Ulaskom Hrvatske u EU i otvaranjem tržišta rada olakšano je zapošljavanje u drugim državama, tako da naše stanovništvo sad pretežno emigrira u zemlje članice EU. Većina europskih država ukinula je radne dozvole za hrvatske građane/ke. Trenutno samo još nekoliko zemalja koriste prijelazna ograničenja za pristup radnica/ka iz Hrvatske i zahtijevaju radne dozvole. To su Malta, Velika Britanija, Austrija, Nizozemska i Slovenija. Za sve ostale tržište rada je otvoreno svima bez obzira na stručnu spremu.
Od 1.srpnja 2018.godine i navedene države trebale bi ukinuti ograničenja. Jedino u slučaju značajnih poremećaja na tržištu rada mogu ih zadržati dulje, ali ne kasnije od 30.lipnja 2020.g.
Migracije novijeg datuma obuhvaćaju odljev visokoobrazovanih ljudi za razliku od prijašnjih kad su pretežno emigrirali nekvalificirani i kvalificirani radnici/e, te osobe srednje stručne spreme. U vezi navedenog, ne postoje aktualna istraživanja iako je ova činjenica općepoznata. Konkretan je podatak iz 2007. godine, iz studije Svjetske banke, po kojoj je Hrvatska prva u Europi po odlasku visokoobrazovanih ljudi sa stopom migracije od 29,4 posto. Još jedan neslavan rekord!
“Diplomirala sam u roku. S 24 godine prvi put sam se prijavila na Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ). I nakon dva mjeseca počela sam raditi u srednjoj školi kao nastavnica Politike i gospodarstva. Bilo je to općepoznato stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa s naknadom od 1.600,00 kn mjesečno” – govori Ivana B., magistrirana politologinja.
“Ok, to je samo početak” – bila sam puna planova. I zapravo boravak u školi nije bio loš. Voljela sam raditi s djecom i bila sam dobro prihvaćena, njima je bilo interesantno što nisam puno starija od njih. Najgore je bilo ispunjavanje hrpetine papirologije. Da bih otišla s učenicima makar u susjednu ulicu posjetiti jedan pogon, morala sam dobiti toliko odobrenja i dozvola kao da idemo u NASA-u.”
“Nakon 6 mjeseci znala sam da mi neće produžiti ugovor.” – nastavlja Ivana. ” Javljala sam se na sve moguće oglase i na one koji nemaju veze s mojim zanimanjem. To uostalom nije teško, za magistricu/a politologije uopće niti nema oglasa. Možda jedan godišnje. Kako sam završila gimnaziju, ni tu baš nije bilo izbora za poslove sa srednjom stručnom spremom.” Poslala sam nekoliko stotina otvorenih molbi. Svima. Ispunjavala sam upitnike na web stranicama velikih korporacija i upisivala svoje hobije i interese.Zvala sam sve moguće, poznate i one s kojima sam išla nekad u vrtić, tražila sam i veze ne bih li se zaposlila.”
“A najgore bi mi bilo kad bih čula – nisi ti jedina. Zar bi to trebala biti utjeha ili objašnjenje? Da, stotine tisuća nas je. Tim gore.”
“Ne znam je l’ mi je sad smiješno ili žalosno kad se sjetim tih silnih molbi, većinu bez ikakvog odgovora. Vodila sam evidenciju kad i kome sam se javila, pisala sam svakom posebnu zamolbu, proučavala tvrtku, udrugu, organizaciju prije sastavljanja molbe. Bilo je i nekih razgovora, testiranja, a u međuvremenu ponovni odlazak na burzu i honorarni rad u agenciji za istraživanje tržišta u centru Zagreba za satnicu od sedam kuna i jednom kunom po anketi” – navodi Ivana.
