Puno je povoda za intervju s Jovanom Gligorijević, pomoćnicom glavnog urednika magazina “Vreme”. Kao onaj najaktualniji izabrali smo ministra obrane Srbije, Bratislava Gašića, i način na koji se obratio novinarki B92, Zlatiji Labović. Rekao joj je kako voli kad “novinarke lako kleknu“. Izjava je šokirala mnoge, ali i izazvala premijera Srbije Aleksandra Vučića da odmah najavi Gašićevu smjenu. Mnogi ni dan-danas ne znaju je li ministar obrane Srbije smijenjen ili nije.
S Jovanom smo razgovarali o klečanju novinara/ki, o tome gdje je novinarstvo kao profesija danas, i kako se doživljavaju novinari/ke i pojedinci/ke koji kritiziraju vlast u Srbiji.
Jovana, popriličnu buru u javnosti izazvala je rečenica ministra obrane Srbije Gašića kako voli novinarke koje lako kleknu. Kako si ti doživjela ovu izjavu, prvo kao novinarka, a zatim i kao žena?
Ni dan-danas ne znam jesam li je gore doživjela kao žena ili kao novinarka. U svakom slučaju, to je jedna jezivo ponižavajuća izjava. Ako pogledaš taj snimak, što vidiš: jednog ministra, sredovječnog muškarca na poziciji moći kako stoji i gleda sve ostale s visine, a tu je i jedna mlada žena, dopisnica iz unutrašnjosti koja radi za veliku medijsku kuću. I što se dogodi? Ona klekne, jer je to najnormalnija stvar za TV novinare/ke na terenu, a ovaj sredovječni moćni muškarac kaže sebi u bradu to što je rekao. E sad, što je meni tu najstrašnije – taj dehumanizujući moment, gdje on stoji pola metra od nje i priča o njoj kao da nije prisutna, kao da je predmet, a ne ljudsko biće. Zaista mi je to najjezivije i zaista najdublje vjerujem da u korijenu svake diskriminacije, mržnje, netrpeljivosti leži odsustvo svijesti da je onaj preko puta tebe – ljudsko biće.
Ali to se ne reflektira samo na ovu situaciju, priča ide mnogo šire…
U stvari, to je najveći problem u današnjoj Srbiji, stvar koju je najteže objasniti vladajućim elitama: iza njihovih ekonomskih mjera, smanjenja plaća, penzija, otpuštanja u javnom sektoru, ukidanja naknada za trudnice, ignoriranja žrtava ratnih zločina, stoje živi ljudi koji te njihove mjere doživljavaju i jedva preživljavaju. Iza kritike vlasti isto stoje ljudska bića, koja vide da nešto ne valja i o tome govore da bi se to što ne valja popravilo. Ali, ne, i ti kritičari vlasti bivaju ekspresno dehumanizirani, svedeni na pitanje “tko te plaća”, na lica s naslovnih strana tabloida, na mug shotove… Na bilo što, samo ne na ljude.
Kako to objašnjavaš?
U današnjoj Srbiji samo jedan čovjek ima pravo na status ljudskog bića i ime mu je Aleksandar Vučić. Svi ostali su njegovi “prijatelji”, “suradnici”, “pristalice” ili “neprijatelji Srbije”, “kočničari reformi”, itd. Pa on se “ispalio” čak i u slučaju Bratislava Gašića, kad je rekao: “Da je ovo neko rekao mojoj kćeri, ja ne bih preživio”. Čekaj malo, ta žena je osoba, ljudsko biće, a to je li nečija kćer, žena ili sestra je apsolutno nebitno. Time je pokazao, prvo – da ne razumije ništa o mizoginiji, i drugo, što smo već znali, da je bitan samo on, njegovo… Znaš, to “moja kćer” puno govori o čovjeku. Koga briga što bi s njim bilo u toj situaciji, bitan je princip koji treba vrijediti za sve. A Vučić je majstor da svaku priču pretvori u priču o sebi.
Zanima me i sama situacija koja se dogodila u vezi s ministrom Gašićem, je li itko tog momenta od novinara/ki uložio neki protest, bilo što?
