U Zagrebu je 2. srpnja održana premijera dokumentarno- igranog filma “Novo je da sam bila zlostavljana” Incest trauma centra- Beograd. Incest trauma centar- Beograd je grupa za podršku seksualno zlostavljanoj djeci, žrtvama incesta i žrtvama rata. Centar je osnovan 1994. godine, a u proljeće 2009. započela je promocija navedenog filma koju namjeravaju organizirati na međunarodnom nivou. U Zagrebu je promocija filma organizirana u suradnji sa grupom Kontra.
Prije samog prikazivanja uvodnu riječ dala je jedna od aktivistkinja Incest trauma centra koja je sudjelovala i u snimanju filma. Uvod je započela objašnjavajući zašto su se odlučile za odabranu metodologiju. Poznato je, naime, da je svaka vijest o zlostavljanju, naročito kad se radi o incestu, za novinare prije svega stvar senzacionalizma.
Mediji često teže iznošenju što više detalja uključujući identitet žrtve, ne mareći pri tome za štetu koju time nanose, ne samo toj konkretnoj žrtvi, već i ostalim ženama koje su zlostavljane i koje se upravo iz straha od onoga što čine mediji boje prijaviti svoje slučajeve.
Iz tog razloga ekipa Incest trauma centra našla je formu u kojoj žrtve imaju mogućnost iznijeti svoja svjedočanstva, a da im identiteti pri tome ostanu u potpunosti zaštićeni.
“Novo je da sam bila zlostavljana” je film o osam stvarnih žena koje su na nekoliko sesija u razgovoru s aktivistkinjama Incest trauma centra davale svoje iskaze o seksualnom zlostavljanju koje su u djetinjstvu doživjele od strane članova uže odnosno šire obitelji.
Njihovi iskazi zabilježeni su video vrpcom pomoću koje je napravljen transkript koji je poslužio kao predložak za scenarij.
Slijedeći korak je bila suradnja s profesoricom Mirjanom Karanović i njenih osam studentica glume. Svakoj od studentica dodijeljen je lik jedne od žrtava.
Film je kolaž svih koraka pripreme studentica (njihovo uživljavanje u lik uz pomoć profesorice, njihove zajedničke diskusije, njihov rad sa aktivistkinjama Incest trauma centra) te proizvoda njihovog rada (jednog kazališnog komada i jednog igranog djela, naime njihove glume iskaza žrtava).
Gledajući film svakom gledatelju/ici vrlo brzo postaje jasno da je to ne samo film o osam žrtava seksualnog zlostavljanja već i film o osam djevojaka- studentica glume koje pripremajući se i uživljavajući se u uloge žrtava prolaze kroz proces identifikacije sa zlostavljanim ženama. To je najbolje vidljivo na kraju filma kada studentice dobivaju priliku vidjeti žene koje su glumile. Profesorica im pušta dijelove sesija u kojima stvarne žene iznose svoje priče.
Upravo taj kraj nosi možda i najvažniji dio poruke koju nam film daje: ljude ipak najviše potresaju priče konkretnih, “opipljivih” žena i prečesto nam je teško shvatiti da su one itekako stvarne i onda kada im ne vidimo lica i ne znamo imena. Te žene su možda dio naše uže ili šire obitelji, one su možda naše prijateljice ili kolegice s posla. Zbog svega toga valja poslušati poruku filma i učiniti njihove priče što glasnijima, a njihove identitete što zaštićenijima.
