Nasilje nad ženama u Hrvatskoj: Kad se zakoni ne provode, a odgovorni pojma nemaju

Prijedlog novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO) Vlada RH je nedavno stavila u proceduru (16. 7. 2015.), u istom tjednu kada su se dogodila dva gotovo istovremena ubojstva žena od strane njihovih dugogodišnjih nasilnika/muževa. Mediji su oprezno pisali o onome što je bilo očigledno – kako su institucije zakazale. O tome i o odgovornosti medija pisala je naša Ana Marija za Libelu u tekstu “Moglo se spriječiti: kako su sustav i mediji iznevjerili dvije ubijene žene

Kada je 2003. ZZNO usvojen prvi put, bio je to pokazatelj odlučnosti tadašnje hrvatske Vlade u borbi protiv nasilja u obitelji, a time se Hrvatska nametnula i kao regionalni lider na području zaštite ženskih ljudskih prava. Već je tada ovaj Zakon navodio hitne i dugotrajne mjere usmjerene ka zaštiti sigurnosti žrtve – udaljenje počinitelja iz stana/kuće, zabranu uhođenja i uznemiravanja, zabranu približavanja, mjeru oduzimanja oružja te dvije mjere namijenjene počinitelju – psihosocijalni tretman i liječenje od ovisnosti. Iako je žrtva mogla sama u svoje ime podnijeti zahtjev za izdavanjem zaštitnih mjera, to je najčešće činila policija. Nadležnost ZZNO-a je bila u okviru prekršajnog zakonodavstva, pa prekršajni suci odlučuju hoće li izdati zaštitne mjere, na koje vremensko razdoblje te izriču zatvorske i/ili novčane kazne.

Od samih početaka bilo je problema s implementacijom, a svodio se kao što se svodi i danas, na tendenciju sudaca da prema prijavljenim prekršiteljima budu blagi – od neizdavanja potrebnih zaštitnih mjera, neadekvatnog (odnosno prekratkog) vremenskog roka primjene tih mjera, do preblagih zatvorskih i novčanih kazni. 2009. Vlada je izmijenila i dopunila ZZNO i objavila propise za daljnje provođenje ovog zakona, uključujući i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji  (2005., i ponovno 2008.), te Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji (prva Nacionalna strategija protiv nasilja u obitelji obuhvaćala je razdoblje 2005.–2007, druga 2008.–2010., a na snazi je treća za razdoblje od 2011. do 2016.). Spomenuti Protokol je zacrtao postupke koje državne institucije i njihovi djelatnici trebaju slijediti prilikom postupanja u slučajevima nasilja u obitelji, a u njegovoj izradi i donošenju je sudjelovala Autonomna ženska kuća Zagreb. No, nisu postojale specifične smjernice za edukaciju sektora koji djeluju prema Protokolu, kao ni tijela koje bi bilo usmjereno na kontrolu/monitoriranje provedbe Protokola. Na zagovaranje ženskih nevladinih organizacija, izmijenjen je i dopunjen i Prekršajni zakon (zadnja verzija 2013.), kako bi omogućio privremene mjere opreza za vrijeme trajanja postupaka prema ZZNO-u. Spomenuta dvostruka uhićenja i danas su široko rasprostranjena praksa. Bitan faktor koji doprinosi visokom postotku dvostrukih uhićenja je taj što policija sustavno ne identificira primarnog agresora u slučajevima obiteljskog nasilja. Umjesto da odredi agresora na licu mjesta, policija to obično prepušta sucima i liječnicima. Kao rezultat toga, mnoge su žrtve suočene ne samo s vrlo mogućim uhićenjem ukoliko potraže pomoć, već i s optužbama i kažnjavanjem jer su se branile od napada. Prekršajno sudstvo pokazuje nerazumijevanje, kako hrvatskih zakona, tako i posebnih pitanja koja se nameću u predmetima obiteljskog nasilja.

