Prošli je mjesec završila dugo očekivana izložba “NSK od Kapitala do kapitala” postavljena u ljubljanskoj Modernoj galeriji. To je bila izložba posvećena umjetničkom kolektivu Neue Slovenische Kunst, skraćeno NSK, koji je 80-ih godina u Jugoslaviji doživio svoj procvat, a neki misle i vrhunac svog rada. Kolektiv je uključivao širok dijapazon umjetničkih djelatnosti; muziku, slikarstvo, instalacijsku umjetnost, kazalište i dizajn, a imao je i Odsjek za čistu i primijenjenu filozofiju. Koncept izložbe osmislile su kustosica galerije Zdenka Badovinac i Eda Čufer, suosnivačica kazališne sekcije kolektiva Gledališče sester Scipion Nasice. Izložba je podijeljena u pet cjelina – prva je posvećena muzičkom dijelu kolektiva, grupi Laibach, druga slikarskoj grupi Irwin, Gledališču sester Scipion Nasice i dvjema inačicama kazališne grupe Rdečem pilotu i Kozmokinetičkom kabinetu Noordung, a izložbu je popratila međunarodna konferencija na kojoj su sudjelovali “stari” i “novi” avangardni umjetnici i teoretičari, među kojima su Eda Čufer, Mladen Dolar, Tomaž Mastnak, Marina Gržinić, Igor Vidmar, Rastko Močnik, Alexei Yurchak i Alexei Monroe. Iako je okupirala malen prostor, izložba je uspjela evidentirati najbitnije momente u “zlatnom dobu” NSK, u 80-tim godinama.
Marina Gržinić, slovenska teoretičarka, umjetnica i sudionica konferencije, smatra da je upravo taj moment fokusiranja samo na 80-te nedostatak izložbe. Iako se dotiče rada NSK-a u 90-im godinama, ne uspijeva otvoriti sva pitanja nacionalne slovenske države i raspada nekadašnjeg teritorija istočne Evrope, što Gržinić smatra nedostatkom. Još jednim propustom smatra neuspjeh izložbe da diferencira povijesti i značajke zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, jer bi na taj način uspjela bolje označiti uvjete u kojima je NSK djelovala. Gržinić na primjeru izložbe vidi previd slovenske kulture u prepoznavanju ranog stvaralaštva Gledališta sester Scipion Nasice kao i značaj Irwina, ali priznaje uspjeh izložbe u smislu korektnog naznačavanja historijske svijesti kolektiva izražene u takozvanom retro principu.
Retro princip
Retro princip odnosno retroavangarda temelji se na premisi da događaji iz prošlosti utječu na sadašnjost i da se opcija nekonfliktne budućnosti može realizirati samo kroz vraćanje na konfkliktne događaje iz prošlosti. Zato je za jezik imena kolektiva odabran njemački jezik i zbog toga grupa Laibach nosi njemački naziv za Ljubljanu, čime se iz prašine prošlosti diže germansko nametanje kršćanstva Slovencima, austrijski utjecaj na Sloveniju i nacistička okupacija od ’43. do ’45. godine. Vladimir Stojsavljević, novinar, režiser, pisac i pomoćnik ministra kulture, koji se kao voditelj centra za kulturu Remetinec susretao s grupom Irwin i Gledališčem sester Scipion Nasice, retro princip objašnjava kao nasljeđe ruske avagarde. I on i Gržinić ukazuju na politički aspekt umjetnosti NSK, koji se nalazi u korijenu retro principa. NSK je možda najpoznatiji po plakatu za Dan mladosti 1987. godine, koji je bio aproprijacija nacističke propagandne slike Richarda Kleina iz 1936. godine s izmijenjenom ikonografijom – umjesto svastike je postavljena crvena petokraka, umjesto njemačkog orla golubica mira a nacistički je grb zamijenjen bakljama koje su predstavljale šest jugoslovenskih nacija.
