Na početku mojih rodnih studija, jako su me provocirala stajališta o feminizmu, Islamu, pravima žena i sličnim pitanjima koja su zauzimale arapske i muslimanske feministkinje koje su živjele na Zapadu. Za mene, nisu bile dovoljno radikalne, gotovo da su se ispričavale i nisu govorile protiv vrsta patrijarhata s kojima sam se borila kod kuće [u Egiptu].
Međutim, s vremenom, budući da sam živjela na Zapadu (u Ujedinjenom Kraljevstvu, a sada u Njemačkoj), počela sam shvaćati kako muslimanske feministkinje koje žive u nekim zapadnim državama mogu biti u izuzetno nesigurnom položaju. Očiti rasizam i diskriminacija, kako u praksi tako i u diskursu, s kojima se svakodnevno suočavamo, prisiljava nas na zauzimanje reakcionarnih pozicija. To ne znači odstupiti od vlastitih uvjerenja, prije se radi o istim onim uvjerenjima koja su vas natjerala da zauzmete određene pozicije zato što se držite tih vrijednosti, feminističkih vrijednosti.
Ne radi se o Kölnu
Otkad sam prošlog listopada stigla u Njemačku, svjedočila sam različitim oblicima rasizma prema različitim ljudima, ali najviše prema mojim mladim muškim arapskim prijateljima. Odbijala sam zauzeti stav ili nešto napisati. Odbila sam govoriti pred zapadnom publikom kako ne bih radila iste pogreške zbog kojih sam prije kritizirala muslimanske feministkinje. Mi, ili barem ja kao feministkinja s Bliskog Istoka, imam svoj cilj i prioritete koji ne uključuju nužno istraživanje maskuliniteta i “obranu” muškaraca od rasizma. Još uvijek se borimo s nasiljem nad ženama i za političke, osobne i ostale slobode. Pa ipak, moram priznati, baš poput mojih prethodnica i onih koje sam oštro kritizirala, postala sam toliko bijesna, isprovocirana, ogorčena zbog javnog diskursa u Njemačkoj u vezi onoga što se dogodilo u Kölnu, tako da sam morala o tome nešto reći.
Čini se kako su označena i na meti mlada, sposobna, muška “smeđa tijela” – muškaraca sjevernoafričkog i arapskog izgleda. Postoji čitava povijest koja se odnosi na ta tijela, ne znam čak ni od kuda bih počela ili koga bih citirala. Postkolonijalni teoretičar Frantz Fanon govori o tome u svojoj knjizi “Black Skin, White Masks” (“Crna koža, bijele maske”) gdje navodi kako je opisan “Crnac”: “Crnac je životinja, Crnac je loš, Crnac je zao, Crnac je ružan”. Postoji cijeli povijesni narativ koji je pun rasizma, mržnje, straha i stigmatizacije. Davno je odlučeno što da očekujemo od tih tijela. Oni su hiperseksualizirani divljaci.
Kroz povijest su se ti narativi stalno i iznova prizivali kada je to bilo potrebno – kada je trebalo opravdati ropstvo, kolonizaciju, okupaciju i diskriminaciju. Da proširim poznatu rečenicu Gayatri Spivak: “Bijeli muškarci spašavaju smeđe žene od smeđih muškaraca”, sada su to “bijele žene” koje su ugrožene, ne više samo tamne.
Žene kao označiteljice nacije
{slika}
Sada se laćamo žena, kao krajnjeg argumenta. Svaki put i svugdje u svijetu je isto. Bavila sam se dugo nasiljem protiv žena, u tri različite zemlje, i nakon svakog groznog incidenta, žene su često bile zadnja stvar o kojoj bi se brinuli. Najprije pričamo o tome tko su zločinci, raspravljamo o tome zašto su to učinili, možda putem malo krivimo “žrtvu”, i tek naposljetku se zapitamo: a što je sa ženama?
Opća rasprava nakon događaja u Kölnu rijetko za temu ima žene. Kakva im je skrb dostupna, ako uopće postoji? Što su njihove trenutne i dugoročne potrebe? Osim “odstranjivanja” svakog tko je tamne boje kože, koje druge mjere će se provoditi kako bi se osiguralo da niti jedna druga žena, crna ili bijela, nikada više ne doživi takvu strahotu? Nije me iznenadio taj izostanak konstruktivne rasprave; iznenadilo me je iskorištavanje tijela žena kako bi se potakla rasprava o svemu drugom osim o dobrobiti žena.
Slike koje su koristili neki njemački mediji, kao što je časopis Focus, kolale su društvenim mrežama, a to su fotografije koje prikazuju crnu ruku koja zlostavlja bijelu ženu ili tamna mjesta/ruke na bijelom ženskom tijelu, školski su primjer kako se ženska tijela promatraju kao označitelji nacije i nositeljice nacionalnog identiteta. Postoji ogromna količina radova i knjiga o rodu i nacionalizmu koja ističe kako se identitetske nacionalne bitke često vode na ženskim tijelima. Vidjeli/e smo to u Iranu, u Egiptu, a sada i u Europi. Problemi žena su viđeni i korišteni kako bi razgraničili “nas” od “njih”. Tipičan primjer je “ubacivanje” Egipta u cijelu debatu: retorika otprilike glasi – mi naše žene ne tretiramo tako. Tako to rade u “njihovim” nazadnim zemljama, ali ne i ovdje.
Znanstvenica u meni je u velikom iskušenju da citira ljude kao što je Sara Ahmed i mnogi drugi koji su se bavili pitanjima izbjeglica i tražitelja/ica azila i napisali gomilu literature koja analizira retoriku diskriminacije od 2001. godine, proizvodnju krize i fetišizaciju tamnih tijela, a koja se očito može povezati s današnjom situacijom u Njemačkoj. Uza sve dokaze, dubinske analize i razrađene argumente ispisane u gomilama knjiga koje su lako dostupne posvuda u Europi, čini se da će većina ljudi donijeti svjesnu odluku da zatvori oči i odbije čitati ili slušati.
Što branim?
Moj članak ne brani stereotipnu sliku arapskog muškarca: patrijarhalnog, nasilnog, koji ne poštuje žene i slično. Zapravo, govorim o arapskim muškarcima koji se opiru svim tim slojevima opresije; borcima, ali ne u mačo-džihadističkom-hipermaskulinom smislu, već u smislu nastojanja i opstanka. O onima koji su osjetljivi “zahvaljujući” svojoj nesretnoj poziciji, no nipošto nisu žrtve. Izbjeglice, tražitelji azila, migranti bez dokumenata, oni koji su izmješteni i marginalizirani. Oni koji su pobjegli od tiranije u svojim zemljama kako bi ovdje u Europi naišli na rasizam.
Tisuće arapskih muškaraca i dječaka, zajedno sa ženama, čiji su se životi zauvijek promijenili sada se suočavaju sa sekundarnom viktimizacijom i traumatizacijom, proživljavaju batine, zastrašivanje i daljnju tiraniju. Govorim o tim muškarcima i ženama. I zato što sam feministkinja, stajem u njihovu obranu.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
