Prije nekoliko dana u javnosti je odjeknula užasna priča iz vinkovačkog rodilišta gdje je uslijed niza neodgovornih intervencija i neintervencija život izgubila beba. Žena koja je rađala proživjela je užasno iskustvo popraćeno uvredama i zanemarivanjem od strane medicinskog osoblja, koje je njoj i njezinoj bebi trebalo pružiti skrb. Ova žena je izašla u javnost sa svojim iskustvom, svi joj želimo snagu i oporavak i čestitamo na hrabrom istupanju. Osobno, mislim da je njezin javni istup ne samo društveno, već i osobno odgovoran i zdrav, i da će pomoći i njoj i drugim majkama koje su proživjele slične traume, ali i onima koje planiraju ili se pripremaju za porod.
O razmjeru i normalizaciji nasilja u porodu (ali i u kompletnoj maternalnoj skrbi) u Hrvatskoj i borbi da se to promijeni, razgovarala sam s Danielom Drandić, aktivistkinjom udruge RODA – Roditelji u akciji i voditeljicom programa ‘Trudnoće i poroda’.
Udruga RODA se od samog osnutka već 15 godina bori, između ostalog, za prava trudnica i rodilja i radi na podizanju svijesti o potrebi poboljšanja uvjeta u rodilištima. No, svjedoci/kinje smo kako u Hrvatskoj i dalje rodiljama nije osigurana dostojanstvena skrb u trudnoći i porodu, a cjelokupna maternalna skrb duboko je uronjena u institucionalno nasilje nad ženinim tijelom i zdravljem. Na koje su sve načine žene izložene ovoj vrsti nasilja?
Kulturološki žene misle da je cijena koju moraju platiti za vlastito zdravlje i zdravlje svojega djeteta biti apsolutno velika mučenica u trudnoći i u porodu, posebno u porodu. Dakle, one moraju potrpjeti sve za svoje dijete. Iako porođaj nije uvijek bezbolan proces, niti je ikad bio, to ne znači da žena mora baš sve trpjeti. Pod tom izlikom, generacijama se rade stvari u rodilištima koje su prihvatljive u našoj kulturi, a nisu nužno prihvatljive u drugim kulturama. Ljudi se ponašaju prema ženama u rodilištu na način na koji se apsolutno nikada ne bi ponašali prema istoj ženi, odnosno prema bilo kojoj ženi, bilo kome, izvan zgrade rodilišta. Kao prvo, nasilje prema ženi u rodilištu je psihološko, Amerikanci imaju frazu ‘dead baby card’ – znači svaki puta kad žena nešto propituje, odmah kažu – ili me slušaj ili ćeš ubiti svoje dijete. To je nešto apsolutno učestalo u našim rodilištima. Velikom broju žena govore: “Odite se prošetati tamo u lokalnoj bolnici gdje su djeca s poteškoćama i onda ćete vidjeti što se dogodilo s onim bebama majki koje nas nisu slušale…”. Govore nam takve stvari. Ono drugo što se nužno ne naziva nasiljem, ali ustvari jeste, to je uskraćivanje ženi prisustva voljene osobe. Svima je u sustavu u interesu da žena bude sama, da što lakše s njom barataju, da nemaju u blizini osobu koja će na neki način inzistirati na nekim stvarima i osobu koja će pamtiti neke stvari, osim žene za koju mogu odmahnuti rukom i reći – ‘ona je bila u trudovima, ništa ne zna’. I onda se ta pratnja, najčešće, poziva na sam kraj poroda. Dok je u trudovima i kada treba najviše nekoga imati uz sebe, žena je zapravo sama. I to je nasilje, jer joj svjesno uskraćuju ono što znaju da joj treba. Tu je naravno i užasno verbalno nasilje, dovoljno je pročitati iskaze žena na našoj stranici .
Moja prijateljica, koja je profesorica primaljstva na sveučilištu u Danskoj, kaže da u Danskoj kada žena dolazi bez pratnje, njima je to alarm da nešto ‘ne štima’ u njezinoj okolini i da neće imati adekvatnu potporu u postpartumu. Dok kod nas tek 30-50 posto žena uopće ima pratnju, ovisno od rodilištu. Jednostavno svi drže ‘fige’ da što veći broj žena dođu same. U nekoliko rodilišta gdje imaju uvjete za pratnju, taj je postotak viši od 50 posto, ali to je stvarno tek nekolicina rodilišta u Hrvatskoj.
Koji su najčešći oblici fizičkog nasilja nad ženom u rodilištima?
