Uvjeti radničke klase na globalnom Sjeveru približavaju se onima na globalnom Jugu.
Tijekom posljednja dva desetljeća, svjedočimo neprekidnoj globalnoj krizi našeg političkog sustava, od sve većeg tržišta prekarnog rada do monopolizacije masovnih medija. Tijekom njezine nedavne posjete Parizu, novinarke Open Democratyja našle su se s postsocijalističkom filozofkinjom Nancy Fraser, autoricom knjige Fortunes of feminism: from state-managed capitalism to neoliberal crisis (Verso, 2013.), kako bismo razgovarale o povijesnom kontekstu ekonomske krize, globalnim pokretima i transnacionalnoj autonomiji. U kakvoj su interakciji ove tri političke perspektive unutar vječno dinamičnog, kritičnog ekonomskog scenarija koji čini vidljivim razlike između globalnog Sjevera i Juga?
Iz Vašeg iskustva kao feminističke aktivistkinje, kako možemo objasniti akcije u cilju poboljšanja stanja koje se događaju diljem Europe?
Nakon naftne krize u Južnoj Americi kasnih 1970-ih, društveni pokreti su stvorili mreže solidarnosti koje su objavile organizacijsku autonomiju. 1980-ih, Južna Amerika je doista prva doživjela udar neoliberalizma, u postkolonijalnom društvu, pod globalnom kapitalističkom ‘čizmom’ globalnog Sjevera. Čini mi se da je taj udarac bio prilično jak, tako da su se, kako bi opstali, ove prakse pronalaženja drugih načina izvan službene ekonomije i države, razvijanja i nade u boljitak i organiziranja otpora najprije razvile u ovoj regiji.
Tek odnedavno globalni Sjever, odnosno južna mediteranska Europa – Portugal, Španjolska, Italija, Grčka, a nešto ranije i Irska – doživljavaju prilično velik udar u obliku siromaštva i mjera štednje. Stoga mislim da u državama poput Grčke ili Španjolske, ljudi iz nužde prakticiraju neku vrstu sličnih strategija koje smo vidjeli u Južnoj Americi. Opisuju li to istim jezikom ili ne, nazivaju li to autonomijom ili horizontalnošću, ne znam, ali mislim da u ovim praksama zasigurno postoje sličnosti.
Svjedočimo li transnacionalnoj debati koja se tiče neokolonizacije perifernih ekonomija?
Transnacionalna debata između koga? Ljevice? Nije to baš prisutno u mainstreamu, Nijemci nipošto ne bi pričali o tome. Uopće ih nije briga. Možda se razmišljanje o ovim pitanjima otvara zbog toga što stari dualizam središte/periferija više ne igra ulogu. Imate takozvani uspon BRIC-a, što uključuje Brazil, Kinu, Indiju i Rusiju, imate deindustrijalizaciju stare jezgre, zatim pokret manufakturiranja onoga što se nekad nazivalo periferijom, no to je danas sve što je ostalo od industrijskog svijeta.
Na globalnom Sjeveru imamo užasno osiromašene stare industrijske gradove koji sve više i više nalikuju periferiji. Pogledajte Detroit ili mnoga druga mjesta… i novo bogatstvo u Kini i drugim industrijaliziranim mjestima. Treba nam mnogo složenija karta, a ne ona pojednostavljena ‘središte/periferija’.
Trebamo uzeti u obzir dvije stvari. Jedna je relokacija proizvodnje i industrije, a druga je porast prihoda i duga. Dakle, ukoliko i postoji debata, trebala bi biti ponešto složenija. To više nije stari imperijalizam. Postoji nova vrsta imperijalizma za koji ne postoji zemljopisna karta – kolonizatori su ovdje, a kolonizirani ondje. Problem je mnogo složeniji.
Osim toga, mislim da se po prvi put značajan dio stanovništva na globalnom Sjeveru nalazi u istoj situaciji kao i stanovništvo stare periferije. To znači da je u toj situaciji sve više i više pripadnika/ca radničke klase iz Europe i sjeverne Amerike. Vlade siromašnih europskih država, koje su nekada bile najveći kolonizatori – pogledajte samo Portugal – svedene su na siromaštvo i ovisnost o zemljama članicama Europske unije te moraju raditi što god ima kaže TROJKA (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska središnja banka). Te države su nekada vladale svijetom.
