Iz nekog razloga, kad poželim nešto napisati o sredini u kojoj sam odrasla, svaki put malo ustuknem: kako će ispasti, jesam li uzela u obzir sve što sam htjela, koju poruku šaljem i na koncu, hoću li tekstom nekoga oštetiti. I dogodi se tako da o gradu iz kojeg dolazim nisam zapravo nikada ni pisala.
Ima već nekoliko mjeseci otkako sam poželjela napisati tekst o požeškoj tekstilnoj tvornici. Iz puno sentimentalnih sjećanja i razloga što većina mojih kaputa nosi potpis te požeške tvornice.
Ako želim pisati o tvornici koja je upravo prije koji mjesec dobila novog vlasnika i to onog stranog, sve nalaže da se osim njezine (loše?) sadašnjosti moram baviti i njezinom povijesti. Ne bi bilo loše da napravim i intervju s nekoliko radnica, sjećam se da je radila tamo neka tetka, pa i bakina susjeda, pa rođakinja od rođakinje, ali unaprijed pretpostavljam da ne bi bile raspoložene za razgovor, a tek oni koji na čelu te tvornice sjede…
Za ovu priliku zamislit ćemo da bi na moje upite radnice rekle: To su vam bila neka druga vremena. I bile bi u pravu.
Ono što sam ja željela napisati jest tekst o mom odnosu s tom tvornicom, ako ga mogu tako nazvati, a koji povezujem i s gradom u kojem sam odrasla i na koncu s onim što danas svaki dan nosim u sebi (i na sebi).
Znam da nisam jedina koja je s nekom tvornicom ostvarila neku emotivnu povezanost. Općepoznate točke patnje i propasti tekstilne i svakakve druge industrije i dalje su Kamensko, Jugoplastika, Dalmatinka, na klimavim nogama Borovo… sjetimo ih se s tugom, ali tko je čuo za tu malu tvornicu Sloga u malom gradu Požegi?
{slika}
Slogina priča je klasična, nekoliko dućana u matičnom gradu, vjerojatno koji i u okolnim gradovima, a ako je tvornica bila značajnija možda je dogurala i do kojeg department storea u Zagrebu. I onda kupovina na rate il’ preko sindikata.
Tvornica Sloga starija je od mene 43 godine. Pokrenuta je u teškoj 1945. godini kada je krojač Zvonko Relić dobio partijski zadatak da osnuje krojačku zadrugu. Već u studenome iste godine registrirana je zadruga “Sloga”. Za razliku od mnogih “nepoćudnih” naziva koji su preko noći izbrisani s mnogih tvornica, poduzeća i svega ostalog, “Sloga” je začudo zadržala originalan naziv od početka do… kraja.
Početnih poteškoća svakako je bilo, no 1957. prestaje imati status zadruge i postaje Odjevno poduzeće “Sloga” jer su se poslovi proširili i na civilnu odjeću po narudžbi.
Kako se tvornica širila, rasla je i potreba za novim prostorom pa se gradi nova tvornica na brdu u ulici Arslanovci, gdje stoji i danas. Ako se i nađete u blizini kompleksa, nije odmah jasno stojite li ispred stambenog naselja ili skladišta. Navodno je izgradnja tog kompleksa baš na tom mjestu bila točka prijepora što se nakon puštanja pogona u rad pokazalo opravdanim: premalen kompleks, nedovoljan da zadovolji sve tehnološke potrebe. Ali Sloga je tamo ostala.
Kažu da su se uspjesi i neuspjesi uvijek izmjenjivali, ali i da nikad nije postigla važniji uspjeh na tržištu te da se i kvaliteta proizvoda mijenjala s obzirom na stanje u kojem bi se tvornica nalazila. Ipak, šivalo se u nekom trenu i za inozemno tržište, a radnice/ci su odlazile/i na posao.
To brdo u Arslanovcima možda nije bila najbolja arhitektonska i građevinarska ideja, no taj se kompleks nalazi na pola puta do mjesta gdje su nekad živjeli moja baka i moj dida, a ranije i moja mama. Zbog toga sam se sa Slogom susretala svakodnevno.
Bila je to tvornica “di se šije”, s čudnom portom ispred, hrđavom kapijom, blatnim improviziranim parkiralištem i velikim parkiralištem za bicikle. Na porti velikim plavim slovima piše “Sloga”. Kada ste dijete u osnovnoj i kasnije srednjoj školi, tamo se šije odjeća koju nose vaše bake i djedovi, ne vjeruješ čak ni da ju nose mama i tata. Trebat će proći neke godine da počnem svraćati u malu tvorničku trgovinu u centru grada.
Ulica u kojoj je tvornica bila smještena u mojoj je glavi tada djelovala kao najduža ulica na svijetu, a njezina tišina i susreti sa svega nekoliko ljudi na pločniku eksplicitno su podsjećali da živite u malom gradu, iako je taj “glasniji” centar grada udaljen svega desetak minuta. Pa ipak, na tu ulicu i put pored tvornice čini mi se imam najviše sjećanja. Kao dijete koje je odraslo u centru grada, taj put do bake koja je živjela malo izvan grada i baš ta ulica predstavljali su prijelaz iz onog života s brigama i odlascima u školu u onaj bezbrižni, gdje su obaveze bile labave, a najveća briga uloviti krijesnicu.
{slika}
I tako, na pola tog puta, na onoj strani kojom radije hodaš jer je u hladu, stajala je ta tvornica. U kosi je miris klora s gradskih bazena, vrućina u podne, a ti hodaš pokraj tvornice i žuriš na bakin ručak.
Ne razmišljaš tada što se iza tih zidova šije, nekad si sigurno čula da je nekoj poznanici kasnila plaća, ali bože moj, 90-te su, a ti si premala da bi znala išta imenovati.
Jedno desetljeće kasnije, sve rjeđe dolaziš u taj mali grad. U tim rijetkim vikendima počinjem svraćati u mali dućan koji tvornica ima u centru grada, kaputi sad imaju osuvremenjene nazive, divan je dizajn, svaki šav izgleda kao da je netko satima o njemu brinuo, kupuješ Majesty, Rebeccu, S.Milton… Pohvališ se njima u Zagrebu, napravljeni su u tvom gradu, malom i često tužnom, osjećaš neko zadovoljstvo jer takvih kaputa ne možeš naći na puno mjesta, nekako su unikatni, nekako tvoji.
Od 2015. godine Sloga ima novo ime – Armanos Studio, a iz nove uprave kažu da spašavaju posrnulu tvornicu i da će se odijela izrađena u tvornici s novim imenom prodavati na europskom tržištu. Meni to zvuči kao da su stavljanje ključa u bravu samo malo odložili.
Ja svoje kapute pažljivo stavim na vješalicu, umotam u najlon, i ostavim da u ormaru pričekaju novu zimu.
Jer kad vidim taj logo, sjetim se svega. I malog grada i tog puta dugom ulicom i osoba kojih više nema.
A svi su moji kaputi i dalje složni.
