Želim govoriti o feminističkom socijalizmu, umjesto socijalističkom feminizmu. Kao studentica na Oxfordu, izravno sam svjedočila i sudjelovala na prvoj konferenciji Women’s Liberation Movement-a (Ženskog pokreta za oslobođenje), održanoj u Ruskin koledžu 1970. To je uzdrmalo moj cijeli svijet. Moja je vizija svijeta do tada bila vrlo hijerarhijska. Za žene to je značilo penjanje po hijerarhiji: biti uključena, truditi se i tako dalje.
Način na koji se feminizam pojavio u tom trenutku potpuno je izokrenuo tu viziju. Izazvao je te hijerarhije iz temelja.
Bio je strip koji je govorio, “Ravnopravnost spolova? Imamo nešto bolje u vidu”. I to je bila ideja: da se zapravo ne zalažemo za “jednake mogućnosti” ili jednakost unutar postojećeg sustava – bile smo za nešto sasvim drugačije i bile smo u procesu eksperimentiranja, stvarajući ovu radikalnu alternativu kroz naš svakodnevni život.
Istovremeno, feminizam je bio vrlo osobni. Da bismo promijenile svijet, počele smo iz vlastitog iskustva, tako da smo imale ogromno osobno pouzdanje i osjećaj moći kao rezultat vrlo intimnih oblika solidarnosti koji su se stvorili, osobito, ali ne samo, iz onoga što smo zvale grupama za osnaživanje. On nam je dao osjećaj da promijene počinju sa nama samima.
Ovo preoblikovanje – isticanje i rad u našem svakodnevnom životu na promjenama koje smo htjele vidjeti – je poprimilo oblik svjesnog mijenjanja sebe.
Kao dijete, bila sam više poput dječaka, glasna, ali sam nekako u tim susretima Ljevice, kao što su Oxford Revolutionary Socialist Students, bila jako tiha, i nisam to mogla shvatiti. To je djelomično bilo povezano s muškarcima u prostoriji, možda s jednim ili dvojicom koji su mi se sviđali. Nekako me to pretvorilo u prilično mirnu, neodlučnu osobu, što mi se činilo čudnim.
Feminizam, i dijeljenje nevolja s drugim ženama, omogućilo mi je da razumijem korijene toga i kako promijeniti odnose i kulturu koja ih je proizvela, organizirajući se s drugim ženama. Politički, to vrijeme (a duh ’68 se još uvijek snažno osjećao u zraku, tako da je bilo dobro vrijeme) mi je dalo snagu da se i dalje borim i zadržim optimizam koji dolazi iz spoznaje da si dio pokreta za vrlo radikalne promjene.
Odgojena sam kao liberalka, ali sam ’68 odbacila liberalizam; shvatila sam da liberalizam, iako tvrdi da zastupa društvenu i ekonomsku jednakost, kao i individualne slobode, neće to uspjet ostvarit. Postalo mi je jasno da su javne politike potrebne kako bi se poduzeli koraci ka jednakosti, kao što su porez na bogatstvo i viši porez na dobit, izazov za kapitalizam, a liberali uglavnom nisu bili spremni za to.
Postala sam socijalistkinja, ali znala sam da odbacujem i sovjetski model i Harold Wilsonov fabijanski model. Eksperimentirala sam sa znanjem da je kraj kapitalizma potreban, ali ne znajući što je socijalizam.
Dakle, u mojoj glavi su se feminizam, izrada feminizma i izrada socijalizma spojili i konvergirali. Gledajući unatrag, feminizam mi je pružio alate potrebne za rad na novoj vrsti socijalizma.
Spomenut ću tri “alata” koje sam naučila kroz svoj feminizam, i zašto pričam o feminističkom socijalizmu. Mislim da feministički socijalizam nije realiziran, a ipak mislim da je tako očit.
Više sam puta bila šokirana činjenicom da važnost feminizma za promišljanje socijalizma nije uzeta u obzir, a da je ljevica s mukom nastavila dalje kao i obično, čineći svoje uobičajene pogreške, kao da feminizam nikada zapravo nije učinio više nego stavio žene na dnevni red. Ljevica je usvojila politike prema ženama, ali nije izvršila temeljno preispitivanje socijalizma, što sam smatrala da nam je feminizam omogućio.
{slika}
Prvi alat je o moći, drugi o znanju, a treći o odnosu između pojedinca i društva. Ono što sam naučila o transformacijskoj prirodi moći je da smo imale moć u svakodnevnom smislu. Implicitno smo – Betty Friedan govori o tome – reproducirale našu opresiju kao seksualne partnerice, kao majke i kao radnice – na različite načina: u našoj pasivnosti, u našim prikazima sebe. Suočavale smo se s izborom između reproduciranja ili odbijanja; a odbijanje je na korak od transformiranja.
