Ako nikada niste čuli za vaginizam, niste jedini. Naime, otkada sam započela raditi na svom diplomskom radu na temu vaginizma, negdje u studenom prošle godine, nebrojeno sam mnogo puta objašnjavala pojam – kolegama/icama studentima/cama, profesorima/icama, prijateljima/icama i rijetko je tko čuo za njega. Prema iskustvima mojih kazivačica (kako antropolozi/ginje nazivaju osobe koje s njima podijele svoje priče), čini se da ni mnogi ginekolozi i ginekologinje nisu upoznati s problemom, a kako je jedna američka blogerica duhovito primijetila, čak niti Word ne prepoznaje tu riječ. No prije nego što se dalje posvetim njenoj problematici, nakratko ću razbiti tišinu kojom je vaginizam okružen.
Vaginizam se definira kao poremećaj seksualne boli u žena, odnosno kao poremećaj PC mišića (Musculus pubococcygeus), tzv. ljubavnih mišića, koji okružuju vaginu. Ovi se mišići u žena starije životne dobi mogu opustiti, pa se stoga preporučuju poznate Kegelove vježbe, čiji je cilj ojačati PC mišiće. Na neki način, vaginizam predstavlja suprotan problem: ti su mišići konstantno napeti ili se pak grče pri pokušaju penetracije vagine penisom i/ili prstom i/ili tamponom i/ili ginekološkim instrumentom. Ovisno o tome koliko se jako grče, penetraciju čine bolnom ili pak nemogućom, što su mnogi opisali kao nailaženje na ‘zid’ koji onemogućava penetraciju.
Ono s čime se stručnjaci/kinje slažu jest da su kontrakcije mišića posljedica stvarne ili anticipirane boli, koja rezultira tzv. ‘krugom boli’: pretpostavljajući da će penetracija biti bolna, žena (nesvjesno) grči mišiće, što doista i rezultira boli i ‘potvrđuje’ pretpostavku. Etiologija, odnosno uzrok ovoga problema, službeno se smatra nejasnom, međutim postoji niz ‘okidača’ za koje se čvrsto vjeruje da mogu biti uzrokom vaginizma. Najčešći je okidač strog, religijski odgoj djevojčica, kojim se seks i seksualnost prikazuju kao nešto zabranjeno, grešno, prljavo, što može dovesti do problematičnog stava mladih žena ne samo prema seksu, već i prema vlastitom (ženskom, seksualnom) tijelu. Međutim, i u liberalnijim obiteljima, poruke koje roditelji šalju svojim kćerima iz brige, djevojčice mogu protumačiti na način koji će rezultirati nastankom istih problematičnih stavova prema seksu i vlastitome tijelu. Gotovo je svaka djevojčica i mlada žena čula kako ne bi trebala sama hodati vani noću, kako ne bi trebala sjedati u auto s neznancima, oblačiti se provokativno… Način na koji mediji prikazuju seksualnost i način na koji mlada osoba to interpretira, te način na koji se u društvu priča o seksu i ženskim spolnim organima (pri čemu su oni temelj za gotovo svaku psovku, što im daje negativnu konotaciju) mogu biti okidačima vaginizma u mladih žena. Od ostalih mogućih okidača navest ćemo seksualno zlostavljanje, silovanje, traumatičan porod ili iskustvo spolno prenosive bolesti, prekid koji žena doživi na traumatičan način i osjećaj odbačenosti, neke karakteristike odnosa roditelja… S obzirom na to je li žena naišla na ‘zid’ ili bol od samih početaka svoga seksualnog života ili se to počelo događati kasnije, nakon što je neko vrijeme vodila ‘normalan’ seksualni život, vaginizam se kategorizira kao primarni (u prvom slučaju) ili sekundarni (u potonjem). Postoje i drugi poremećaji seksualne boli, poput vulvodinije i dispareunije, koji se mogu ispreplitati s vaginizmom i ne moraju, ali u svakom slučaju imaju vrlo slične socijalne posljedice, od kojih je ženama, čini se, najproblematičnija nemogućnost stupanja u penetrativni seksualni odnos i vođenja onoga što se smatra ‘zdravim i normalnim’ seksualnim životom.
S društvenog stajališta, vrlo je zanimljivo osvrnuti se na pitanje zašto vaginizam predstavlja toliku prepreku ženama, odnosno parovima? Nemogućnost prakticiranja penetrativnog seksa ne isključuje prakticiranje seksa općenito, i mnoge žene s vaginizmom tvrde kako uživaju u nepenetrativnim seksualnim aktivnostima, a isti osjećaj mogu postići i njihovi seksualni partneri[1]. Također, argument o roditeljstvu nije tako snažan, budući da su seksualnost i reprodukcija već neko vrijeme odvojeni (odnosno moguće je imati seksualne odnose bez da oni rezultiraju trudnoćom, kao što je moguće zatrudnjeti bez imanja seksualnog odnosa). Najzadovoljavajući odgovor pronalazimo u pojmu ‘koitalnog imperativa’, kojeg je skovala Margaret Jackson 1980-ih godina. Koitalni imperativ označava činjenicu da većina ljudi samo penetrativni seks smatra ‘pravim’ seksom, dok se sve ostale seksualne aktivnosti smatraju ‘predigrom’ ili ‘ne baš pravim seksom’. Ovakvo stanje 1980-ih Jackson objašnjava time da je penetracija najugodnija seksualna aktivnost muškarcima, te je ona s obzirom na mušku dominaciju, promaknuta u ‘imperativ’. Ovo objašnjenje bi se zasigurno moglo razraditi i updateati s obzirom na to da je od 1980-ih do danas došlo do određenih promjena u rodnoj i međurodnoj dinamici, no novije studije pokazuju da je i u novome tisućljeću penetracija sinonim za ‘pravi’ seks, a mnoge žene s vaginizmom izrazito pate zbog činjenice da ne mogu prakticirati ‘pravi’ seks, dovodeći čak u pitanje sebe kao ‘prave žene’, ‘dobre supruge’ i sl.
