoru za posao može napraviti u slučaju da joj takva pitanja budu postavljena je da pita u kakvoj su vezi takva pitanja s poslom za koji se prijavila i da li od njenog odgovora zavisi dobivanje takvog posla. Ne kažem da takav stav ne može proizvesti kontraefekta. Ali mislim da je vrijeme da žene počnu na takvu vrstu diskriminacije, što ovakva pitanja svakako jesu, reagirati i agresivnije zahtijevati zaštitu svojih prava ako smatraju da su dovedene u neravnopravan položaj zbog svog obiteljskog statusa”, kaže Duraković za portal Diskriminacija.ba.
Promjena Zakona o radu u cjelini, međutim, ne donosi veću zaštitu trudnica i porodilja na radnom mjestu.
Stari Zakon o radu o zaštiti trudnica i porodilja govorio je uglavnom u smislu osiguranja dužine porodiljskog odsustva, a propisivao je i da poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, zbog tog stanja joj otkazati ugovor o radu ili je rasporediti na druge poslove.
Sve zakonske odredbe, ipak, vrijedile su za trudnice koje su imale važeći ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
“Stari Zakon nije ništa govorio o prestanku ugovora s trudnicama koje su zaposlene na određeno vrijeme, iz čega je proizlazilo da ako ugovor o radu na određeno vrijeme ističe za vrijeme trudnoće radnice, poslodavac nema obavezu da joj takav ugovor produži. U praksi je zbog toga bilo vrlo uobičajeno da poslodavci ne produže ugovore o radu na određeno vrijeme zaključene s trudnicama ili porodiljama. Novi Zakon o radu na isti način regulira ovo pitanje, dakle zaštita trudnica od otkaza postoji samo u slučaju da su zaposlene na ugovor o radu na neodređeno vrijeme”, ističe naša sugovornica.
Zahvaljujući neadekvatnoj zaštiti trudnica i porodilja, neproduženje ugovora o radu na određeno vrijeme je najčešći oblik prestanka radnog odnosa s trudnicom/porodiljom, dodaje, a u nekim sektorima je situacija lošija od drugih.
“Moglo bi se reći da su sektori u kojima su radnice manje plaćene i rade na poslovima koji ne zahtijevaju posebne kvalifikacije (npr. trgovina) više podložni ovakvoj praksi”, kaže Dina Duraković. A budući da novi Zakon na isti način definira zaštitu žena koje su formirale porodicu, teško je očekivati da će ova praksa biti promijenjena.