Mnogo nasilja se događa pod izlikom kako je nešto ‘stručno neophodno’ i rađeno ‘po pravilima struke’. Kada ponekad neki ružni scenarij izađe iz rodilišta, oni kažu “A sve je bilo po pravilima struke”. Neki postupci jesu po pravilima struke, ali ne u postotku u kojima se događaju kod nas. Primjerice, u Danskoj je postotak epiziotomija četiri posto. U Hrvatskoj je taj postotak prema službenim podacima oko 35 posto, prema našim podacima – blizu 60 posto. Vjerojatno je epiziotomija neophodna u nekim situacijama, ali sigurno ne u 60 posto situacija. To je nasilje nad ženinim tijelom. Mi smo čak probali/e u jednom europskom natječaju argumentirati da je to naš način FGM-a (genitalno sakaćenje žena) – koje se kod nas radi ‘po pravilima struke’. Znači, institucionalizirano nasilje.
Zatim, nešto što smo čuli nažalost u ovoj priči koja je izašla iz Vinkovaca, a to je Kristellerov zahvat – nalijeganje na trbuh. Kod nas, to se najčešće radi tako da liječnik koji ima 100 i više kg ili dvije primalje svom silom stišću ženi po trbuhu uz neki komad namještaja ili uza zid. S tim da oni znaju da je to iznimno opasno, da to ne bi smjeli uopće raditi. Prema našim podacima, 50 posto žena je tijekom poroda bilo podvrgnuto nekoj vrsti takvog zahvata. To su oblici nasilja nad ženinim tijelom, koje je, osim u iznimnim slučajevima, savršeno napravljeno za rađanje. A to se ne prezentira kao nasilje.{slika}
Čini mi se da u toj situaciji žena koliko god je educirana, pa i upoznata sa svojim pravima, ne može ništa, jer je to nasilje potpuno normalizirano na svim razinama, u cijelom sustavu… Možete li to prokomentirati?
Tako je. Kada idem na konferencije, netrudna, i ne u onoj bijeloj bolničkoj spavaćici, kada razgovaram s liječnicima i s babicama – oni su skroz normalni. No kada uđeš u taj sustav, u bolnicu, normalne su neke stvari koje nisu normalne u stvarnom svijetu – tamo su dopuštene i to je nešto što vidiš svaki dan. Jedan moj poznanik, liječnik iz Brazila, to je usporedio sa Standforskim eksperimentom (Stanford prison experiment). Rekao je, kad dođeš u tu zgradu, obučeš taj mantil, promijeniš način na koji radiš neke stvari. Ta normalizacija je najproblematičnija. Žene smatraju da je to jednostavno ono što moraju proći, a ona koja to ne može trpjeti i izdržati jednostavno nije dovoljno jaka, hrabra…
Rijetko se koja trudnica nije susrela s nekim od ovih oblika nasilja tijekom trudnoće i za vrijeme i netom nakon poroda, no vrlo rijetko prijavljuju kršenje svojih prava nadležnim institucijama. Postoji li nekakav pomak u broju prijava?
Nemaju kome prijaviti! Mogu nazvati Bijeli telefon, Ministarstvo zdravlja, reagirati prema upravi i osnivatelju bolnice, žaliti se na sto vrata i ispričati svoju priču. Ali ono što je jako tužno je da žene nemaju nikakvu zadovoljštinu. Da netko barem kaže – primili smo vašu prijavu, žao nam je, nećemo to dopustiti… barem da ‘zamažu’ malo oči. No, najčešće dobiješ šturi odgovor: “Sve je bilo po pravilima struke”. Ako nema lošeg ishoda, nemamo vam kako pomoći. I onda žene posežu za društvenim mrežama koje su dvosjekli mač. Ne smijemo dopustiti da kod nas postane normalno imati javni linč na svakoga s kim smo nezadovoljni, no s druge strane žene osjećaju kako je to jedini način na koji one mogu dobiti ikakvu zadovoljštinu. Na sudu zadovoljštinu neće nikada dobiti, posebice žene koje su manje obrazovane ili siromašnije…
A kako je to zakonski regulirano kroz Zakon o zaštiti prava pacijenata? Ima li tu nekih izmjena, promjena ili barem takvih pokušaja?
U Hrvatskoj nikad nitko nije dobio nikakvu tužbu na temelju Zakona o zaštiti prava pacijenata. Ne postoji službena statistika, ali po kuloarima se priča da protiv liječnika ginekologa nikada nije donesena pravomoćna presuda. Oni se međusobno štite. Kad zovu sudskog vještaka, zovu kolegu. Primjerice, kada se radi o Kristellerovom zahvatu (nalijeganje na trbuh), kad netko zapiše to u opisu protokola, to je kao da je napisao vlastitu presudu. Kad smo iz RODA-e slale upitnik svim rodilištima 2013., devet rodilišta je napisalo da oni Kristellerov manevar ne evidentiraju. Ne evidentiraju zato što to otvara mogućnost eventualnih tužbi.