Tako, primjerice, mnogi prekršajni suci pribjegavaju opasnoj praksi zvanoj “suočavanje”. To znači da žrtva mora ispričati svoju stranu priče gledajući nasilnika iz bliske udaljenosti, kako bi se utvrdila vjerodostojnost. Takva je praksa posve neprimjerena jer može zastrašiti žrtvu čiji je počinitelj nasiljem kontrolirao njeno ponašanje i nije vjerojatno da će rezultirati iskrenim ili istinitim iskazom. Nadalje, postupci državnih institucija usmjereni su na dobrobit djeteta, što marginalizira, a ponekad i isključuje sigurnost žrtve. Na to ukazuje i to što se slučajevi obiteljskog/partnerskog nasilja u Hrvatskoj dodjeljuju policijskim službama koje su odgovorne za maloljetničku delikvenciju i zločine protiv djece. Općenito, suci ograničeno gledaju na obiteljsko nasilje kao na nasilje nad djecom, a žrtvu smatraju odgovornom ukoliko djeca svjedoče nasilju, pri tome se pozivajući na važeći Obiteljski zakon koji kaže da roditelji zlorabe svoja roditeljska prava ako izlože dijete nasilju između odraslih članova obitelji. Strah od gubitka djeteta, žrtvu često odvrati od traženja pomoći. Obiteljski zakon nalaže i neke postupke (kao što je posredovanje u sklopu brakorazvodnog postupka i poticanje pomirbe) koji su često kontraproduktivni pa i opasni za sigurnost žrtve.

{slika}

U društvene institucije sustava zaštite od nasilja trebali bismo ubrojiti i obrazovne i odgojne institucije (uključujući i obitelj), jer očita je neosviještenost i nerazumijevanje cjelokupnog društva kada se radi o složenosti i opsegu problema rodno uvjetovanog nasilja nad ženama.

2010., Ured za ravnopravnost spolova, u suradnji s Autonomnom ženskom kućom i deset drugih nevladinih organizacija za pomoć ženama žrtvama nasilja u obitelji, proveo je istraživanje “Iskustva žena žrtava nasilja u obitelji s radom državnih tijela“. Prikupljena iskustva (ukupno 333 žena žrtava nasilja koje su prijavile nasilje pojedinim nadležnim državnim tijelima), pružila su relevantnu i vjerodostojnu evaluaciju rada državnih tijela u slučajevima nasilja u obitelji koja upućuje na neke općenite slabosti u radu sustava i važan je korak ka uklanjanju njihovih uzroka. To što se još uvijek većina žrtava najprije obraća policiji, ukazuje na to da tek kad nasilje eskalira do te mjere da izravno ugrožava život i tjelesnu dobrobit žrtava, problem dolazi do institucija društva i one se počinju njime baviti. Čak 54 posto žena prvi kontakt s nekom institucijom uspostavlja nakon što nasilje u prosjeku traje više od 10 godina, premda je raspon godina vrlo velik i kreće se čak do 31. Tolika duljina trajanja nasilja do prijave ukazuje na težinu problema s kojim se društvo suočava, pa i determinira uspješnost njegovog rješavanja.

Značajan istraživački dokument Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje, koji je 2013. objavila Autonomna ženska kuća Zagreb (u sklopu projekta pod nazivom Monitoring provedbe zakona o zaštiti od nasilja u obitelji) donosi izvještaj o provedbi zakonodavstva po različitim sektorima: policija, državno odvjetništvo, sudstvo (prekršajno, kazneno, obiteljsko), zdravstvo, CZSS te nevladine organizacije. Ovaj dokument sadrži i 100 preporuka za poboljšanje zakonodavstva i prakse u borbi protiv obiteljskog/partnerskog nasilja nad ženama te komentar Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji s predloženim izmjenama, koje su kako se čini u velikoj mjeri usvojene barem kada su u pitanju izmjene i dopune ovog Zakona.

Presuda Europskog suda za ljudska prava iz 2009. godine Maresti protiv Hrvatske, prema kojoj je počinitelj dobio spor protiv Hrvatske zbog dvostrukog procesuiranja – prekršajnog i kaznenog, drastično je promijenila pravni okvir i mogućnosti zaštite žrtava obiteljskog nasilja. Naime, hrvatska policija je prakticirala, osobito kod opetovanih zlostavljača, optužiti ih i po Prekršajnom zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i po Kaznenom zakonu. Prekršajni zakon, nudi mogućnost hitnih zaštitnih mjera po kojima je prekršajni sudac u roku od 12 sati mogao udaljiti zlostavljača iz zajedničkog kućanstva ili mu zabraniti približavanje žrtvi, što Kazneni zakon ne nudi, a po Kaznenom su ih optuživali kako bi dali djelu težinu i mogli tražiti višu kaznu. Po Prekršajnom zakonu, kazna je najčešće novčana ili maksimalno do 90 dana zatvora, dok je po Kaznenom iznosila od šest mjeseci do pet godina zatvora. U slučaju Maresti, Europski sud je presudio da je takva praksa neodrživa i da se nikome ne može dva puta suditi za isto djelo. Stoga policija sada gotovo sve zlostavljače procesuira po Prekršajnom zakonu jer jedino tako mogu odmah zaštititi žrtvu, zbog čega su kazne postale minorne, ali je nažalost time povećan rizik od ubojstva. Žrtva mora čekati još jedan čin nasilja prije nego može zatražiti izdavanje zaštitne mjere u okviru ZZNO-a.