Tako da je postojao osjećaj moći koja leži u nama samima i u našoj sposobnosti da transformiramo vlastite društvene odnose kroz vlastite akcije, u svakodnevnom životu. To mi je pomoglo razjasniti zašto sam odbacila tzv. lenjinistički odnos državne moći i stranačke moći, kao i fabiansko shvaćanja moći, pri čemu je država davala koncesije i donosila politike, umjesto da moć dolazi iz nas samih.
To me dovelo da crpim iz rada ljudi koji su učinili razlikovanje različitih oblika moći – na primjer, na različite načine, John Holloway, Steven Lukes i Roy Bhaskar. Postoji moć kao dominacija, što bi efektivno moglo biti ono na što mislimo kada razmišljamo o vladi: uzimanje moći da bi zatim pomoću poluga vlasti donijeli zakone. To se ponekad naziva “moć nad”.
Zatim tu je moć kao transformativni kapacitet: moć da mijenjamo stvari, da učinimo stvari. Nekad se naziva “moć da”. To je vrsta moći koju je pokazivao ženski pokret, transformativna moć i sposobnost, i mislim da je vrlo koristan koncept sada. Pokreti Occupy i indignados su se velikim dijelom bavili moći kao transformativnim kapacitetom. Bili su na trgovima, stvarali su i prikazivali drugačiju vrstu društva u svakodnevnoj praksi.
Također sam bila pod utjecajem pokreta sindikata zanatskih radnika u njihovom najradikalnijem i najalternativnijem razdoblju – kada nisu samo odbijali viškove i zatvaranja okupirajući tvornice, već govoreći: “Imamo sposobnosti, praktičnih vještina koje mogu biti temelj drugačije vrste proizvodnje”. Društveno korisnih proizvoda, a ne raketa, na primjer, ili rada na novoj ekonomiji koja se ne temelji na ugljiku.
Ovo priznanje transformativnih kapaciteta koji se nalaze među masom ljudi potpuno mijenja prirodu socijalizma, koji se najčešće temeljio isključivo na ideji moći nad – kad zauzmete sredstva moći nad proizvodnjom, nad resursima, te ih dostavite na ovaj paternalistički način, bez priznavanja vrste moći koju ljudi zapravo imaju u svojoj sposobnosti da odbiju i da naprave promjene. Bez ikakvog priznanja ovisnosti postojećih struktura moći o stvarnim ljudima kao obrazovanim i kreativnim stvorenjima.
Drugo, znanje. Ono što sam naučila od grupa za osnaživanje i od sindikalista – koji su uglavnom bili muškarci, ali zanimljivi svejedno – bila je važnost različitih oblika znanja. Većina tradicionalnih socijalističkih stranaka, bile one lenjinističke ili fabianske, vjeruje u intelektualno vodstvo. (Beatrice Webb dala je klasičnu fabiansku izjavu da “dok prosječan čovjek može opisati problem, ne može pružiti rješenje; za to su potrebni stručnjaci”).
Znanje se tradicionalno shvaćalo na vrlo uzak znanstveni način, uključujući zakone shvaćene kao korelaciju uzroka i posljedice, koji se mogu kodificirati, centralizirati, a onda, preko središnjeg aparatusa, pružiti temelj znanstvenog oblika planiranja.
No, ženski pokret, sa svojim skupinama za osnaživanje, često je počinjao tračevima – s oblicima znanja koji nisu priznati, znanje sadržano u emocijama i svakodnevnom iskustvu, ali koje je na kraju stvorilo politike: ženske klinike, veliki izbor obrazovnih projekata, krizne centre za žrtve silovanja – sve vrste ženskih centara.
To su politike koje su razvijene kada su žena zapravo definirale svoja iskustva i svoje probleme na način koji je ukorijenjen u njihovom praktičnom znanju. Slično tome, radikalni sindikalisti nisu pisali duge znanstvene radove temeljene na znanstvenim zakonima, već su projektirali alternativne proizvode; oni su shvatili da je njihovo znanje bilo prešutno, praktično, ali ipak se moglo podijeliti i pretvoriti u eksplicitno kroz praksu, a time i podruštveniti.
Jednom sam pročitala Friedricha von Hayeka, i to je bio šok, jer je pisao o prešutnom znanju, stvari koje znamo, ali ne možemo reći; a on je rekao da, dok je znanje sastavljeno od pojedinca, samo može biti koordinirano kroz spontano kretanje tržišta. Koristio je pojam praktičnog znanja kao kamen temeljac svoje teorije neoliberalizma.
