“Stajati iza sebe, činiti ono što želim i pomagati drugim ženama – moj je način borbe protiv kulturalnih i rodnih stereotipa”, odgovorila je Sarah Ahya na pitanja studentica nakon održanog govora članovima/cama Parlamenta zahtijevajući od njih da ukinu uhićenja djece.
Najiritantnije pitanje koje mi ljudi neprestano upućuju je: “Kako su ti roditelji to dopustili?”
Nikada ne odgovaram na to pitanje, samo zurim i promatram njihovu reakciju. Ponekad ljudi koji postave to pitanje kažu: “Oh, ti nisi poput drugih!”
Namrštim se, jer njihova reakcija nije onakva kakvoj se nadam, ali je najčešća. Jednostavno, ja sam žena s Bliskog istoka. Rođena sam i odrasla u Iraku, a sada živim u Australiji. Iz nekog razloga, čini se da ljudi ne mogu shvatiti kako su moji roditelji ‘dopustili’ da provedem mjesec dana u SAD-u s 20 stranaca ili kako će mi ‘dopustiti’ da živim godinu dana u Kolumbiji. Ili da sama putujem po Australiji.
Nikada nisam previše razmišljala o tom pitanju. Premda se, naravno, moji roditelji brinu (i previše) zbog mojih putovanja, nikada me nisu sprječavali da radim stvari koje želim. Ljudi često pretpostavljaju (a to me beskrajno frustrira) da dolazim iz opresivne kulture koja mi zabranjuje da donosim odluke. No, ne mogu se sjetiti da se moj otac ikada suprotstavio odlukama koje sam donijela u vezi vlastitog života. Čula sam ljude koji govore da moj otac nije sretan zbog toga što studiram. No, baš suprotno, on je bio taj koji me je ohrabrivao da slijedim svoju strast prema novinarstvu.
Rođena sam u obitelji snažnih feministkinja. Moje tetke, moje bake i oboje roditelja uvijek su me podržavali i podsjećali me da kakva god prepreka da se pojavi, ne bih trebala ustuknuti, ne bih se trebala obeshrabriti i, što je najvažnije, nikada ne odustati. Naučili/e su me da svoj pristanak i svoj stav o onome što me se tiče trebam svakodnevno vježbati.
“Nitko te ne može natjerati da učiniš nešto što ne želiš i nitko te ne može zaustaviti da činiš ono što želiš”, uvijek mi je govorila moja baka.
Moja baka je najpoznatija i najcjenjenija glumica u Iraku. U karijeri koja je trajala preko 40 godina, oblikovala je ženske uloge u kazalištu i na televiziji u Iraku. Bila je prva mandaneistička glumica u Iraku. Mandaenizam je drevna i manjinska religija u Iraku i Iranu kojoj pripada moja obitelj.
Moja majka je prva (žena) predsjednica najveće mandaenističke organizacije u Australiji i na svijetu.
Jedna od mojih teta još uvijek živi u Iraku, posvećena je dovršavanju svog doktorata iz veterinarstva. Nakon što je to naumila, nema tog rata ni ISIS-a koji bi je mogli zaustaviti.
Moja druga teta je u mladosti oboljela od paralize te zbog svojeg invaliditeta nije mogla ići u školu, pa je samostalno završila programe osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Od svoje braće je učila o biznisu, od jedne sestre o inženjerstvu, od druge o prirodnim znanostima. Osim toga, bila je najomiljenija kuharica u gradu i uvijek se željela udati. I doista se udala.
Ove žene su mi pokazale da imati velike ambicije nije nešto loše, kako biti uporna ne znači biti gruba prema drugima te da me odbijanje ne treba obeshrabriti već motivirati da si postavim još više ciljeve.
Živeći u Australiji, mislila sam da će rodni stereotipi s kojima se suočavaju žene na Bliskom Istoku ovdje biti manji, ali vjerovali mi ili ne, nije tako.
Pa, što mi je činiti? Kako da se borim protiv stereotipa kojima sam podvrgnuta? Da odgovaram na njihove predrasude? Da objašnjavam sebe? Ne, samo trebam nastaviti. Nastaviti biti ono što jesam, raditi ono što želim i pomagati drugim ženama – upravo to je način na koji se borim protiv rodnih i kulturalnih stereotipa. Jer, ako sam išta naučila od svoje obitelji, to je da ne moramo odgovarati na takva pitanja niti se objašnjavati. Zašto bismo to radili/e?
Kada sam prije par godina završila srednju školu, moje prijateljice i ja smo bile uzbuđene što nas čekaju novi izazovi i naporno smo radile kako bismo stvorile život kakav smo željele. Jedna profesorica nam se rugala iza leđa i nije skrivala svoj skepticizam, potpuno uvjerena kako bismo se trebale udati i zasnovati obitelj do kraja te godine. Nisam joj se uopće suprotstavila, samo sam joj ispričala svoje planove.
Vidite, rodni stereotipi nas čine zastrašenima i pomoću straha nas mogu zaustaviti. Ne možeš tvrditi da se ne bojiš, već to trebaš pokazati. A kada se ne bojiš i osjećaš samopouzdanje koje dolazi s tim, tada znaš da si na pravom putu.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