Kaznenim zakonom iz 2013. to je djelomično riješeno, no policija i državno odvjetništvo i dalje pokazuju zbunjenost u klasifikaciji počinjenih djela jer su prisiljeni birati između klasificiranja djela kao prekršajnog ili kaznenog.

30. svibnja 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona kojim je, među ostalim, u Kazneni zakon dodan novi članak 179.a – nasilje u obitelji, koji obuhvaća teže oblike nasilništva u obiteljskom okruženju (teška vrijeđanja, zastrašivanja i sl.). Prethodni Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., nije propisivao nasilje u obitelji kao samostalno kazneno djelo. Smatralo se da je za zaštitu žrtava nasilničkog ponašanja dostatno propisivanje niza kaznenih djela s elementima nasilja u kojima počinjenje  (primjerice, “tjelesna ozljeda”). K tome, zauzeto je stajalište da je prekršajno-pravni sustav, koji je brz i efikasan, a posebno zbog mogućnosti primjene cijelog kataloga zaštitnih mjera, odnosno mjera opreza usmjerenih trenutnoj zaštiti žrtve nasilja, dostatan za trenutnu zaštitu članova obitelji izloženih nasilju. Međutim, kako ponašanje koje sadrži nasilništvo u obitelji nije bilo obuhvaćeno važećom kaznenopravnom zaštitom, uvidjelo se da žrtve nasilja u obitelji nisu dovoljno zaštićene samo postojećom prekršajno-pravnom zaštitom.

{slika}

Stoga je u Kazneni zakon novim izmjenama i dopunama uvršteno “nasilje u obitelji” kao samostalno kazneno djelo: “Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.” No, za oblikovanje zakonskog opisa ovog kaznenog djela bitan je sadržaj drugog propisa, u ovom slučaju Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je počinio član obitelji koji teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji (primjerice teška fizička i seksualna zlostavljanja) i time kod žrtve takvog nasilja izazove osjećaj straha za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj. Dakle, kazneno djelo nasilje u obitelji definira teško kršenje propisa iz ZZNO-a i prouzrokovanje teže posljedice. Primjećujem da je u definiranju kršenja propisa i posljedica i dalje korišten pridjev “teško” (teško kršenje propisa, teško nasilje, teške posljedice) koji nažalost ostaje arbitraran, odnosno u zakonskoj regulativi ove sintagme nigdje nisu jasno definirane.

Na tu primjedbu pravni stručnjaci odgovaraju kako treba pričekati da tijela gonjenja stvore praksu o kriterijima prema kojima će se odlučivati predstavlja li neko djelo kazneno djelo ili prekršaj, odnosno gdje je granica između “teškog” i “lakšeg” kršenja propisa o zaštiti od nasilja u obitelji. Također, formulacija “a time nije počinjeno teže kazneno djelo” određuje nasilje u obitelji kao supsidijarno kazneno djelo, odnosno propisuje se da će doći u obzir samo ako određenim ponašanjem nije počinjeno neko drugo “teže” kazneno djelo (primjerice “teška tjelesna ozljeda”).

Zakonom iz 2009. bile su propisane određene dopune s obzirom na ukazane probleme u praksi, a sam zakon je u primjeni šest godina tijekom kojih je bio predmetom kritika i stručne i šire javnosti. Značajan utjecaj na određena rješenja koja se sada predlažu imali su i različiti instrumenti međunarodnog prava (presude Europskog suda za ljudska prava, Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela,  Istambulska konvencija), ali i novi Kazneni zakon iz 2013. Izuzetno je bitno napomenuti i da je važeći Kazneni zakon proširio pojam bliskih osoba (uz članove obitelji, to su sada i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu, pa je tako proširio krug osoba kojima se pruža zaštita od nasilničkog ponašanja u obitelji, što se novim prijedlogom želi uključiti i u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji).

