Rođena sam 1990., a fakultet sam upisala 2009. Moja majka rođena je 1962., a Franjo Tuđman umro je 1999.
Ne sjećam se rata, a nemam ni ratnih trauma iz djetinjstva. Ne bojim se grmljavine jer me ne podsjeća ni na granate nit’ ikakve druge zvuke rata. Da su u Žrnovnici pored koje sam živjela ubijeni neki ljudi, doznala sam puno kasnije. Bila sam nekad u nekakvim podrumima i mama kaže da od tada imam kronični bronhitis. To je jedino što me od rata iz djetinjstva prati i danas. Ili se barem mami tako čini. Sjećam se i jednog člana obitelji i nekih drugih odraslih kako su sretni jer pokazujem da imam tri godine tako da palcem pridržavam mali prst, a ne onako kako ‘tri pokazuju Srbi’. Mama i tata su se na to ljutili i nije im bilo smiješno. Moja nevjerica, razočaranje u ljude i shvaćanje što je to rat, dolazi tek kasnije. Ono nije ni blizu shvaćanju onih koji se zbog njega boje grmljavine.
O ratu i raspadu Jugoslavije čitala sam isključivo onoliko koliko su od mene zahtijevali, a nekad i manje jer ne volim baš zahtjeve. U društvu toliko opterećenom cijelom ovom pričom, naivno mi se činilo, da se mogu baviti nekim drugim stvarima, razmišljati i raditi stvari nekako drugačije i ne uvlačiti se u ovu kaljužu. Međutim, da nema izlaza shvatila sam prije nekoliko godina. Jedini izbor koji zapravo imam je hoću li se s kaljužom i načinom na koji je nastala upoznati ili ću se pretvarati da u njoj nisam. Njoj je svejedno i nada se da će i meni biti. Ona, zapravo, za svoj opstanak zahtijeva ravnodušnost i osjećaj bespomoćnosti, a ja, ponavljam, zahtjeve ne volim pa čitam. Čitam kako je kaljuža uopće nastala.
Odvratni huškački propagandni nacionalizam koji služi samo tome da ugasi svjetlo dok iz prostorije nestaje, točnije, dok on krade svaku iole vrijednu stvar. Kasnije, kad ga ponovno netko upali, nitko nije kriv jer u mraku se nije dobro vidjelo. Sada kada je i tako upaljeno svjetlo zašto se vraćati na mračna vremena. Ništa što se događa danas ne može biti promatrano kao da je neka nova priča. Sve što se danas događa nastavak je šugave priče započete tada. Potezi koji se povlače, ljudi koji to čine, ono što govore i kome. Ništa od toga nije novo. Pojavi se neko kao novo lice na nekoj od brojnih funkcija, onda pročitam i vidim, starijama od mene itekako su to poznata lica. Onda nastavim čitati, eto, čisto da vidim što je iduće što će se dogoditi.
Zdravka Bušić prestala je raditi kod Franje Tuđmana kada sam ja imala, eto, pet godina. Dvadeset godina kasnije zajedno s Kovačem, za kojega ustašoidni Bujanec ima ‘enciklopedijsko znanje’ bavit će se, plaćena iz državnog proračuna, vanjskom politikom RH. Navedena je samo zato što je vijest o njoj najnovija, inače kandidata i kandidatkinja ima na pretek.
Zahuktava se situacija u ovoj državi i to je savršeno jasno. Ako je zamislim kao kakvu kuću, s mnoštvom prozora, u koju želim ući jer je i moja, a ne samo njihova, imam dojam da me gotovo sa svakog od stotine prozora gledaju neke staklene oči i nakešena lica. Kese se i ratni profiteri i ratni huškači, kese se i kompromisima skloni protivnici takvog otvorenog agitatorstva, kojima je smiješno što mi, eto, ne razumijemo kako se ‘stvari rade’ i da se ‘pregovarati mora’.
