U Rijeci je početkom trećeg mjeseca, odnosno od 2. do 8. marta održana zanimljiva akcija naziva “7 dana za ženu”. Cilj akcije “7 dana za ženu” bio je ukazati na problem sustavnog kršenja ljudskih prava žena u kojima prečesto sudjeluje i niz institucija države i lokalne samouprave, ali i naglasiti apsurdnost inicijativa kao što je “40 dana za život“. Prokazuju i kako se žene često susreću s demoniziranjem zbog određenih odluka koje donose o svome tijelu. Umjetničku akciju “7 dana za ženu” inicirala je vizualna umjetnica Milijana Babić, a provedena je u suradnji s riječkim udrugama Drugo more i SOS telefon – grad Rijeka, uz podršku zainteresiranih građana i građanki.
S Milijanom smo porazgovarale o kompleksnosti problematike borbe za seksualna i reproduktivna prava, zašto su ispred rodilišta započeli, ali ne i nastavili akciju te o iskustvu provođenja ovako neobične forme prosvjeda.
Od kuda ideja i jesi li sama razrađivala projekt “7 dana za ženu”?
Ideja za umjetničku akciju “7 dana za ženu” nastala je tijekom istraživačke faze projekta koji se bavi negativnim utjecajem Katoličke crkve na ženska prava u Hrvatskoj. Tada sam se po prvi puta upoznala s katoličkom molitvenom inicijativom “40 dana za život”, nakon čega sam pobliže pratila njihovu kampanju u rujnu/listopadu 2015.
Prva pomisao da bi trebalo napraviti neku vrstu kontra prosvjeda, dogodila se ispred zgrade riječkog Odjela za ginekologiju i porodništvo – KBC, kada sam svjedočila moljenju krunica skupine katolika na glavnom ulazu u zgradu, što me je jako potreslo. Pitala sam se kako je moguće da se to dozvoljava i tolerira, na neki način ne vjerujući svojim očima i ušima.
Ključni faktor za daljnji razvoj ideje bilo je preuzimanje njihovog transparenta “Dragocjena si u mojim očima” u čijem potpisu piše “Bog”, i same ideje molitve, uz ironijski odmak.
Vremensko preklapanje nadolazeće molitvene kampanje u periodu korizme 2016. s Međunarodnim danom žena, kada je najviše imalo smisla reagirati, bio je dodatni bonus.
Akcija je realizirana u suradnji sa SOS telefonom – grad Rijeka, i Drugim morem, producentom cijelog projekta.
Koji je bio primarni cilj? Planirate li nastaviti s ovakvim aktivnostima u nekim vremenskim intervalima?
S jedne strane, cilj akcije je povećati vidljivost problema kojeg predstavlja inicijativa “40 dana za život” i pružiti joj otpor. Mnogi ljudi ne znaju za njeno djelovanje, iako se od 2014. provodi dva puta godišnje u dvadesetak hrvatskih gradova. Mnogi je ne smatraju vrijednom pozornosti, usprkos mjestu njenog izvođenja koje je više nego problematično, njenoj krajnje licemjernoj misiji ‘spašavanja života’ te činjenici da se manifestira kao direktan napad na žene i njihovo pravo na legalan pobačaj.
Ovdje se radi o umjetničkom radu koji se koristi formom javnog protesta, postavljenom kao paradoks koji je sadržan u paroli ‘molitvom za ženska prava’. Ženska prava, kojima Katolička crkva kao stup patrijarhata oduvijek stoji na putu, postižu se borbom. No, ovisno o stavu promatrača i razumijevanju konteksta, rad može imati različita čitanja, uz mogućnost odmicanja od polariziranog uzorka (mi smo protiv, oni su za).
Mislim da akcija ima potencijala da se razvija dalje, ili ponavlja u nekim vremenskim intervalima, no treba sačekati da se slegnu utisci i iz distance promisliti o tome.
Kakve su bile reakcije?