Novi Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2016., unosi novine koje bi trebale pružiti bolju zaštitu svim žrtvama obiteljskog/partnerskog nasilja. Propisana je definicija žrtve nasilja u obitelji, transponirane su direktive o pravu žrtava i odredbe Konvencije, posebno o mjerama zaštite, te je po prvi put stvoren tzv. katalog prava žrtve obiteljskog/partnerskog nasilja. Propisane su obveze za nadležna tijela u postupanju prema žrtvi nasilja. Izmjene su uvedene i u zaštitne mjere kako bi se uskladile sa potrebama žrtava, te kako bi ovaj Zakon bio u potpunosti usklađen s Prekršajnim zakonom. Novost je i osnivanje Povjerenstva za praćenje i unapređenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji pri Ministarstvu pravosuđa. Detaljnije su razrađene odredbe o dužnosti prikupljanja statističkih podataka, koje će prikupljati različita ministarstva imajući u vidu njihovu nadležnost, u svrhu kvalitetnije obrade tih podataka na temelju kojih će se poduzimati daljnji koraci.

S novom zakonskom regulativom trebalo bi se postići da “teško nasilje” ne bude jedini kriterij za pokretanje kaznenog postupka budući da je ta kategorija vrlo arbitrarna, a u praksi je najčešće bila interpretirana kao ‘opetovano’ nasilje, te je ‘neslužbeno pravilo’ bilo da samo treći put ponovljeno nasilje zaslužuje kaznenu optužbu. U novom prijedlogu zakona naglašeno je načelo hitnosti (čl. 4) u postupanju povodom nasilja u obitelji na koje se obvezuju sva nadležna tijela što bi trebalo osigurati promptnost u reagiranju čak i na moguće počinjenje nasilja u obitelji, a nadležna tijela obvezuje da pokretanje kaznenog postupka nakon prve prijave ili prvog počinjenog nasilnog djela.

{slika}

Premda izvještaji iz prakse navode da policija i sudstvo ograničavaju odgovornost počinitelja prema ZZNO-u, favorizirajući programe tretmana počinitelja nad kaznama, odnosno pokazuju sklonost predlaganju i izdavanju mjera psihosocijalnog tretmana i liječenja od ovisnosti, oduzimanja oružja, a u manjem opsegu mjere zabrane približavanja, iz većine slučajeva ubojstava žena u Hrvatskoj očito je da se ni te mjere nisu provodile adekvatno. Ne treba posebno naglašavati problematičnost kvalitete psihosocijalnih programa, a tome treba dodati i nepostojanje mehanizma monitoriranja te nepostojanje ikakvih tretmana u mnogim dijelovima zemlje zbog nedostatka osoblja i financijskih sredstava.

Mislim da je važno naglasiti i to da mjera oduzimanja oružja također nije adekvatno provedena, budući da su žrtve najčešće ubijene iz vatrenog oružja koje je navodno bilo oduzeto.

Na taj veliki problem upozorava i iskustvo u Srbiji, odnosno istraživanje koje je provela Mreža “Žene protiv nasilja” u Srbiji 2014. godine – “Femicid – Ubistva žena u Srbiji“. 30 posto ubojstava žena u Srbiji počinjeno je vatrenim oružjem. U njihovom izvještaju stoji: “Ne treba zanemariti činjenicu na koju upozoravaju i svetske statistike, a to je da trećina femicida u svetu bude učinjena vatrenim oružjem. Vidimo da je ovo slučaj i u Srbiji (22.2% ubistava učinjeno pištoljem i 7.4% lovačkom puškom). Mišljenja smo da prevencija femicida zahteva bolju kontrolu pristupu vatrenom oružju, posebno imajući u vidu period militarizacije tokom 90-ih godina i period razoružanja nakon završetka sukoba“.

Mislim da je taj dio izvještaja zasigurno primjenjiv na Hrvatsku, budući da godišnje imamo skoro 1000 prijavljenih kaznenih djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja. Tako je u 2014. godini bilo prijavljeno 974 nedozvoljena posjedovanja, no uhićeno je bilo samo 150 prekršitelja (statistički podaci MUP-a za 2014.). Posljednji podaci o rezultatima akcije “Manje oružja – manje tragedija” koji obuhvaćaju razdoblje od 2007. do kraja 2014. godine navode da su građani dobrovoljno predali 9484 komada raznog oružja, 3340,835 kilograma eksploziva, 87691 komad raznih minsko-eksplozivnih sredstava i  3988457 komada streljiva raznog kalibra. Istraživanje na koje se poziva i ovaj izvještaj Posjedovanje oružja kao faktor rizika ubojstva u domu* i neka novija istraživanja pokazuju  da u usporedbi s kućanstvima bez oružja, prisutnost oružja u kući povećava rizik ubojstva tri puta. Ukoliko je vlasnik oružja u srodstvu sa žrtvom, rizik se povećava na osam puta, a ukoliko je već prisutno nasilje u kućanstvu, rizik je 20 puta veći.