Mogla bih, da hoću, nabrajati sada na desetke primjera. Smjena, oslobađajućih presuda, sustavnog zanemarivanja i diskriminiranja. Primjera kriminala, ucjena, prijetnji, verbalnog i neverbalnog nasilja, pljački, rasprodaja. Desetci primjera koji podsjećaju na ta neka, činilo se najoptimističnijima među nama, minula vremena.
Međutim, umjesto primjera, biram opisati osjećaj.
Pokušat ću vam predočiti i opisati osjećaj za koji se nikako ne mogu odlučiti želim li da ga i vi sami imate ili mislim da vam je bolje bez njega, dok ga još niste osvijestile.
Sjednem s prijateljicama na pivo i on se samo lagano potkrade, ušulja se. Živite li s nekim? Znate ono kada dolazite kući kasno, a taj vaš netko spava i vi se ušuljate najtiše što možete, a ujutro kada se taj netko probudi – tu ste. Taj netko se nasmije i kasnije, ujutro, komentirate kako ste toliko tiho došli da vas uopće nije ni čuo ili čula. Eto, baš tako. Samo što se ovome osjećaju kada se ušulja nitko ne nasmije, ne raduje mu se, no svejedno ga čekamo znajući da će doći. Ta je osjećajna ušuljalica toliko puta podsjetila svaku od nas da smo joj i dale ime – Strah.
Sjedimo onda na toj pivi i pričamo – što se ovo događa, zašto se toliko malo ljudi buni, ona neka provali nešto pa se sve skupa smijemo da nam bude malo lakše, a onda se nastavimo pitati – prepoznaju li gdje ovo vodi, kada će prestati, hoće li uopće? Nije nam ugodno i šutke se pitamo, hoće li, je li moguće, da ovo sranje opet eksalira u tolikoj mjeri da i nama kao našim roditeljima, u odrasloj dobi, uništi živote. Gledamo oko sebe, a ljudi za stolom pored nas pričaju neke svoje priče. Ne čini se da ih muči isto što i nas.
Možda za stolom do nas sjede optimističniji ili naivniji, koji misle da ne mora to otići toliko daleko, ne da ne mora – ne može. Imamo ‘civilizacijske dosege’ i iskustva iz prošlosti i neće to opet tako završiti. Nema šanse.
Pa i ne mora. Vjerojatno neće – misao je koja onda i nama prolazi kroz glavu.
No, ovo sada, ovaj osjećaj, vjerujem da je iskopan iz prošlosti, da je nekako bio proživljavan i tada. Ta nevjerica, neizvjestnost, konstantna nelagoda. Sigurno nije isto, samo kada pokušam zamisliti, najbliže je što mogu. A osjećaj je kao da sjediš na klackalici – čas si gore, čas si dolje.
Vrtimo se, čini se, u stalno istom krugu – u jednom se prodaju iste priče, igra se na iste niske strasti, gase se svjetla i krade se (i stvari i živote i slobode). U drugom se vrtimo mi same – kad je već sve takvo sranje, isplati li se uopće boriti, neće li na kraju biti sve isto?
A onda niotkuda, najčešće, samo dođe neki trzaj, nagonska potreba da iz ustiju ispljucaš blato kaljuže i kažeš: ajde da ih još jednom pošaljem u kurac. Ne može. Ne dam. Neću. Odjebite od mene i mog života.
Gledamo svijet oko sebe i jebeno ne podnosimo ono što od njega opet (ili i dalje) rade. Nema ljepših riječi, a kada bi ih, da zaorem duboko, duboko u sebe, i mogla pronaći ne bi ih napisala jer ih ne zaslužuju. Pljačkaši, mrzitelji, dežurni dušebrižnici i cirkuski izvoditelji najjeftinijih, stoput viđenih, trikova.
Nema primjera, nema analize, samo osjećaja, najjednostavnije onda da promatram ovo kao kakav javan zapis u dnevnik. Uzaludna bitka broj, recimo, 1763. Ili nije.