Postoje li kod nas neke opstretičke prakse koje su nedopuštene, ili koje se više ne koriste u drugim zemljama?
Ne bih rekla da su neke prakse nedopuštene, nego da se koriste u prevelikoj mjeri. Ako nemaš statistiku, odnosno ako ne vodiš statistiku o nečemu, to znači da nemaš problem. Jer bez statistike ne možeš ukazati na neki problem. Ako pitamo primjerice – koji postotak žena u Hrvatskoj dobije drip, to nigdje ne piše, ali ako idemo pitati žene shvatit ćemo da ih je 80 do 90 posto dobilo drip. Kod nas je moguće ženi dati drip (hormon za pojačavanje trudova), prokinut joj vodenjak, raditi joj X stvari i onda joj reći – e sad ti neću raditi carski, ti ćeš to riješit prirodno (odnosno vaginalno, jer tu nema ništa prirodno nakon što su joj sve to napravili). To je pokazivanje nadmoći – ti ćeš sad to završiti tako zato što sam ti ja tako rekao. Na našoj Facebook stranici žene često pišu o tome kako im je bio induciran carski rez i onda im ga iz inata nisu htjeli napraviti. Znači, s jedne strane ženama rade carski rez koji nisu htjele ili nisu trebale, a s druge strane ima onih kojima je trebao, a nisu mogle doći do njega.
Što biste savjetovali ženama koje planiraju ili čekaju porod, nekakav put kojim bi si kod nas, barem donekle, mogle olakšati cijeli proces trudnoće i rađanja?
Ono što bismo ženama rekli je da kao prvo pohađaju neki kvalitetan tečaj za trudnice. To nažalost najčešće nije onaj tečaj koji se nudi u bolnicama. Zatim, da se informiraju o tome kako im tijelo funkcionira. U drugim zemljama, ako žena dođe, posebice ako je prvorotka, i ako procijene da je jako rano došla, kažu joj da ode kući. Svakako bih sugerirala ženama da si nađu kvalitetnu pratnju, ako idu s partnerom ili partnericom na porod, da ta osoba svakako pohađa s njima i tečaj, da se informira o tome kako to sve treba izgledati, što je normalno, a što nije. Kad to osvijestiš u sebi, onda tek možeš vidjeti što odstupa… procijeniti bolje. Savjetujem svakako da pitaju o apsolutno svakoj stvari, da procijene ako su u mogućnosti gdje će rađati, ne na temelju iskustva susjede, nego na temelju statistike. Mi imamo statistike i informacije o rodilištima na našoj stranici rodilišta.roda.hr i neka usporede, neka biraju na temelju informirane odluke. Ja mislim da je na nama, koje nismo trudne i koje trenutno ne rađamo, da olakšamo trudnicama cijeli taj proces i sustav, da ga humaniziramo, da tražimo promjene. Trudnice nisu ni u kakvom položaju da se bore, niti je za očekivat od njih da se bore. Njima u porodu treba potpora i dobra skrb.
RODA se već godinama zalaže za primaljski model skrbi. Možete li reći nešto o tome?
To znači da se za žene skrbe primalje koje su stručnjakinje za normalan fiziološki porod. Ako se nešto zakomplicira, trebamo imati backup porodničarske službe, da imamo koga pozvati kad je potrebno. Nedavno je izašao podatak da školovanje prosječnog specijaliste u Hrvatskoj košta porezne obveznike dva milijuna kuna. Je li realno što koristimo osobu koja je visoko specijalizirana za patologiju, za komplikacije, da pruža skrb zdravim ženama? U Hrvatskoj sada imamo dva redovna sveučilišna studija za primalje koje bi trebale pružati skrb i u trudnoći i u porodu i poslije poroda. Za žene koje nemaju komplikacije, a to je ogromna većina žena, to je najbolja skrb. Moramo osvijestiti da će sustav uvijek pokušat okriviti žene za komplikaciju – stari ste, debeli, niski, visoki, uska zdjelica, visoka maternica… Umjesto da pogledaju sebe i upitaju se – kako smo mi pridonijeli da je žena došla u tu situaciju.
Čini se da je tretman žena u trudnoći i porodu ogledalo rodno uvjetovanog nasilja sa svim njegovim manipulacijama i afirmacijama nadmoći. Kako vi to vidite?