Nadalje, istraživanje u Srbiji pokazuje da je nasilje bilo prethodno prijavljivano institucijama u 26 posto slučajeva ubojstava žena. Premda je prijavljivanje neophodan dio prevencije ubojstva, kod nas se nažalost pokazuje da i u slučajevima prijavljenog nasilja žena nije bila zaštićena. Ovakvo iskustvo je izuzetno frustrirajuće i šalje poruku da je muško nasilje prema ženama nešto čemu se ne može stati na put, što naposljetku obeshrabruje žene da uopće prijave nasilje. “Slovo na papiru” jednostavno ne znači mnogo, ukoliko ga se nadležne institucije ne pridržavaju ili nisu dovoljno educirane kako bi ga provodile na kvalitetan način, a ta edukacija trebala bi uključiti i promjenu čitave paradigme u smjeru vjerovanja ženama i ozbiljnom i temeljitom pristupu okolnostima svakog pojedinog slučaja.

U nedostatku novijih istraživanja u Hrvatskoj, navest ću još nekoliko podataka iz spomenutog istraživanja u Srbiji koji se preklapaju s drugim istraživanjima u Europi, nadajući se da mogu biti od pomoći:

–       jedna trećina femicida počinjena je vatrenim oružjem, od toga u svakom trećem slučaju nasilje je bilo prijavljeno nadležnim institucijama i prije nego što je žena ubijena;

–       svaka četvrta žena obratila se za pomoć i podršku nadležnim institucijama i prije nego što je ubijena;

–       oko 40 posto nasilnika je ubilo ženu, a potom i sebe;

–       svaka treća ubijena žena je bila u starosti između 36 i 45 godina života;

–       više od polovice ubijenih žena živjelo je u zajednici sa nasilnikom;

–       polovica žena ubijena je u prostoru koji je njeno i nasilnikovo zajedničko vlasništvo;

–       40 posto žena ubio je suprug;

–       više od polovice žena koje je ubio bivši suprug nije živjelo u zajednici sa njim.

{slika}

U Srbiji je u 2014. bilo ubijeno 27, a u Hrvatskoj 15 žena. Ne mogu pobjeći od ove bliske usporedbe, posebno ako imamo u vidu da Srbija ima gotovo dva puta više stanovnika/ca od Hrvatske te da je ovaj komparativni statistički omjer prisutan svih ovih poratnih godina.

Mreža “Žene protiv nasilja” objavila je podatke istraživanja o ubojstvima žena u Srbiji i za prvu polovicu 2015. godine. Rezultati su poražavajući, kao i ono čemu svjedočimo u Hrvatskoj.

Deklarativno opredjeljenje vladajućih za suzbijanje i sprečavanje partnerskog/obiteljskog nasilja prema ženama i uloženi napori u poboljšanje zakonodavnog okvira još nisu dali dobre rezultate u praksi. Za neadekvatno sprečavanje obiteljskog/partnerskog nasilja nad ženama odgovorne su prije svega institucije države, a to se odnosi na kompletan ustroj kojim dominiraju neosviještenost, nemar i nekompetentnost. Strategijske mjere u smjeru prevencije nasilja protiv žena, njihove institucionalne i društvene zaštite, kao i u smjeru odgovornog društvenog djelovanja trebaju se konačno početi konkretno provoditi – od promjene u načinu odgoja i obrazovanja do kažnjavanja odgovornih u institucijama koji nisu reagirali ili su neadekvatno reagirali na prijave nasilja prema ženama.

Situacija u našem društvu ukazuje na neminovnu potrebu za sveobuhvatnom edukacijom službenika i službenica u relevantnim institucijama – policiji, sudstvu, centrima za socijalnu skrb i unutar zdravstvenog sustava, ali i edukaciju medija. No, ukazuje i na potrebu za stvaranjem novih temelja zdravijeg društva, što je moguće postići jedino adekvatnim obrazovanjem i odgojem, ali i transgeneracijskim odgojem i obrazovanjem odraslih. Kao i kod svih složenih društvenih problema, ključne riječi su prevencija i edukacija.

Cilj je, kao što kažu drugarice u Srbiji: NI JEDNA ŽENA MANJE, NI JEDNA MRTVA VIŠE!