Ne, u momentu kad je Gašić to izgovorio, nije reagirao nitko. E sad, on je to zaista promrmljao, tako da ostavljam mogućnost da niko nije ni čuo dok materijal nije stigao u redakciju i dok neko nije primijetio što je mikrofon uhvatio. Ipak, par stvari je indikativno. Snimku incidenta je na Youtube stavio neki anoninmni korisnik, a ne medijska kuća B92 čija je dopisnica bila meta. Novinarka se nije obratila redakciji za podršku, niti je redakcija reagirala dok se nije podigla frka na društvenim mrežama.
Jesu li novinari/ke onda samo došli da “odrade” izjavu?
Pazi, bila je nedjelja popodne, ministar obrane ide mlatiti nešto po Trsteniku. Trstenik je mali grad, teško da velike televizije imaju tamo dopisnike/ice. Dakle, šalju ljude ili iz Beograda ili iz Kragujevca, što je slučaj sa Zlatijom Labović koju je Gašić uvrijedio. I sad tebe netko u nedjelju popodne, po nekom slinavom i blatnjavom vremenu, cima da ideš u Trstenik da snimiš tog ministra za koga znaš da je, ajde da pazim na rječnik: nekompetentan i priprost, čučiš tamo na hladnoći u nekom tvorničkom krugu i čekaš da se on ukaže, ne da ti se živjeti, a znaš da nećeš imati od čega živjeti ako ne uzmeš tu izjavu po koju te je neki urednik poslao… Jer ta vijest, to da je on tamo dogovorio neku pitaj boga kakvu proizvodnju u Trsteniku, to ti je vijest o napretku naše privrede, o tome kako je ovdje u Srbiji super i jako nam dobro ide. A u većini medija samo su takve vijesti “bogougodne”. Pa naravno da su novinari/ke samo došli to odraditi.
Mi razgovaramo nekoliko tjedana nakon ovog, nazovimo ga, incidenta, s ministrom, ali i otkad je premijer Aleksandar Vučić rekao da će on biti smijenjen. Je li Gašić dobio šut kartu i zašto nije?
Koliko znam, krajem prosinca je organizirao svečani prijem povodom Nove godine, ali se na njemu nije pojavio jer mu je netko umro. Onda je bilo to posljednje skupštinsko zasjedanje na kojem on nije razriješen dužnosti, što znači da sad treba čekati do ožujka kad se parlament ponovo sastaje. U međuvremenu je Vučić, a tko drugi, izjavio da Gašić jest smijenjen. Sad mi ne znamo, ako jest, kako jest kad ga parlament nije razriješio, a ako nije, kako nije kad Vučić kaže da je. Na kraju, to se svodi na pitanje vjerujemo li više Vučiću ili svojim očima.
Obećanje premijera evidentno nije ispunjeno do kraja, novinari/ke su u Beogradu održali/e protest, a najavljeno je veliko okupljanje pod nazivom “Novinari ne kleče”? Je li ovo masovna podrška kolegama/icama ili većina ipak šuti?
Većina šuti. Meni govore da sam naivna jer odbijam osuđivati tu većinu koja šuti, ali ja stvarno odbijam vjerovati da u bilo kojoj profesiji, a pogotovo u mojoj, većinu čine nekakve hulje. To su samo ljudi kojima je prisilno savijena kičma u ovoj dikensovskoj verziji kapitalizma koju živimo. Mislim da im je potrebno samo malo podstreka i ohrabrenja, pa da tu savijenu kičmu počnu polako ispravljati. Tako gledam i na proteste “Novinari ne kleče”, kao na jednu grudicu snijega koja će se kotrljati dok od nje ne nastane lavina. Pod “lavinom” ne mislim ni na kakvo nasilje, nego na jednu odlučnu i beskompromisnu čvrstinu u borbi za slobodno novinarstvo. Na prošlom protestu sam rekla, ali imali smo očajno ozvučenje, pa ću ponoviti: vlasnici medija su prvi na popisu onih kojima se novinari/ke moraju suprotstaviti. Oni koriste novinare/ke kao propagandni materijal u borbi za svoje poslovne interese. Kad se oni dovedu u red, upristoje i prestanu šurovati s političkim elitama, imat ćemo pravo novinarstvo, ono koje služi javnom, a ne osobnom interesu.