Ikonografije nacizma i komunizma i aludiranje na druge komunističke i nacističke ideološke oznake mogu se shvatiti kao potpis NSK-a, a recepcija tog plakata mogla bi se uzeti kao glavni pokazatelj njegovog poimanja umjetnosti – činjenica da je jugoslovenska vlada dala prvu nagradu autorima plakata i time nasjela na provokaciju svjedoči o NSK-ovom mistificiranju svojih umjetničkih proizvoda i time davanju prostora za širu paletu razumijevanja određenog umjetničkog proizvoda. Na tom tragu, Gržinić smatra umjetnost NSK-a kao umjetnost s tradicijom eksperimentiranja, istraživanja reprezentacijskih formi i preispitivanja ideologija. Stojsavljević je mišljenja da je upravo taj mistifikacijski aspekt njihovog rada doprinio i njihovoj popularnosti, jer je priroda medija takva da su mediji privučeni takvim vrstama provokacije. U ovakvom je ambijentu 1992. godine rođena Država NSK, koju Irwin naziva apstraktnim organizmom čije granice nisu teritorijalne nego umne. Ona napušta koncept društva kao zajednice ljudi bez države i usvaja koncept države bez nacije, čime imitira institucionalne manifestacije današnjih država, ali ih istovremeno i parodira na način da svojom deklaracijom što vjernije oponaša ono što parodira. Primjer za to su ne samo proizvodnja i dijeljenje NSK-ovih putovnica nego i potreba vlade da na svom web-u ukaže na to da te putovnice nemaju vrijednost pravih putovnica, što govori o tome da je kolektiv NSK-a uspio “hakirati” status država koje postoje u stvarnosti.
Publika i NSK u Hrvatskoj
Visoka popularnost koju je NSK stekao svojom eksperimentalnošću i mistifikacijom ne govori nužno o broju poklonika koje je stekao. Gržinić je mišljenja da NSK nikada nije išao za specifičnom publikom jer je publika bila samo polje društvenog antagonizma. Stojsavljević smatra da je NSK-ova ciljana publika bila studentska populacija, koja je uostalom u svakom razdoblju, pa i danas, populacija među kojom se mogu naći najagilniji pobornici bilo kakvih kulturnih proizvoda. Međutim, ističe Stojstavljević, NSK je bio svjestan da ne može ostati na margini i da je morao sudjelovati na etabliranim manifestacijama kao što su beogradski BITEF i Zagrebački salon. Članovi NSK su u Hrvatskoj imali pristalice naročito u kazalištu, a među simpatizerima u sferi likovne umjetnosti imali su Svena Stilinovića, člana “Grupe šestorice autora” u kojoj je djelovao zajedno s Mladenom Stilinovićem i Vladom Martekom, između ostalih. Stojsavljević je surađivao s Irwinom i Gledališčem sester Scipion Nasice vodeći programe u centru za kulturu u Remetincu. Irwin je imao svoju apokrifnu izložbu u sklopu manifestacije Dućani kulture u Sloboštini, a o NSK-ovim djelatnostima se mnogo pisalo u novinama i predstavljalo u tadašnjim emisijama za kulturu na programima Hrvatske radiotelevizije.
Sadašnjost i budućnost NSK-a
Iako priznaje revolucionarni i emancipacijski karakter umjetničke platforme NSK-a, Marina Gržinić drži da su u današnjoj prezentaciji ove vrline izostale; okolnosti su drugačije, a NSK je ostao isti, pa se zbog toga njegova nekadašnja subverzivnost pretvorila u relikte koji umjesto istraživanja sljedećih prostora za refleksiju ponavljaju sami sebe. Razlog tome vidi u podivljalom neoliberalnom diskursu kojem je u fokusu prodavanje i samoprodavanje, u kojem je NSK umjesto subverzivne alternative postao žanr i smatran za režimski umjetnički kolektiv. Ipak, u postojanju umjetničko- političke platorme u čijem je centru preispitivanje kulturnih, umjetničkih i ideoloških proizvoda i trendova i u prisustvu historijske svijesti kao jednog od instrumenata za ovo preispitivanje leži značaj NSK-a, jer nam, ako ništa drugo, time daje dobru podlogu za traženje novih oblika kritičkog razmišljanja i inspiraciju za manifestaciju te kritike unutar prostora umjetnosti. U tom je ključu dobro razumjeti i izložbu posvećenu aktivnosti NSK; kao podsjetnik na potrebu za neumornim oblikovanjem društveno – političke kritičke misli i traganjem za novim oblicima njenog izražavanja.