Tvrdim da smo u društvenim pokretima naučili da nije riječ o izboru između znanstvenih spoznaja i praktičnih znanja; niti, najvažnije, praktično nije u biti individualno, kao što je Hayek inzistirao da je. Društveni pokreti, a posebno ženski pokret, otkrili su i generirali prešutno znanje kao djeljivo i društveno. To je ono što smo radili. Odnosi su bili ključni.
Koji su odnosi koji su potrebni za to? Praktična znanja su trebala biti podruštvena, kako bi postala temelj nove vrste planiranja, u smislu gledanja unaprijed dok se stalno eksperimentira i reagira na ono što se otkriva. Razumijevanje moći istodobno kao sposobnosti i kao dominacije i znanja kao praktičnog i prešutnog, ali i znanstvenog, postavilo je temelj za potpuno različito shvaćanje socijalizma.
Treći alat ima veze s odnosom između pojedinačnog i društvenog. Ženski se pokret bavio individualnim ostvarenjem. Mi smo bile tamo kao pojedinke, zbog naše vlastite osobne boli, ugnjetavanja i osjećaja; ali smo vrlo brzo shvatile da ni na koji način ne možemo ostvariti naš potencijal kao žena bez društvenog pokreta, bez moći – često u suradnji s drugim društvenim pokretima – bez promjene struktura koje su u samim temeljima opresivnih društvenih odnosa.
Danas, novi oblici organiziranja koji nastaju u novoj politici, osobito u izravnoj akciji, s naglaskom na horizontalnosti i konsenzusu, vrlo su uzbudljivi. Ali ponekad su izraženi – osobito od mladih muškaraca – kao potpuno novi. Sad, nismo koristile posve isti jezik o mrežama, ali naše prve ženske grupe su same bile mreže i bile su umrežene. Mi smo istraživale, na praktičan, ukorijenjen način ove umrežene oblike organiziranja.
Ne želim biti osoba koja govori, “Mi smo to znale prve!”: ali pravi li razliku činjenica da su neke od tih ideja i inovacija imale svoje korijene u pokretu oslobođenja, pokretu koji je oblikovan iskustvom borbe za emancipaciju od izuzetno intimnog i socijalno ugrađenog oblika hijerarhije?
Kako zapravo možemo obratiti pozornost na uvjete koji mogu ostvariti uvide koje ljudi imaju dok se bore?
Drugo je pitanje kako kombinirati moć-kao-transformativni kapaciteta s moći-kao-dominacijom. U ženskom pokretu, pokušale smo dobiti javna sredstva za centre za čuvanje djece, krizne centre za žrtve silovanja, ženske centre. Sve je ovo proizašlo iz moći-kao-transformativnog kapaciteta, ali smo također trebale javna sredstva, na koja smo polagale pravo po našem mišljenju.
Prema riječima vrlo utjecajne knjige morale smo raditi unutar i protiv države, kako bi obranile i proširile njezine redistributivne , socijalno zaštitne i prostorno stvarajuće ovlasti, ali u isto vrijeme radikalno transformirati kako i sa kim i prema komu se ti javni resursi provode i primjenjuju.
U Greater London vijeću, gdje sam radila pod vodstvom Kena Livingstonea, pretvorili smo to u ključni princip. Država ne bi isporučila sve ove objekte; niti bi ih mi predali tržištu, jer nema vrijednosti skrbi ili nemonetarne mjere za opće dobro: sve u kapitalističkom tržištu se vrti oko maksimiziranja profita. Ali smo delegirali resurse “transformativnim grupama”: npr. ženskim skupinama različitih vrsta. A radili smo unutar i protiv tržištu kroz odbor Greater London Enterprise i kroz naš angažman sa zadrugama.
Slično tome, sada, kada stranke koje su ukorijenjene u društvenim pokretima poput Podemosa i Sirize (koliko god ambivalentno i nesigurno) traže vlast ili su na vlasti, što možemo izvući iz iskustva feminističkog socijalizma na radu unutar i protiv države?
Je li to zapravo bila slijepa ulica? Jesmo li bile uškopljene i ukorporirane? Ili je postojao potencijal za drugačiju vrstu države – koja nadilazi uobičajenu izbor između više ili manje države – koja nije ostvarena, jer feministički socijalizam nije bio dovoljno iscrpan ili je poražen i zaustavljen od Margaret Thatcher i neoliberalnog napada?
Prevela i prilagodila Marina Bubalo
