Prilog na početku prošlotjedne emisije “Otvoreno” na temu promjena politika europskih država prema izbjegličkoj krizi (19. 1. 2016. HRT1) završava rečenicom: “Čini se da žica, od koje su mnogi tako zazirali, više i nije tako odbojno rješenje”. Mišljenja sam da oni/e koji/e su istinski od žice zazirali/e – zaziru i dalje, a da su onima kojima žica nije “odbojno” rješenje noviji “događaji”, potpomognuti klasičnim medijskim manipulacijama, dali “vjetar u jedra” kao i (kvazi)argumente u prilog potrebe za “zaštitom od nekontrolirane najezde ONIH DRUGIH koji zlostavljaju NAŠE žene”. U najmanju ruku, radi se o dominantno konformističkom javnom mnijenju oblikovanom medijima. Spomenuta emisija je prouzrokovala brojne reakcije, a u jednoj od rasprava postavljeno je jednostavno pitanje: što vama simbolizira žica? “Najbenigniji” odgovor je glasio: zaštitu privatnog vlasništva. Pa, krenimo od toga.
Na jednom od hrvatskih portala (koji i inače promiče i afirmira desne politike), 11. siječnja objavljen je video i članak pod očito uzbuđenim i huškačkim naslovom: Kaos u Kölnu; Nijemci se probudili, štite svoje žene, počeli napadati strance!, a slične naslove mogli smo vidjeti u brojnim europskim medijima. Feministkinje svih generacija i diljem svijeta su ukazivale i ukazuju na tretiranje žena kao privatnog vlasništva, što su de facto i bile donedavno čak i u “cvijetu civilizacije” – u Europi. Danas to možda naizgled nije slučaj, no iskazi velikog dijela europskih društava koji je stao u obranu svoga teritorija, pa tako i “svojih” žena od nasilnih i opasnih “stranaca”, kao i statistike o prisutnosti seksualnog i svih ostalih vrsta nasilja protiv žena, ukazuju da je to patrijarhalno shvaćanje žena kao imovine, a ne kao ravnopravnih ljudskih bića, itekako prisutno i na Zapadu. Štoviše, prema broju prijavljenih silovanja, cijelo zapadno društvo, zajedno s Njemačkom u kojoj se “dogodio Köln”, a u kojoj su se slični zločini događali i prije na masovnim javnim okupljanjma (poput Oktoberfesta), ukazuju da zapadna društva, baš poput drugih društava koje oblikuju neke druge vjere, bez problema “zaslužuju” da ih prozovemo za kulturu silovanja.
Stranac iz naše mračne sjene
Ali, kao i uvijek, opet je stranac izronio kao naša mračna sjena, svega onog ružnog i neosviještenog što ne želimo vidjeti, da preuzme krivnju i odgovornost za naša zlodjela. Gomila je knjiga i tekstova unutar zapadnjačke humanistike napisano o tom vječnom projiciranju i učitavanju opasnosti i zla u stranca/Drugog, no sada, kada su ti stranci stvarni ljudi, koji bježe od nesreće i tu su (napisala bih ‘među nama’ no bojim se da su izdvojeni, bilo u detencijskim centrima i izbjegličkim kampovima, bilo u getima diljem zapadnih gradova), čini se da je zapadna inteligencija slijepa, jer u teoriji bi taj stranac trebao obitavati u nekom drugom vremenu i prostoru, a ne ovdje i sada.