“Najviše smo radili istraživanja za Eurobarometar. Razgovarajući preko telefona sa stotinama, pa i tisućama osoba po cijeloj Hrvatskoj naslušala sam se strašnih priča. U prijepodnevnoj smjeni najčešće su se javljale umirovljenice. Znale su se rasplakati.Konačno sam dobila predodžbu koliko siromaštvo i glad vladaju u našoj zemlji.”
“Otišla sam u Nizozemsku jer nemam nade da će se išta promijeniti. Ovo sve predugo traje i svakim danom je sve gore. U Hrvatskoj su znanje i pismenost mana, a pošten čovjek nema perspektivu. Jednostavno su izokrenute vrijednosti. S 26 godina osjećala sam se kao dinosaur koji sa svojim vrijednostima, stavovima i željom za stvaranjem pripada nečem izumrlom.”
“Radim u osiguravajućem društvu kao korisnička podrška. Govorim engleski i njemački i konačno sam kapitalizirala svoje znanje, makar djelomično. Naravno i ovdje tražim bolji posao, ali više se ne bojim budućnosti. Ne znam hoću li se vratiti pa čak kad bih kod kuće i našla pristojno plaćen posao u struci” – objašnjava Ivana. “Duboko u sebi sam ogorčena jer sam bila prisiljena na odlazak. S druge strane, ovdje u Amsterdamu živim daleko od svih naših skandala i aktualne situacije. Sve manje pratim naše medije i ne živciram se više. Živim kvalitetno i s te strane sam profitirala.”
“Nema vage koja može izvagati odluku o preseljenju. Jedan uteg, odnosno najbitniji razlog odluke dovoljno je težak da zasjeni sve male koji teže suprotnom.” – zaključila je Ivana.
Još od poznate izjave HDZ-ovog saborskog zastupnika Ivana Milasa “Mozak vani ništa ne vrijedi. Kilo mozga, dvije marke” izrečene prije 20-tak godina u Saboru, očito ništa se nije promijenilo da se smjer odljeva smanji, a kamo li preokrene u dotok.
Dapače, odlazak fakultetski obrazovanih ljudi ljuti vlastodršce. Prije dvije godine, sada već bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar imao je ideju da bi bilo razumno da se studentima i studenticama koji se školuju na račun države uvede obveza da ostanu neko vrijeme u Hrvatskoj ili da vrate novac ako odu van.
“Ja bih da se svakom studentu/ici izda račun koliko košta godina i da na računu piše da je 100 posto platila država. Jedan diplomant državu košta 50.000 eura. – Jesmo li mi dovoljno bogati da investiramo 50.000 eura u njemačku ekonomiju?” – dvojio je tadašnji ministar.
Ministar je zaboravio da smo mi dovoljno bogata država da jednom/j magistru/ici struke ponudimo stručno usavršavanje za 1.600,00 kn mjesečno ili boravak na Zavodu za zapošljavanje za nula kuna.
Umjesto kaznenih mjera koje zadiru čak i u slobodu kretanja i prava na rad trebalo bi uvesti mjere zbog kojih mladi visokoobrazovani ljudi neće više doslovce bježati što dalje od Hrvatske i planirati odlazak još pri upisu na fakultet.
Isto tako, trebalo bi stvarati programe i mrežu koja bi uključivala i naše stručnjake i stručnjakinje iz inozemstva kako bi se uloženo raznim integracijama vratilo.Umjesto toga, emigrantima/cama se predbacuje da su iskoristili/e domovinu, maltene postali/e izdajnici i izdajnice samo zato što žele kvalitetniji život i prosperitetniju karijeru za što su se u konačnici i školovali.
Odljev mozgova tzv. brain drain karakterističan je i za druge zemlje, ali u mnogo nižem postotku. Uostalom, sam termin nastao je nakon Drugog svjetskog rata, kada su europski stručnjaci i obrazovani ljudi masovno iseljavali u SAD.