Na lokaciji Riječkog KBC-a gdje smo se susreli s moliteljima inicijative “40 dana za život”, jedna je starija žena rekla da je na našoj strani, ali da se boji da će to jako dugo trajati, a jedna doktorica uzviknula: “Napokon se netko sjetio!”. Dvije njihove članice dotrčale su nama misleći da smo oni, i pobjegle na spomen ženskih prava, simpatično odmahujući. Kasnije su objavili našu fotografiju na Facebook profilu inicijative, uz pojašnjenje da “Zli” nije mogao mirovati, nego je djelovao preko 15-ak aktivista koji su na njegovoj strani, dok su oni zazivali krv Kristovu, sv. Antu i sve svece, što je očito bilo plodonosno i blagoslovljeno jer smo se mi ubrzo razišli.
Ispred Općinskog suda u Rijeci, jedan je čovjek rekao da imamo loše zakone, da bi trebalo uvesti smrtnu kaznu i odsijecati glave zlostavljačima, pedofilima i ubojicama.
Kod Katedrale sv. Vida, bili smo izloženi uvredama grupe mladića koji su nas nazivali Srbima, pederima i lezbama, sugerirajući da to odemo raditi pred džamiju pa da ćemo onda vidjeti.
Jedan je muškarac doviknuo sudionici akcije koja je držala transparent ‘spolni odgoj je važan’: “Jebo te Jovanović!”, a drugi onoj koja je držala transparent ‘ne prisilnom rađanju, da slobodi izbora’: “Dijete u utrobi je život, abortus je ubojstvo!”
Poneki muškarci pitali su što je s muškim pravima, jedan od njih pričao je kako je pobjegao od nasilja jer ga je žena napala nožem i ranila.
Na 8. mart pred gradskom upravom na Korzu dobili smo komentar od jedne žene: “Bravo, a ne oni koje dijele ruže jedan dan u godini.” Riječki gradonačelnik kasnije je i nama podijelio ruže, no nije uzeo transparent.
Ljudi su nas podržavali kimanjem glave, povicima, trubljenjem iz automobila, a nerijetko i gestama – jedan nam je stariji gospodin ispred zgrade HZZO-a dao 200 kuna da se počastimo, na Jadranskom trgu dobili smo jabuke i cvijeće, a pred Policijskom upravom topao čaj s limunom, iz udruge za beskućnike Oaza koja se nalazi preko puta.
Rad je odjeknuo i društvenim mrežama, gdje kao i na ulici ima svakakvih reakcija, od post-anja biblijskih citata do izražavanja averzije prema bilo kakvoj molitvi, pogotovo u kontekstu Međunarodnog dana žena i feminističke borbe.
{slika}
Zašto se niste vratili ispred rodilišta?
Akcija je započela na mjestu na kojem ona dobiva svoj puni smisao, a to je na ulazu u riječko rodilište, nasuprot moliteljima inicijative “40 dana za život”, kao njena alternativa i podrška ženama i njihovom pravu na izbor te bolničarima na koje se vrši pritisak s ciljem pozivanja na ‘priziv savjesti’.
Nakon tog iskustva, pod dojmom burnih reakcija, činilo se kao da bi tamo trebali nastaviti akciju, iako je ona koncipirana na način da se izvodi pred državnim institucijama, kojima upućuje apel za zaštitu ženskih prava i borbu protiv nasilja nad ženama. Drago mi je da smo odustali od pomisli da se na završetku akcije vratimo na tu lokaciju, ne samo zato što to ne bi išlo u prilog koncepcijskoj čistoći rada, nego i zato što bi to značilo dodatno uznemiravanje žena koje u tu zgradu ulaze i iz nje izlaze u povišenim emotivnim i osjetljivim psihičkim stanjima, s čime bi postali isti kao i oni koje kritiziramo.
Koliko ljudi je sudjelovalo u projektu?
Akciji se tijekom sedam dana pridružilo oko 50 sudionika, među kojima je bilo onih koji su drugim putovima doznali za akciju i izrazili želju za sudjelovanjem, kao i onih koji su bili među prolaznicima i pitali imamo li još koji transparent. Ovim putem svima njima zahvaljujem.
Što za tebe osobno znači ova akcija?
Kao žena ne mogu ne reagirati jer me se aktualne prijetnje ženskim seksualnim i reproduktivnim pravima u Hrvatskoj, koje predvodi Katolička crkva i njeni ‘produžeci’, osobno tiču. Također, želim dati svoj doprinos zajedničkoj borbi za zaštitu već stečenih prava i postizanju rodne ravnopravnosti na svim razinama, iz umjetničkog polja djelovanja.