To je apsolutno kulturološki uvjetovano. Kako neko društvo tretira ženu, tako će se ponašati prema njoj i u porodu. Kako se žene općenito u društvu cijene, tako će im biti i u porodu. Pitaju žene što su po struci i odmah ih ukore ako se usude nešto pitati, propitati, a nisu po struci liječnice ginekologinje. Možda nisu ginekologinje, ali su vlasnice svog tijela i imaju pravo na svaku informaciju koja se tiče njihova tijela. Nažalost, mi još nismo došli do tog civilizacijskog nivoa.
Pratili smo vašu akciju #Prekinimošutnju o nasilju u porodu, krajem 2014. godine. Možete li reći što je ta akcija donijela? Čini se da je imala dosta odjeka, barem u smislu detabuiziranja nasilja u porodu i prekidanja šutnje?
Priče žena koje su doživjele nasilje u porodu donijele su pomak u svijesti – ponajprije u smislu lišavanja osjećaja srama i krivnje. Poruka je bila jasna – rekle smo im da se to događa brojnim ženama, da je OK govoriti o tome i da one nisu krive za to. U novo doba društvenih mreža, mislim i da je zdravstveno osoblje shvatilo da neke priče neće završiti tek kao ‘priče po kafićima’, nego se vrlo lako mogu proširiti putem društvenih mreža, da trebaju malo paziti i da ne mogu više raditi baš što ih je volja. Što se tiče inspekcijskog nadzora po rodilištima – to je debakl. Mi izvješće i dalje čekamo, u medijima smo čuli da nadzor uopće nije ni izvršen u vinkovačkom rodilištu zbog toga što oni nisu pripremili papirologiju, odnosno dokumentacija nije bila spremljena sa strane rodilišta. Znači, morali smo čekati da jedno dijete umre na porodu, da mama izađe preko društvenih mreža u javnost, jer preko rodilišta to sigurno ne bi izašlo – kako bismo saznali da oni inspekcijski nadzor nisu izvršili. Gdje je tu uopće odgovornost, gdje je tu nekakva hijerarhija odgovornosti? Tko je tu nadležan za zaštitu ženskog zdravlja? I tu mislim na zdravlje – ne na to da li su žene preživjele porod ili nisu. Postigli smo to da žene preživljavaju porod, i ne smijemo više biti zadovoljni isključivo time. Moramo biti svjesni koliko je zdravlje žene u periodu prije i nakon poroda važno za nju, njeno dijete i njenu obitelj. Imamo čvrste znanstvene dokaze koji nam ukazuju koliko je to važno za javno zdravstvo, i vrijeme je da sustav prestane to ignorirati.
Koliko mi je poznato, RODA je jedina udruga u Hrvatskoj koja se bavi ovom problematikom. Postoji li neka suradnja s drugim udrugama i organizacijama koje se bore za ljudska prava žena kako bismo svi zajedno radili na podizanju svijesti i pritiscima na institucije?
Da, mi smo jedina udruga koja se u Hrvatskoj bavi ovom problematikom. Neko vrijeme je bilo teško objašnjavati ljudima, čak i nekim feministkinjama, da je nasilje koje se događa u rodilištima nedopustivo i da je to nasilje kao i svako drugo nasilje. Ta klima se ipak malo po malo mijenja, žene su počele gledati na to drugačije, i to me veseli. Shvaćamo da je to nasilje i da ga treba tako nazvati. Žena ne mora imati osobno iskustvo nasilne veze da može prepoznati nasilje u vezi u kojoj se nalazi njena prijateljica, sestra, majka, bilo tko. Pa tako i ovo – ne treba ti vlastito iskustvo da to prepoznaš, jednostavno ti treba senzibilizacija za ono što je tjelesni integritet i što je nasilje. Do tog zaključka svi možemo vrlo jednostavno i brzo doći.
Kakvi su vam planovi u radu? Možete li za kraj najaviti i vašu ovogodišnju konferenciju prePOROD? Što će biti u fokusu?
U Hrvatskoj nam je cilj uspostaviti efikasne vanjske provjere stanja u rodilištima, pratiti statistiku i iskustva žena, uspostaviti pilot-rodilišta prijatelja majki i djece te omogućiti samostalan rad hrvatskih primalja izvan rodilišta, odnosno omogućiti otvaranje samostalnih primaljskih praksa, otvaranje kuća za porode (uz ili izvan rodilišta) te omogućavanje poroda u domu rodilje. Konferencija će se održati 29. travnja, a tema ove godine je “Hrvatska rodilišta – prijatelji majki – vrijeme je!” Krovna organizacija ginekologa na svjetskoj razini i krovna organizacija babica na svjetskoj razini izašli su s deset koraka koje rodilište treba ispuniti kako bi dobilo titulu ‘Rodilište – prijatelj majki’ i nećemo posustati dok to ne ostvarimo.