Disciplina koja jako dobro razumije “iz prve ruke” što znači biti Drugi i Druga i Treći i Treća… je feminizam – i to kao primijenjena disciplina. Ostala mi je u glavi jedna rečenica, vezana uz tekst o borbi žena za pravo na abortus u SAD-u, koja glasi: “…za žene su kao i uvijek veću opasnost predstavljali muškarci u odijelima, nego muškarci na ulicama”. Razmišljala sam o toj rečenici, i prva reakcija je bila defanzivna, jer seksizam s kojim se suočavamo “na ulici” osjećamo neposredno, u direktnom kontaktu, a rijetko smo spremne/i razmišljati o tome što i tko stoji iza maltretiranja i zlostavljanja žena na gradskim ulicama. Mi koje/i pokušavamo ukazati na drugu stranu medalje “događaja u Kölnu” optužene/i smo za relativiziranje seksualnog zločina, no smatram da isti ti koji nas optužuju ne samo da relativiziraju nasilje nad ženama kao takvo, a posebno njegovu užasavajuću prisutnost u tzv. demokratskim državama (jer to bi, primjerice, značilo da pokušavaju umanjiti njegovu prisutnost i količinu, pa i relevantnost), već ga potpuno ignoriraju, pa time i potiču. Tako da na optužbu relativiziranja seksualnog nasilja koje je počinjeno te noći u Kölnu i drugim njemačkim gradovima ne pristajem, ali ako se misli na izjednačavanje nasilja nad ženama koje su počinili muškarci bez obzira na boju kože te noći, i nasilja nad ženama koja su se zasigurno istovremeno događala kako u Kölnu, tako i posvuda diljem svijeta – i opet bez obzira na boju kože žrtava i počinitelja – takvu optužnicu bez zadrške potpisujem. U društvu koje se diči visokim stupnjem razvoja i uređenošću, događaj poput onoga na Silvestrovo u Kölnu ne bi smio biti moguć.
Tko što (ne)čini “u ime prava žena”
U tekstu za Salvage, profesorica sociologije i političke teorije i autorica (nažalost još uvijek samo najavljane) knjige In the name of Womens’s Right: The Rise of Femonationalism, Sara R. Farris piše o tome zašto orašćivanje (racialising) seksizma nije dobro za žene – nigdje. Tvrdi kako različiti desno-orijentirani pokreti brendiraju trop o muslimanskim muškarcima (što izjednačavaju s islamskom vjerom) kao prijetnji ženskim pravima: “Naravno, to nije ništa novo. Povijesno, ovaj trop su razvili europski kolonizatori, a u novije vrijeme reanimirala ga je administracija G. W. Busha tijekom okupacije Afganistana 2001., kada je bombardiranje ove zemlje bilo prikazano kao nužnost u oslobađanju Afganistanki od islamske represije”. Posljednjih godina pridružili su im se drugi glasovi političke desnice i to s različitih, pa i neočekivanih strana. Tako je, primjerice, njemačka feministička ikona Alice Schwarzer postala jedna od najglasnijih kritičara/ki Islama, a pridružili su joj se razni drugi politički akteri, uključujući neke njemačke socijaldemokrate, poput Thila Sarrazina. U istom ovom članku Farris navodi i istraživanje u Njemačkoj iz 2012. prema kojemu 83 posto građana/ki Njemačke riječ Islam povezuje s “opresijom žena”. Farris, kao i brojne njemačke feministkinje, navodi činjenice i podatke koji ukazuju na propuste njemačkog pravnog sustava i nadležnih institucija kada se radi o zaštiti prava žena i svakodnevnoj realnosti seksizma i nasilja koje doživljavaju, dok naglasak stavljaju na to kako oblikovanje javne svijesti na način da nasilje nad ženama “prebace” nekršćanima (u ovom slučaju “muslimanskim migrantima”) skreće pažnju sa stvarnih problema i pogoršava situaciju za same žene. Drugim riječima, društvo niti najmanje “ne štiti SVOJE žene”, već ih kao i uvijek koristi kao “oruđe/oružje” u borbi protiv stvarnog ili izmišljenog neprijatelja. Naravno, s jedinim ciljem – da zaštiti svoj teritorij i imovinu, u koju ubraja i svoje žene. Tomu služi žica.