Zasigurno se pitate koliko žena nailazi na ovaj problem. U stručnoj literaturi, najčešće se navodi postotak od jedan posto. Nije ni čudo da nitko nije čuo za vaginizam? Ne, ovo nije razlog tome što se o vaginizmu ne govori. Za početak, jedan posto je postotak registriranih slučajeva, a žene koje potraže medicinsku pomoć uglavnom se susreću s ekstremnijim oblicima, odnosno dugotrajnom potpunom nemogućnošću stupanja u penetrativni seksualni odnos. No, mnogim se ženama PC mišići grče na način da je penetracija moguća, a opet dovoljno da uzrokuju razne intenzitete boli (koja ide do ekstremne) za vrijeme seksualnog odnosa. Mnoge od njih jednostavno će trpjeti (često misleći da je normalno da seks boli), nikada neće potražiti stručnu pomoć, nikada neće saznati da njihov problem ima službeno ime, i čak nikada neće reći partneru koliko ih boli. Kada se vaginizmu pribroje ostali poremećaji seksualne boli, dolazimo do podatka da oko 30 posto žena u nekom trenutku života proživljava poteškoće s nekom vrstom seksualne boli, što je zaista značajan udio. Također, zanimljiv je podatak da je učestalost anoreksije također oko jedan posto, a uvjerena sam da svaka osoba koja čita ovaj tekst zna što je anoreksija i koliko joj je medijske pažnje posvećeno.
Čak i žene koje odluče poduzeti nešto u vezi vaginizma i boriti se protiv njega, uglavnom nikome ne govore o onome kroz što prolaze, osim možda nekolicini najbližih osoba. Ova tišina zasigurno ukazuje na nešto. S jedne strane, ono što žene sprječava da govore o svojim iskustvima s vaginizmom jest da ne žele biti sažalijevane ili da ne žele biti smatrane ‘lošim partnericama’, a njihovi partneri ‘slabim muškarcima’. S druge strane, otkada je ženska seksualnost priznata prije nekoliko desetljeća, čini se da se u tom kontekstu govori samo o tome kako (i) žena može postići ugodu i uživati u seksu, kako (i) žena treba seks… Dok o boli uglavnom nema govora. Dakako, prilično je lako shvatiti zašto žene koje imaju vaginizam teško o njemu govore, no veće je pitanje zašto mu je posvećeno toliko malo medijskog prostora. Pokušate li, primjerice, u Google.hr ukucati pojmove ‘bolan seks’, ‘nemoguć seks’ i sl. – dakle pojmove koje bi vjerojatno pretraživala osoba koja se s problemom susretne po prvi put – rezultati su endometrioza, policistični jajnici, upala urinarnog trakta, spolno prenosiva bolest… Sve su to dakako mogući uzroci i važni problemi, ali i dalje ostaje pitanje: zašto ne navesti i vaginizam i ostale poremećaje seksualne boli?
Kako je jedna od mojih kazivačica, Mae, napisala u pismu lokalnim vlastima svoga kraja (jedna američka savezna država): “Kada sam se s 13 godina onesvijestila pokušavajući po prvi put staviti tampon, nitko me nije odveo liječniku, nitko nije poduzeo ništa. Ne zato što im nije bilo stalo, nego zato što nisu znali’.’ Mae je za vaginizam saznala tek oko 15 godina nakon ovoga događaja, nakon što se udala i žarko željela postati majka. U pismu izražava žaljenje što joj informacije o vaginizmu nisu bile dostupne ranije, i predlaže uvrštavanje vaginizma u školski kurikulum.
Dakle, rješenje postoji. Postoji nekoliko vrsta terapije kojima se vaginizam prilično uspješno rješava, samo je potrebno imati pristup informacijama. Ukoliko se neka žena, potpuno legitimno, ne želi liječiti, poznavanje problematike i vlastitoga tijela također može imati samo pozitivne učinke na njeno prihvaćanje same sebe takvom kakva jest i odbacivanju osjećaja krivnje. Stoga je vrlo važno govoriti o vaginizmu, širiti informacije, te time de-tabuizirati i destigmatizirati žensku seksualnu bol.
________________________________________________________________________________
[1] Ove tvrdnje se odnose više na heteroseksualne parove, što zbog činjenice da je penetracija najčešći oblik seksualnog odnosa među takvim parovima, a što zbog često nejednakih odnosa moći između muških i ženskih partnerima.