Dakle, one proživljavaju neku vrstu periferijalizacije unutar središta. I neku vrstu zavisnosti, da upotrijebim riječ koju koriste južnoamerički/e teoretičari/ke kada govore o ovim odnosima. Sada siromašne europske zemlje doživljavaju takvu ovisnost, i to na vrlo snažan način, a to ne otvara mogućnosti za transnacionalnu raspravu, jer ljudi s globalnog Sjevera shvaćaju kako imaju sve više toga zajedničkog s Južnom Amerikom i nekim afričkim narodima i radničkim klasama, nego što imaju s financijskim elitama.
Kako ovo možemo objasniti iz perspektive teorije zavisnosti?
Teorija zavisnosti pokušava razmišljati o tome kako se nove nezavisne južnoameričke države mogu razvijati čak i u kontekstu zavisnosti, barem o europskom i sjevernoameričkog kapitalističkom središtu. Mislim da su zemlje poput Španjolske, Portugala, naravno Grčke, danas nove zavisne države. Nemaju suverenitet, ne mogu postaviti vlastite politike. Banke i kreditori im govore što smiju, a što ne smiju raditi.
Dakle, to je nekakav oblik neoimperijalističke zavisnosti, a ne formalne kolonizacije. Drugim riječima, formalne moći europskog središta sada su u situaciji o kakvoj su govorili južnoamerički lijevi teoretičari prijašnjih generacija.{slika}
U SAD-u i drugdje govorimo o nevjerojatnom porastu radnih sati po kućanstvu, kako bismo mogli održati manje-više isti životni standard. Imate obitelji u kojoj dvije osobe zarađuju, što je noviji model, i brojne pripadnike i pripadnice radničke klase koji/e rade po pet poslova samo kako bi zaradili dovoljno za život. I još moraju uzimati potrošačke kredite.
Znači, to je neka vrsta deklasiranja (déclassement), a to znači da različite vrste strategija nošenja s tim postoje unutar neformalne ekonomije – strategije koje su dugo bile poznate u Južnoj Americi počinju se obnavljati u našem društvu. Prije su postojale među siromašnim Afroamerikancima i useljenicima, a sada postaju sve više normom za sve širu populaciju.
Dakle, možemo reći da se radi o konvergenciji, u smislu u kojemu su marksisti govorili o radničkoj aristokraciji kolonizatora: kolonizatori propadaju, a uvjeti radničke klase na globalnom Sjeveru približavaju se uvjetima na Jugu.
Ponavljam, možda ova situacija otvara više mogućnosti za međukontinentalne, transnacionalne društvene pokrete, antikapitalističke pokrete protiv sustava. Možda.
No, ovo dovodi i do ksenofobnog, antiuseljeničkog desnog populizma: “Otimaju naše poslove, ne dajte im da uđu” – znate, takve priče. Dakle, nećemo automatski dobiti pozitivan politički odgovor. Možemo dobiti i ružan, negativan odgovor. No, postoji određena konvergencija u našim životnim situacijama, i ukoliko ljevica razvije odgovor na to, tada bismo mogli imati neke opcije.
U tom smislu, kako možemo ubaciti horizontalnost u perspektivu, unutar društvenih pokreta koji teže autonomiji?
Horizontalnost je izazov za društvene organizacije jer zagovara političku praksu ‘odozdo’: grassroot djelovanje baze zajednice u kojoj se svatko suočava s presjekom (intersekcijom) oblika dominacije i opresije, unutar zajednice koja se bori i koja nastoji izbjeći hijerarhiju. No, stvarno postavljam pitanje autonomije takve dimenzije.
Nisam sigurna postoji li doista nešto što je ‘izvan’. A tu je i temeljno političko pitanje – trebamo li se moći suprotstaviti izravno ili se nastojati odvojiti. Ili, možemo li činiti oboje u isto vrijeme? To su dakle neka temeljna pitanja o strategiji autonomije. Postoji i nejasnoća radi li se o anti-sustavnom, kontra-sustavnom projektu ili o strategiji ‘nošenja’ sa sustavom.
I premda se Europljani sada suočavaju s ovim pitanjima, ljudi u Južnoj Americi su postavljali ista pitanja ranije. I ako je tako, Europljani će morati mnogo toga naučiti o tome kako se suočiti s ovim velikim problemom.
Porazgovarajmo o međugeneracijskoj zamjeni koja se pojavila u Meksiku s pokretom #YoSoy132. Ili o slučaju čileanskog studentskog pokreta za obrazovanje, ili o Podemosu u Španjolskoj i Passe Livre u Brazilu. Kada se intelektualno nastojanje domogne moći, moguć je paradoks postajanja drugim oblikom ideologijske institucionalizacije.