No, vratimo se svakodnevnoj realnosti seksizma i nasilja nad ženama u našoj civiliziranoj Europi. Njemačke feministkinje Stefanie Lohaus i Anne Wizorek napisale su za VICE Germany članak pod naslovom “Kultura silovanja u Njemačkoj nije uvozni fenomen” (‘Rape Culture in Germany Is Not an Imported Phenomenon’). Zamislimo na trenutak da ne postoje nikakve sirijske izbjeglice, nikakvi ekonomski migranti, ma zapravo da uopće ne postoje nikakve rase, boje kože i religije, već da evo mi u Europi živimo bez ikakve prijeteće “najezde stranaca i njihovih neciviliziranih rituala”. I ne ulazimo uopće u grozomornu europsku kršćansku povijest – recimo od spaljivanja vještica, do masovnih dječjih grobnica u irskim katoličkim domovima u kojima su završavala djeca (rođena zbog zabrane abortusa) koja nisu uspjela biti prodana posvojiteljima. Dakle, o toj čistoj i tamnim strancima neugroženoj Europi, primjerice o Njemačkoj u kojoj žive i rade, Lohaus i Wizorek, pišu: “Činjenica da naše društvo i njegove institucije nisu u stanju zaštititi žrtve i identificirati počinitelje, nipošto ne znači da seksualno nasilje nije prije postojalo u Njemačkoj. Zapravo, njemačka kultura silovanja duboko je ukorijenjena u našoj kolektivnoj psihi”.
I one navode iskaze i svjedočenja vezana uz maltretiranja, napastvovanja i silovanja koja se u velikom razmjeru događaju redovno na Oktoberfestu (kažu da svake godine bude prijavljeno najmanje 10 silovanja, a da je procijenjeni broj neprijavljenih silovanja čak 200). Kao i Farris, navode brojne zamjerke njemačkim zakonima, koji ženama žrtvama seksualnog i drugog nasilja otežavaju izlazak iz nasilja umjesto da im pomažu. Primjerice, zakon o seksualnom uznemiravanju i silovanju otežava progon počinitelja seksualnih zločina kao što su oni koji su prijavljeni u Kölnu u novogodišnjoj noći. Krivični zakon definira silovanje kao seksualnu prisilu uz upotrebu sile, a ne spominje ‘pristanak’. Udruge koje se bore za žene žrtve nasilja i krizni centri godinama to kritiziraju, budući da u praksi takva nejasna definicija omogućuje sucima da diskvalificiraju nepostojanje pristanka kao dokaz silovanja, ili da iznenadne napade i diranje žena proglase tek uvredama koje nije moguće sudski progoniti. Prema posljednjem službenom istraživanju na razini EU-a (2014.) o nasilju protiv žena, od 10 000 intervjuiranih Njemica – 37 posto ih je izjavilo kao su doživjele neki oblik fizičkog nasilja ili prijetnje nasiljem od svojih partnera ili drugih muškaraca – najčešće očeva, braće, rođaka, prijatelja ili šefova.
Čisti muškarci u odijelima i prljavi kućanski poslovi
Feministkinje, naravno, prepoznaju i negativan utjecaj neoliberalnih “rezanja” budžeta u javnom sektoru koja su posebno pogodila ženske organizacije i inicijative koje se bore za ljudska prava žena i rodnu ravnopravnost. Usporedno s tim rezovima, sve se više novca troši na programe koji promiču radničku participaciju i navodnu “emancipaciju” migrantkinja i žena koje pripadaju etničkim manjinama, naravno, gurajući ih u izrabljivačke poslove u skrbničkom i kućanskom sektoru protiv kojih se bjelkinje godinama bore i odbijaju ih obavljati. Ako mene pitate – to je raskršće na kojem se presijecaju rasizam i seksizam.
I tako bih mogla unedogled nabrajati sve što ne valja u bijelim razvijenim društvima kojima upravljaju spomenuti “muškarci u odijelima”, a o čemu, kao i o istim problemima u svim društvima na planetu Zemlji, redovno na ovom portalu pišemo. No, ovoga puta, čini mi se izuzetno važnim istaknuti upravo ovaj bijeli, zapadni, kapitalistički, licemjerni i arogantni trop o muslimanskim muškarcima kao jedinim neprijateljima NAŠIH, ali i NJIHOVIH žena – trop koji u potpunosti ignorira statistike i stvarnost.
Farris je u svom tekstu zaključila: “Kada je seksizam shvaćen kao fenomen koji je svojstven [nekoj] rasi i prikazan kao problem koji je isključivo povezan s nezapadnim i nekršćanskim Drugim(a), sve žene su na gubitku”. Stoga mi je potpuno jasan, opravdan i neophodan takav feministički stav i glas koji se neće dati smesti i koji će i dalje uporno pokazivati i prokazivati i boriti se protiv licemjerja, nasilja i nepravde koji nas sve tlače.