Osim njega na europskom tržištu rada karakterističan je i suprotan pojam – brain gain – dobitak mozgova. To je čisti profit zemlje u koju se visokoobrazovane osobe useljavaju. Znači u njih ne treba ulagati, neće biti korisnici socijalnih primanja i naknade za nezaposlene, nego će svojim radom i porezima jačati državu u kojoj rade.
Treća kategorija iseljenih visokoobrazovanih ljudi tzv. brain waste ona je koja radi nekvalificirane poslove unatoč stečenoj visokoj stručnoj spremi. Čest razlog tome je prihod koji je u jednoj zemlji veći za takvu vrstu posla nego od stručnog rada u matičnoj zemlji. Velik broj iseljenih osoba započinje s takvim poslovima prilikom dolaska u stranu zemlju. No s vremenom i uspješnom integracijom pronalaze bolje poslove ili one u struci.
U ovoj skupini često prevladavaju žene, mahom umirovljenice ili nezaposlene u dobi od 50-tak i više godina. Na žalost, najčešće i ostaju u njoj. One se uglavnom bave njegom starijih i nemoćnih osoba u zemljama bliže Hrvatskoj kao što su Njemačka, Italija i Austrija. U pravilu rade na crno, u intervalima po dva tjedna ili mjesec dana. Ponekad su dvije žene angažirane za jednu osobu. Njihov posao traje 24 sata dnevno. Smještene su u kućama gdje se i brinu za pretežno nepokretne osobe. Teško je govoriti o prosječnoj zaradi jer u nju ulazi i smještaj i hrana, ali okvirno kreće se od 900 do 1.400 eura mjesečno. Ovakav posao iznimno je težak i naporan, a sa sobom povlači i socijalnu izoliranost jer osim obitelji u kojoj je smještena, žena njegovateljica nema puno prilike za komunikaciju i društveni život.
Poslom njegovateljice starijih, bolesnih i nepokretnih osoba bave se žene bez obzira na stručnu spremu koju imaju. Ovaj, zapravo ilegalan posao, ne samo za građanke Hrvatske, već žene iz cijele Istočne Europe pruža mogućnost dodatne ili jedine zarade bez obzira na prijašnje radno iskustvo i formalno obrazovanje.
Stvarnost suprotna statistici
Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske svake godine izdaje izvješće pod nazivom: Priopćenje o migracijama stanovnika/ca Republike Hrvatske. Mainstrem mediji raspišu se tada o “crnoj demografskoj budućnosti” države.
Trenutna ministrica socijalne politike i mladih bahato se razbacuje prijedlozima o uvođenju plaćenog statusa odgojiteljica majkama s više djece ili povećanju iznosa za novorođenčad koji se u praksi ne ostvaruju. Crkvene zajednice bombardiraju javnost pojmom bijele kuge, a neke kompanije, kao npr. Adris grupa koriste situaciju u promidžbene svrhe i provode kampanju za zapošljavanje mladih s nazivom “Razveseli mamu i vrati se doma”.
Također, Državni zavod za statistiku (DZS) provodi istraživanja o migracijama stanovništva na osnovu podataka koji se prikupljaju u Odjelu za upravne poslove Ministarstva unutarnjih poslova. To zapravo znači da su evidentirane samo one osobe koje su napustile zemlju na period duži od godinu dana i koje su tu činjenicu prijavile Ministarstvu unutarnjih poslova, odnosno službeno promijenile prebivalište.
No, također je činjenica da službeni statistički podaci ne odgovaraju u potpunosti stvarnom broju iseljenih osoba.
Na žalost i neki “nezavisni” analitičari iznose rezultate istraživanja s predznakom predimenzioniranog emigriranja ili pak umanjenog. Sve je u službi politike – nekom odgovara pumpanje broja emigranata (vjerske zajednice ili članovi oporbe), nekom nerealno smanjivanje (aktualna vlada).