U ponedjeljak će biti održan treći protest “Novinari ne kleče”. Sve je veći broj gradova koji organiziraju ove proteste, i to je, eto, super stvar. Loše je što jako malo ljudi dolazi, a poslije čuješ od kolega/ica da nisu smjeli doći, u strahu da će ih snimiti kamere, pa će dobiti otkaz.
U kakvom je stanju novinarstvo i novinari/ke u Srbiji danas?
Kad sumiraš sve, novinarstvo u Srbiji je jadno, jedva živo, kastrirano, bori se za prava jačeg umjesto za slabijeg. Novinari/ke su umorni/e, siromašni/e, preplašeni/e, uz rijetke izuzetke kad je ovo posljednje u pitanju. Nekad se za beogradske novinare/ke vezao onaj, meni beskonačno glup, ali donekle točan “boemski” stereotip, znaš ono – novinari sjede po kafićima, piju, i tako dalje… Ova moja generacija novinara/ki, a to su ljudi od 30 do 35, prije se može vezati za “anksiozni stereotip“. Dakle, kad-tad, svatko od nas dobije recept za lijekove za smirenje ili antidepresive, i generalno smo sjebani. OK, može se svatko zapitati po čemu se razlikujemo od ljudi iz drugih branši svojih godina. Pa, po tome što se potpisujemo ispod svega što radimo i svaka budala može saznati gdje radiš, gdje živiš, maltretirati te na društvenim mrežama, prijeti ti batinama ili silovanjem… Ali, puno veća razlika je što zaista nitko od nas ne zna hoće li, kad završi smjenu i krene kući, sutra imati gdje doći na posao. Ne mislim na otpuštanje, mi doslovno ne znamo hoće li nam redakcije sutra postojati. Uvijek može netko, to jest “netko”, zaprijetiti velikim oglašivačima koji će se povući iz tvog medija. To ne znači samo da ti nećeš dobiti plaću, nego da neće biti para za štampu, za opremu, za zakup frekvencije, prostora… Ti ovdje imaš redakcije kojima su mjesecima isključeni telefoni zbog neplaćenih računa. Kako da radiš ovaj posao bez telefona?
Čini li ti se da novinare/ke većina doživljava kao one “koji kleče”, kao nosače/ice mikrofona i diktafona?
Prije par dana je jedan od najčitanijih dnevnih listova, “Blic”, imao tekst o tome znaju li srpski političari “Oče naš”. Neki novinar je dobio zadatak da zove političare i propituje ih “Oče naš”. Ovi su tamo nešto mucali, lupali, brljavili. Ali ja ne mogu prestati razmišljati o tom novinaru koji je morao realizirati tu “genijalnu” uredničku ideju, ili još gore – morao sam predložiti tako nešto jer to je korporacija, i ako se ne ističeš, ako tvoj tekst nema puno klikova na sajtu – letiš. Moja redakcija je specifična, predlažemo svakakve gluposti jedni drugima, ali imaš slobodu da, kad ti se prijedlog učini glupim, predlagača otjeraš u tri lepe i da ne snosiš nikakve posljedice. Naprotiv, bit ćeš više cijenjen. Ali, nas mlade kolege/ice gledaju kao da smo pali s Marsa kad kažemo da je tako, a ovi/e stariji/e se sjećaju da su nekad i oni mogli tako. Danas možeš biti ne znam koliko nagrađivan/a i cijenjen/a, ako se suprotstaviš uredniku, ode 30 posto od plaće. Da se vratim na tog mučenika što je propitivao političare “Oče naš” – pa svako pametan tko pročita taj tekst, reći će da taj novinar kleči. Samo, ja ne mislim da svojevoljno kleči, mislim da mu je prislonjena cijev na čelo. Ne prava, naravno, i ne cijev koja ubija odmah. U Srbiji više ne ubijaju novinare/ke iz metka i nabrzaka, mrcvare ih lagano dok sami ne umru od gladi ili srčanog udara izazvanog stresom.