Mislim da to više vrijedi za globalni sjever Amerike i zapadnu Europu, no rekla bih da smo prošli kroz razdoblje u kojemu su glavnu ulogu imali anti– i ekstrainstitucionalni prosvjedi, primjerice, sve one okupacije javnih prostora (Occupy Wall Street, Indignados i tako dalje). To su bili veliki, popularni pokreti u kojima su sudjelovale sve klase. Ipak, dominantan ethos u mnogim od tih pokreta bila je neka vrsta kvazianarhističke misli kako ti pokreti moraju biti uglavnom antiorganizacijski, antiinstitucionalni i nepragmatični ili antipragmatični.
Bilo je otpora pokušaju stvaranja programatsko promišljenih projekata na široj razini, kao i opiranja bilo kakvoj integrativnoj organizaciji.
S druge strane, na pozitivan način jako me zanima Podemos kao pokušaj, bez pridruživanja etabliranim političkim strankama, koji se s teritorija civilnog društva pomaknuo prema političkoj moći. U načelu, to je pozitivan korak. Bez obzira na pitanje hoće li Podemos uspjeti. Vrlo je vjerojatno da neće. Nadam se da hoće. Imamo primjere lijevih stranki koje su započele kao društveni pokreti koji su se pokušavali preseliti u političku sferu, koji su bili instrumentalizirani i koji su ojačali, kao što su njemačka Stranka Zelenih, koja je zapravo negativan primjer…
No u potpunosti ostati u sferi civilnog društva, u obliku raspršenih, fragmentiranih, višestruko suprotstavljenih pokreta, izbjegavati ono što bi Gramsci nazvao autentičnim kontra-hegemonijskim stavom, dok postoji alternativa i dok postoji način na koji se unatoč svim mogućim razlikama ljudi mogu ujediniti… ostati u sferi civilnog društva nije primjereno. Stoga je stvarno teško pronaći nešto što nije niti službena politika niti u potpunosti civilno društvo, nešto što se počinje okupljati u kontrahegemonijsko djelovanje.{slika}
Još nismo otkrili što je to.
Danas, u kontekstu pokreta kao što su #YoSoy132 ili #BlackLivesMatter, koji su američki ekvivalenti drugim kampanjama protiv nasilja, mislim da su to važni građanski pokreti jer čine vidljivim policijsko nasilje i nasilje na granicama, poput onoga u Meksiku – što je vrlo slično Arapskom proljeću, gdje je pokret započeo s čovjekom koji je bio pretučen i ubijen, te kako je to pokrenulo pokret na Trgu Tahrir u Egiptu. To je sve jako važno, mobilizirali su ljude i to je sjajno. No, još uvijek imamo pitanja o tome zašto pokušavamo ostati izvan političkog sustava, što je problematično…
Dakle, je li autonomija alternativa ili je to stvarno suprotstavljanje moći…?
Je li to bitka za hegemoniju ili za priznanje u globalnoj ekonomiji?
Čini mi se da taj veliki razvoj društvenih pokreta u Južnoj Americi tijekom posljednjih 30 godina ima značajke dvojnosti. I autonomiju i horizontalnost, no isto tako više normalnih, političkih akcija koje su pokrenule takozvane “ružičaste plime”… znate ljevičarske vlade, od Cháveza do Lule, Cristine Kirchner i tako dalje. Čini mi se da je pozadina političkog uspjeha – a ovo su sve važni politički uspjesi – bila visoka razina cijena robe na svjetskom tržištu, što je značilo da je vrlo velik dio prihoda bio dostupan za redistribuciju.
Ono što se nije dogodilo, zasigurno nije u Venezueli, to je ekonomska reforma. Novac je potrošen na redistribuciju, što je naravno odlično s obzirom na siromaštvo. No, sada kada su cijene pale, prihoda će biti manje. Ne možete nastaviti s takvom strategijom kvaziklijentelističke redistribucije, a ako niste iskoristili trenutak za gospodarske reforme tako da stvorite vlastite izvore dobara i bogatstva, onda nije jasno što će se dogoditi u Južnoj Americi. Pomno pratim probleme s kojima se suočavaju Michelle Bachelet u Čileu i Dilma Rouseff u Brazilu… desnica se već mobilizira. To što se dogodilo u Južnoj Americi je pozitivno na brojne načine, no to nije moguće tek slijediti, potrebno je ići u smjeru prekoračenja vlastitih granica.
Što bi iz ovoga bila lekcija Europi? Potrebno je učiniti nešto radikalnije.