Prema službenim podacima DZS-a oko 111.690 osoba napustilo je Hrvatsku u zadnjih 10 godina. Samo u 2014. iz zemlje se iselilo čak 20.858 stanovnica/ika, a 2013. 13.394. Tako visok odljev stanovništva nije evidentiran niti za vrijeme ratnih godina. S obzirom na spolnu strukturu u ukupnom broju osoba iseljenih u inozemstvo udio muškaraca veći je samo za 5,6 posto. Odnosno pretprošle godine iselio se 11.602 muškaraca i 9.256 žena. Ne smije se smetnuti s uma da su ovo službeni podaci koji ne odgovaraju stvarnoj situaciji.
Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti komentirao je više nego dvostruki negativan saldo migracije stanovništva RH s inozemstvom koji je u 2014.bio – 10.220 osoba, naspram – 4.884 osobe u 2013.g.
“Ako se radi o takvom saldu , kojega je zapravo teško utvrditi ,trebalo bi u biti odgovoriti na pitanje o razlozima iseljavanja. Prvi je razlog je dugotrajna ekonomska kriza iz koje se Hrvatska teško izvlači. Drugi razlog , ne pokazuje se trend pada nezaposlenosti ,osim u ljetnim mjesecima. Hrvatska se postupno pretvara u siromašno društvo u kojem je sve veći broj onih koji ne mogu na primjeren način održavati vlastitu egzistenciju.
Treći razlog ,u ukupnoj obrazovnoj populaciji najranjivija je mlada populacija, žena i muškaraca, koja populacija na dugi rok ne vidi perspektivu u ovom društvu , jer se ne može zaposliti, zasnovati obitelj ,doći do stana i tomu slično. U takvoj situaciju ljudi se odlučuju na iseljavanje u sigurnija i razvijenija društva s boljim životnim standardom. Loša socioekonomska situacija u zemlji i iseljavanje dodatno kompliciraju katastrofalnu demografsku sliku društva. Vrijeme je da se preko javnih politika napravi zaokret, ukoliko ne želimo postati “kontejnersko društvo” i društvo u izumiranju. The end društvo!”
Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavio je podatke prema kojima je iz njihove evidencije odjavljeno 4.770 osoba u 2015. godini zbog zapošljavanja u inozemstvu. Ukupan broj odjavljenih žena je 1.929. Ovi podaci uključuju osobe koje su ušle u radni odnos kod stranog poslodavca, koje su se samozaposlile u inozemstvu i osobe uključene u programe stručnog osposobljavanja ili naukovanja.
Koliko su hrvatski službeni podaci minorni pokazuje statistika inozemnih europskih zavoda. Njemački statistički zavod krajem veljače obznanio je podatak da se samo u prvoj polovici 2015. u Njemačku doselilo velik broj hrvatskih građanki/ana.
“U prvoj polovini 2015. u Njemačku je doselilo 24.782 državljana Republike Hrvatske” izjavio je glasnogovornik Njemačkog državnog zavoda za statistiku Reinhold Zahn. Glasnogovornik je napomenuo da je sredinom 2015. u Njemačkoj živjelo 278.812 državljana RH, što je 53.841 više nego krajem 2012., godine u kojoj Hrvatska nije bila članicom Europske unije. Time se ustanovljava pojačana emigracija s tendencijom rasta u nadolazećem periodu. Statistički podaci za drugi dio prošle godine pokazat će koliko je za useljavanje u Njemačku bilo bitno ukidanje radnih dozvola za sve razine obrazovanja.
Istovremeno, irska Welfare služba (Socijalne usluge) objavila je kako je u 2015. godini odobrila 4.342 zahtjeva hrvatskih radno sposobnih građana za izdavanjem PPS broja (Personal Public Service Number) koji im je potreban za zapošljavanje, otvaranje bankovnog računa i dr.
Emigracija za sve
Pokušajmo zamisliti o kojem broju osoba se radi uzevši u obzir sve zemlje EU i kontinente. To je zapravo zastrašujuće.
