Pobjeđivati na utrkama jednog od najtežih sportova na svijetu za Miru Rai nije dovoljno – sada želi nadahnuti i ostale Nepalke.
Mira Rai je samozatajna narodna junakinja. Kada je prošli tjedan prošla kroz prepun nepalski međunarodni aerodrom, nitko je nije ni primijetio. Na ulicama Katmandua, glavnog grada države na jugu Azije, više je ljudi primijetilo šarenu novu sportsku odjeću nego sitnu 25-godišnjakinju koja je nosi.
Anonimnost, međutim, možda i neće dugo trajati. Prije 18 mjeseci Rai je bila samo još jedna mlada Nepalka iz siromašnog sela, koja je odrastala nikad sigurna u to hoće li imati dva, a kamoli tri obroka dnevno. Sada to bivše Maovo dijete-vojnikinja pobjeđuje u međunarodnim natjecanjima u jednom od najtežih sportova na svijetu – planinskim utrkama na 50-100 km. A možda je i na putu prema svjetskoj slavi.
Rai čeka najteži izazov do sad: inspirirati Nepalke da se odupru iznimno konzervativnom stanju u državi i da, kako kaže “slijede svoju sudbinu”. Želim da žene i djevojke iz sela poput mog imaju mogućnosti. Moramo promijeniti stavove, a to neće biti jednostavno, kaže ona.
“Bilo je nekih pozitivnih pomaka, ali to nije dovoljno”, kaže Rai. “Želim da žene i djevojke iz udaljenih sela poput mog imaju mogućnosti. Moramo promijeniti stavove, a to neće biti jednostavno.”
Na život ove sportašice utjecali su kaotični i nesigurni događaji iz novije povijesti ove države. Nepal je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, čiji razvoj usporavaju vrlo česte prirodne katastrofe, poput razarajućeg potresa u travnju, u kojem je poginulo 9.000 ljudi, zatim još jednog u svibnju, i sve to uz trajnu političku nestabilnost.
{slika}
Raini roditelji bili su radnici bez vlastite zemlje na istoku države i njeno je obrazovanje bilo nedostatno. Do desete godine radila je kao nosačica, prenoseći po uzbrdicama iznimno teške vreće riže za samo nekoliko rupija.
Bilo je to vrijeme rata i pogubnog siromaštva. Godine 1995., pobunjenička Maova gerila je napala vladine snage sigurnosti i nesposobnu korumpiranu monarhiju koju su štitili. Njihov je cilj bio svrgnuti postojeći i formirati novi poredak i društvo u kojemu će vladati veća jednakost. Bio je to gorak i brutalan sukob u kojem su stradali deseci tisuća djece prije no što je 2006. godine proglašeno primirje.
Kad su Maovi regruteri došli u njeno selo, Rai je imala tek nešto više od 10 godina. “Inspirirala me njihova ideja stvaranja boljeg društva, osobito za žene, ali i želja za avanturom”, prisjeća se. Ostalim je djevojkama bile zabranjeno izlaziti iz vlastitih domova, a ja sam vjerovala da će ako ja odem i drugi/e slijediti moj primjer”.
Isprva je vojnikinja bila samo povremeno, ali kasnije je provela dvije godine u vojnom kampu u šumi gdje je prošla kroz trening rukovanja oružjem i ideološku obuku.
Rai je bila spremna boriti se i umrijeti u borbi. Ali najviše od svega uživala je u sportu – prvo u borilačkim vještinama kojima ju je podučavao instruktor u gerilskom kampu, a zatim u trčanju. Kad je proglašen mir, mnogi Maovi borci integrirani su u novu državnu vojsku, ali Rai, koju je UN u svom nadzoru procesa tranzicije proglasio djetetom-vojnikom, je bila odbijena. “Vratila sam se kući i posvetila se učenju. Ali nastavila sam trčati sama, svaki dan”, kaže Rai.
Prošle godine prijatelji u Katmanduu su je nagovorili da sudjeluje u utrci na 50 km preko planina do 2.600 m, koja se održavala nedaleko grada. Nekoliko sličnih utrka održava se u Nepalu svake godine, često u nepristupačnim područjima na velikim nadmorskim visinama, a na njima sudjeluju međunarodni trkači/ce privučeni prekrasnim himalajskim krajolicima.
Rai nikada nije trčala toliku kilometražu i bila je jedina žena u utrci. Ali, u pomoć joj je priskočio prijatelj koji joj je pri kraju utrke, kada je već bila na izmaku snaga, donio nešto hrane i voćni sok, tako da je uspjela završiti utrku.
“Nisam imala pojma”, kaže Rai. “Nisam imala ni hrane, ni tekućine. Ali znala sam da mogu uspjeti. Morala sam uspjeti”.
Ove se godine bolje pripremila. Sudjelovala je u nizu velikih utrka u Nepalu i Hong Kongu te na dvije u Italiji prošle godine. U ljetnoj sezoni Rai je regularno stupila na međunarodnu pozornicu i to utrkama u Italiji, Španjolskoj i na Novom Zelandu te velikom pobjedom u travnju u Francuskoj, na natjecanju od 80 km podnožjem Mont Blanca. U njenoj posljednjoj utrci u Španjolskoj završila je na drugom mjestu i osvojila 1.000 eura, a to je gotovo dvostruki iznos prosječnog godišnjeg prihoda po glavi u Nepalu.
{slika}
Zahvaljujući zarađenom novcu, njena braća mogu ići u školu, a njeni roditelji po prvi put u životu ne moraju brinuti o tome kako će si priuštiti idući obrok. “Uvijek su me podržavali. Toliko toga im dugujem”, istaknula je Rai koja sada odmara i trenira za buduća natjecanja.
“Nisam imala pojma. Nisam imala ni hrane, ni tekućine. Ali znala sam da mogu uspjeti. Morala sam uspjeti”, rekla je Rai.
Sportašima, a još više sportašicama, Nepal ne nudi mnogo pomoći. Skupina predanih entuzijasta i entuzijastkinja pokrenula je za Rai i nekoliko lokalnih sportaša crowdsourcing inicijativu.
Rai je nedavno sklopila mali sponzorski ugovor s jednim francuskim sportskim brandom koji ju oprema sportskom odjećom i opremom. No, njena glavna motivacija nije novac. To je i dalje potreba da inspirira druge žene da idu njenim neuobičajenim stopama, a tu je i nešto osobnija motivacija. “Jednostavno volim trčati”, kaže Rai. “Trčala bih ovako i onako. Volim to.”
Prevela i prilagodila Petra Kos