Mnoga vaša pitanja fokusirana su na inovativnost društvenih pokreta. No, ja to povezujem s političkom transformacijom. Na neki način, često govorim o Južnoj Americi kao o mnogo naprednijem kontinentu od Europe ili Sjeverne Amerike ili bilo kojeg drugog kontinenta, upravo zbog te poveznice između društvenih pokreta i politike. No ipak, kažem i to da nije jasno kamo će ta poveznica odvesti.
Traže li ovi oblici otpora potvrdu ili predstavljaju nove oblike ekonomske hegemonije?
Ne znamo gdje će nas oni odvesti, ali znamo neke zamke i opasnosti koje bismo trebali pokušati izbjeći. Želim vidjeti sve veću kontrahegemonizaciju društvene borbe. To znači da vjerujem da nam je potrebna nekakva vrlo dubinska strukturalna transformacija svjetskog kapitalističkog sustava, globalnih financijskih institucija i uloge središnjih banaka.
Smatram da takvi uvjeti i institucije, koje su vrlo moćne, postavljaju parametre u svjetskom sustavu, ograničavaju mogućnosti i iznimno su opresivni i ograničavajući i destruktivni prema uvjetima života i društvenom životu milijardi ljudi diljem svijeta. Po meni, pored važnih lokalnih, nacionalnih i regionalnih borbi, iznimno je važno suprotstaviti se globalnoj strukturi koja u tolikoj mjeri utječe na određivanje hoće li ljudi živjeti ili umrijeti. Zato je tako važno da se ta razna djelovanja, koja su vrlo obećavajuća i sve ih je više, ujedine i razviju veću koherenciju, neku širu programatsku orijentaciju.
Možete li objasniti pojam bolesne demokracije?
Radi se o krizi demokracije. Uglavnom sam se bavila pitanjem kako je organizirana javna moć u kapitalističkom društvu, a mislim da je ta moć ključna, da je trebaju – i akumulacija kapitala i sami kapitalisti – kako bi bili dovoljno snažni, učinkoviti i legitimni, znate, kako bi si osigurali pozicije s različitim zaleđima koje su im potrebne. No, tvrdim da u normalnom tijeku kapitalističke akumulacije postoji tendencija destabilizacije, ili ponekad napada i uništavanja različitih oblika javne moći o kojoj kapital ovisi. Mislim da se upravo sada, u ovom procesu, nalazimo na kriznoj točki, zahvaljujući usponu onoga što nazivam financijaliziranim režimom akumulacije kapitala.{slika}
To je povezano s novom ulogom središnjih banaka i globalnih financijskih institucija, koje sve više postavljaju temeljna pravila koja upravljaju većinom današnjih društvenih odnosa, uključujući i odnose između država i njenih građana i građanki, koje i koji su sada vođeni ili podvrgnuti onome što im nalažu kreditna tržišta ili onim što kaže Središnja banka, MMF (Međunarodni monetarni fond) , WTO (Svjetska trgovinska organizacija) ili Svjetska banka. To je sve značajniji sloj moći koji upravlja čak i odnosima između država i ograničava vrste politika koje mogu provoditi.
U Sjedinjenim Američkim Država vrlo smo pomno pratili nastup Cristine Fernández de Kirchner kada je odbila platiti dug ‘strvinarskim’ kreditorima. Pokušala je iskoristiti moć svoje države kako bi osporila moć američkih korumpiranih sudova i drugih dionika financijske moći. To je zanimljiva borba, vrlo važna i vrlo simptomatična.
Dakle, stvar je u tome da čak i ako imate državu koja je ili koja bi voljela biti istinski odgovorna svojim građanima/kama (što očito nije uvijek slučaj), čak i u najboljem scenariju takvim državama sve više nedostaje kapaciteta za provođenje politika koje zahtijevaju njihovi građani i građanke. To je jedan aspekt krize demokracije.
Drugi aspekt je postojanje problema na globalnoj razini s kojima se države ne mogu nositi, kao što je globalno zatopljenje, klimatske promjene. To zahtijeva globalnu javnu moć, a mi nemamo nikakvu demokratsku globalnu moć. Imamo poluprivatne moći koje rade u korist investitora, a ne u korist javnosti.
Govorimo li mi to o odgovornosti?
Da! Ne postoji odgovornost ovih globalnih institucija. To je, također, element krize demokracije. Toliko je mnogo primjera, možemo govoriti o korupciji, o smanjivanju financiranja javnih usluga i socijalnih i javnih davanja, o marketizaciji i komodifikaciji onoga što su bile brojne javne usluge. Sve su to slučajevi u kojima postoji opće oslabljivanje ili potkopavanje javne moći, a to je isto element krize demokracije.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