Riječ je broju građana/ki koji svojim odlaskom određuju ne samo svoju već i budućnost države iz koje su otišli. Očito je da emigracija iz Hrvatske mijenjaj svoj oblik. Ne odlaze više pretežno muškarci kao sredinom prošlog stoljeća dok je ženama bila namijenjena uloga čuvarice doma i odgojiteljice djece. Danas odlaze svi. Žene svih dobnih skupina i zanimanja.
Doc. dr. sc. Ivan Čipin s Katedre za demografiju Sveučilišta u Zagrebu Ekonomskog fakulteta smatra da se značajno povećao dio iseljene ženske populacije u radnoj dobi zbog sveukupne veće participacije žena na tržištu rada. Iseljavanju iz Hrvatske je svakako pridonio i ulazak u EU.
Prof. dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti komentira trend iseljavanja cijelih obitelji s obzirom na prijašnje emigracije kad se iseljavao samo jedan član obitelji, pretežno muškarac.
“Činjenica je da smo suočeni s iseljavanjem cijelih obitelji. To da se cijele obitelji iseljavaju znak je za uzbunu , jer će bez obitelji postupno iščezavati cijelo društvo. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pretežno su na “privremeni rad ” odlazili muškarci, očevi , među kojima je bio i moj otac. Žene su s djecom ostajale kod kuće. Očevi su dolazili jednom ili dva puta godišnje. Događalo se i spajanje obitelji, ali nisu se masovno iseljavale cijele obitelji. Pogledajte danas Slavoniju u kojoj se to događa i Osijek ,kao njezino srce , preseljeno u Irsku i u Njemačku. Slavonija je nekada hranila sve živo. Dolazili iz Dalmacije, Like, Bosne i Hercegovine. Danas je zbog lude i promašene politike regija u iseljavanju nach Bundes Republik Deutschaland i Republic of Ireland. Više nego tužno i žalosno!”
Profesora Milardovića pitali smo i za mišljenje o tome uvažavaju li vladajuće strukture u dovoljnoj mjeri znanstvene radove o projekcijama stanovništva u kreiranju političke prakse.
Evo što nam je odgovorio:
“Naprosto ne uvažavaju. Bilo bi dobro kada bi strukture moći više koristile znanja društvenih znanstvenika pri oblikovanju ekonomske, demografske i migracijske politike. Mi smo još daleko od toga da stručnjaci i društveni znanstvenici posredstvom znanja ,koje je dominantni resurs u 21. stoljeću, sudjeluju o oblikovanju javnih politika u Republici Hrvatskoj. Ti isti trebali bi biti članovima stranaka da bi, eventualno došli do izražaja. Ništa se nije tu promijenilo. Oni/e koje ne znaju, vladaju. Njima u ovoj zemlji znanje nije potrebno. Oni/e koji znaju iseljavaju se i prisilno zbog godina ostaju i povlače se na “pričuvni položaj”. Zbog toga smo tu gdje jesmo. I zbog toga sam morao odgovarati na ova pitanja , na koja ne bih morao da nemamo problem s iseljavanjem, koje je permanentno u 20. stoljeću u Hrvatskoj, bez obzira na oblike vladavine, kao što su monarhija u prvoj Jugoslaviji, komunistička lijeva totalitarna diktatura u drugoj Jugoslaviji i (simulirana) demokracija u samostalnoj Hrvatskoj. Iseljavanju kraja nema. A devedesetih se mislilo, konačno smo svoji na svome. Nećemo se više morati “smucati ” po svijetu. No, nadu su u velikom tranzicijskom spektaklu ili ekonomskoj tranziciji “ukrali” profiteri tranzicije ili oligarhija/ stari “školovani kadar”, kao dominantni stratum u novo komponiranoj socijalnoj stratifikaciji hrvatskog društva, na rubu siromaštva u EU. Tužno i žalosno. Zar ne?”
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Žene u emigraciji”, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Riječ je o seriji članaka “Žene u emigraciji
